Svi se povazdan žale na političare, i to ne samo u našim krajevima. Nekako to ide po navici dok se ne počne malo dublje promišljati dnevna politika, jer onda kreću sve selektivnije pritužbe samo na određene političare, i ne baš na svaku vladu. I tako, uz običajno kritiziranje raznih političara, zaboravlja se kritizirati sam narod, ako ništa, barem prema onoj staroj izreci da „svaki narod ima onakvu vlast kakvu zaslužuje“. Ne trebamo ići u širinu, nego se zadržimo na Sarajevskom kantonu.

Evo zašto se treba propitati i sama populacija, ne samo određene političke figure, mada je sve skupa uzročno-posljedično uvezano.

- Prije nekih 16 godina ubistvo dječaka Denisa Mrnjavca u tramvaju usred dana. Slijede protesti tog kantonalnog naroda, traženje ostavki od tadašnjih vlasti. Ni vodeći mediji se nisu previše bavili roditeljima Denisovih krvnika, nego najviše tadašnjom lokalnom vlašću, čak u tolikoj mjeri da su malodobne (i maloumne) ubice ostale u sjeni silnih priča o lokalnim vlastima.

- Prije nešto više od desetak godina, došlo je do naglog  porasta broja pasa lutalica širom Sarajeva. Narod se zbog toga bunio protiv vlasti, tražii da se nekako smanji taj broj, jer ima ljudi koji se prirodno plaše pasa, a pojedine su lutalice znale postati i agresivne. Onda dolazi papa Franjo u posjetu Sarajevu, odjednom se širom grada rapidno smanjio broj pasa lutalica, uoči same posjete i tokom nje. Nakon toga se manje skupine bune zbog zlostavljanja pasa lutalica, i pasa općenito. Kao i spomenute ubice maloljetnika, i lutajući psi su ostali u sjeni prozivanja lokalnih političara.

- Ubijene dvije studentice na Marijin Dvoru (Alma Suljić i Azra Spahić) od obijesnog pubertetlije Armina Berberovića, njihove kolege studenti održe mirni skup na mjestu pogibije. Okupljeni su mlako poručivali policiji da „ne spava“, ali više se nije prozivala kantonalna vlast, jer političari su se promijenili u odnosu na one iz prethodnih godina. Nije bilo poziva na smjene vladajućih, nije bilo napisa da je stvorena atmosfera u kojoj se ubijaju mladi ljudi po ulicama, kao što je to bilo u slučaju kada je Sanjin Sejfić 2016. godine ubio djevojke Editu Malkoč i Selmu Agić. Oba saobraćajna divljanja dogodila su se na Marijin Dvoru. Obje nesreće bile su tragedije, ali na vlasti nisu bile iste stranke. Dobar dio medija tragediju iz 2016. sveo je na populizam s direktnom namjerom da šire histeriju i svrgnu SDA s vlasti. Dobar dio medija tragediju iz 2023. nije problematizirao da ne naštete “trojci” na vlasti.

- Za kontroverze oko ubistva Dženana Memića održana je serija okupljanja, na različitim lokalitetima i vremenskim terminima. Stranka NiP bila je glavni motor tih okupljanja, pa se može danas bez sumnje reći da su imala političku pozadinu i namjenu. Glavni sarajevski mediji izokola su huškali svjetinu za potrebe političkih prozivki, ali ne zbog žala za ubijenim Memićem. No, kada je omaškom (svjesnom ili nenamjernom) stradala djevojčica Džena Gadžun, izostale su slične demonstracije kao u slučaju Memić. Nekako se potrefilo da je odgovornost za usmrćivanje djevojčice Džene pored ostalih snosio i pripadnik političke partije poznate pod imenicom Naša stranka. Osjetio se možda i narod nelagodno, prozvano, ne samo njegovi puleni među novim političarima.

- Ovih dana svjedočimo ubistvu devetnaestogodišnjaka usred prometne ulice u Sarajevu, od strane obijesnog i pritom naoružanog mladića. Koji su političari sada na vlasti u odnosu na one čije su se ostavke nekada tražile, možda od toga zavisi da li će famozno „građanstvo“ demonstrirati, a još više da li će ih pozivati na odgovornost, kamoli na ostavke. Dobro, ne treba prejudicirati, možda i taj kantonalni narod skonta da ga je neko solidno povukao za nos, i medijski i politički i sociološki, a da ne spominjemo ekonomski, skoro da se i podrazumijeva. Možda ipak dođe do nekih javnih demonstracija, samo ostaje pitanje povoda, razloga, cilja, načina i vremena održavanja takvih protesta.