Ono što su 9. novembra u centru Beograda započele Aida Ćorović i Jelena Jaćimović to je u noći s 9. na 10. novembar uspio završiti Đorđo Žujović. Ovaj građanski i politički aktivist, inače član Socijaldemokratske partije Srbije, tresnuo je kantu kreča na mural ratnog zločinca Ratka Mladića. On je iskoristio gluho doba noći, period kada nije bilo policajaca u civilu i desničara na braniku zloslutne slike na zidu jedne beogradske zgrade, da barem nakratko kaže “Ne!” veličanju krvnika koji je 1990-ih godina sijao smrt širom Bosne i Hercegovine. Iako nije uhapšen zbog svog čina, za razliku od dvojca Ćorović-Jaćimović, na Twitteru je nekoliko dana poslije objavljeno kako je Đorđo Žujović bio primoran napustiti Beograd zbog prijetnji koje je dobio.

STAV: Prije nekoliko dana morali ste napustiti Beograd. Zašto?

ŽUJOVIĆ: Od onog trenutka kada sam bacio kantu kreča na mural Ratka Mladića počele su da se događaju neke stvari koje sam i očekivao. Iza njih stoje neki ljudi koji su spremni da naude. Ja se ne bojim njih na taj način, ali pošto u Beogradu živim s porodicom, prijateljima, onda ćemo se i mi u budućnosti prema njima na neki drugi način postaviti. Planirali su da me fizički napadnu, dobio sam tu informaciju, pa ćemo vidjeti šta će se dalje dešavati. Naravno, riječ je o desničarskim organizacijama koje nisu ni sposobne drugačije djelovati od fizičkog nasilja. Međutim, te organizacije, nažalost, imaju intelektualnu i finansijsku podršku, i to ih održava u životu.

STAV: Šta Vas je motiviralo da bacite kantu kreča na mural Ratka Mladića u Beogradu?

ŽUJOVIĆ: Ja sam cijeli život u borbi protiv društvenih perverzija, kako kroz građanski aktivizam, tako i kroz politiku. Dakle, na različite načine sam uključen u taj “rat”. Bio sam aktivista još i u srednjoj školi. Nema tu neke velike filozofije, svi znamo ono šta je Ratko Mladić radio, to zna i on sam, on je svjestan kolika je kukavica bio i ostao, tako da sama njegova rehabilitacija, njegovo isticanje u prvi plan, ima za cilj kvarenje i narušavanje teško stečenih, u najmanju ruku, korektnih odnosa Srba i komšija. Oni koji njega ističu u prvi plan i koji ga promoviraju kao nekakav naš ponos na prvom mjestu ne žele dobro Srbiji, to su najveći neprijatelji Srbije i njenog stanovništva, a nakon toga ne žele dobro ni okolnim zemljama i njihovim narodima. Suviše volim svoju zemlju da bih dopustio bilo kome da, plašeći sve ostale stanovnike drugih nacija i vjera, misli da na takav način može pronaći sreću za sebe i svoje jatake. Naravno, iza svega toga se kriju i finansijski interesi, ali i svaki drugi, jer nema desničara bez finansijskog podupiranja. Tako da je moj čin jedan najnormalniji čin koji bi poduzeo svaki čovjek koji je još u najranijem životnom dobu shvatio razliku između dobra i zla.

STAV: Kako komentirate to što su neki Vaš potez opisali populističkim? Spočitavaju Vam pripadnost političkoj partiji i kompletnu situaciju stavljaju u kontekst zauzimanja pozicija pred nadolazeće izbore u Srbiji.

ŽUJOVIĆ: To je usud dnevne politike. Ovdje u Srbiji, ja to govorim stalno i ostajem pri tome, pogrešno su postavljene koordinate dnevne politike. Ovdje se sve svelo na borbu za vlast, ali paralelno s njom mora ići i još jedna borba koja je mnogo važnija – vrijednosno-ideološka borba. Ja ljude ne gledam kroz prizmu političke pripadnosti. Meni ne treba neko da objašnjava iz koje političke ili bilo koje druge organizacije dolazi, meni je dovoljno da se on testira na ovakvim i sličnim temama. Tako se vidi da li stoji čvrsto na polju ljudskosti ili neljudskosti. Također, i peticija za aboliciju ubice Zorana Đinđića pokazala je isto ovo. Ovdje nije riječ o političkim borbama, ovo su testovi ljudskosti i normalnosti. Ko u ovo unosi dnevnu politiku za mene nije relevantan i smatram ga zlonamjernim.

STAV: Da li onda smatrate da je ovim demonstracijama na ulicama Beograda, koje traju od momenta gađanja murala Ratka Mladića od aktivistkinja Aide Ćorović i Jelene Jaćimović te njegovog uništavanja iza kojeg Vi stojite, potresen Aleksandar Vučić?

ŽUJOVIĆ: Još uvijek taj događaj, bez obzira na sve, prolazi dosta ispod radara s obzirom na to da su u Srbiji izbori za nekoliko mjeseci. Već za februar je zakazan početak predizborne kampanje. Mislim da nikome ne odgovara da ovaj događaj bude u žiži javnosti osim mojim prijateljima i saveznicima koji vide pogubnost postojanja jednog ovakvog murala za zemlju u kojoj živimo i djelujemo. On je najpogubniji za nas jer mi nismo i ne možemo kolektivno biti zemlja zločinaca i zemlja nasilnika i ubica. Takvih murala im na desetine u Srbiji i ja nisam tu da se takmičim u krečenju s desničarskim skupinama, moj cilj je da ukažem na to ko je bio taj krvnik i zašto on ne može da se označava kao heroj. To je suština i od toga se bježi. Znate, teško je nekima odgovoriti na ovo pitanje jer su svjesni da se baš na ovom pitanju mogu izgubiti politički poeni. Često dolazi i do obrtanja teze u kojoj se mi predstavljamo kao neki koji optužuju kolektiv za zločine. Stvar je upravo suprotna, mi pozivamo da se svako od nas ogradi od pojedinaca ili grupa koje su nas obrukale kao kolektiv, a drugima učinile zlo.

STAV: Na se koji način Srbija može osloboditi tog tereta iz 1990-ih godina?

ŽUJOVIĆ: Duboko vjerujem i dalje da postoji više normalnih ljudi u ovoj zemlji, ali to što su normalni ljudi tihi i u borbi za vlastitu egzistenciju nikako ne znači da neko treba njihovo strpljenje stavljati na test. Ovdje ljudi znaju istinu o svemu, o svemu šta se događalo i o onome šta je naša bliža historija. Drugo je pitanje hoće li ili ne zbog toga iskazati javni protest u situacijama poput ove. Kada svi ljudi u ovoj zemlji, ili barem većina, bude naglas progovorila o tome, tek tada nam može svima biti bolje. Heroji su svi oni ljudi koji su kroz svoj život časno i pošteno obavljali svoje poslove, svoje dužnosti, koji žive normalno i vole svoju zemlju iskreno, a ne ratni zločinci poput Ratka Mladića.

STAV: Kako mislite da se trenutne političke tenzije u regiji, koje iz dana u dan postaju sve ozbiljnije, mogu spustiti?

ŽUJOVIĆ: U bliskoj budućnosti, nažalost, ne smatram da se stanje može naglo smiriti zato što se daleko od očiju javnosti, tamo negdje iza zavjesa, odigravaju neki procesi kojih mi nismo uopće svjesni. Stalno viđamo sastanke različitih aktera u regionu koji se ne sastaju da bi lagano proćaskali i zezali se. Poslije tih sastanaka daju štura objašnjenja i izjave nakon kojih ljudima ne bude ništa jasno. Politički akteri nerijetko zanemaruju važnost mira, svaka priča o sukobu im prija, čak bi im i sukob prijao kako bi osigurali materijalna dobra koja su stekli na pogrešan način. Posebno mislim na zlikovce u BiH, konkretno na Milorada Dodika. To je osoba koja će u budućnosti morati poraditi na svom ponašanju i stavu jer nije on jedan vredniji od svih ljudi koji žive u bh. entitetu Republika srpska, pa i u čitavoj BiH te u regionu. On je za mene klasični negativac, ali je izabran i ima legitimitet. Međutim, ako želimo razmišljati i raditi onako kako treba, onda moramo da postavimo stvari, pa i njega, na svoje mjesto. Ono što me raduje i ono što vidim jeste da njemu podrška iz Srbije i nije baš snažna. On to dobro zna. Balkan je takav da djeluje kao sistem spojenih posuda. Mural je najmanje potresao stanovnike Vračara, Njegoševe ulice ili Ulice Alekse Nenadovića, on je najviše potresao zemlje u regionu, posebno BiH, koje su u njemu vidjele zlokobnu poruku. Dakle, nije problem u grafitu niti zidu, već u poruci na koju trebamo svi dobro paziti. To što mi trenutno imamo mir u regionu nije nešto, nažalost, što je konstantno. Upravo suprotno, toliko je krhko da se iskreno plašim.

STAV: Kako zemlje u regiji mogu krupnijim koracima krenuti naprijed?

ŽUJOVIĆ: Imam povjerenje i neku nadu u mlađe ljude. Koliko god ima i mladih ljudi inficiranih pogrešnim vrijednostima, jer im se na pogrešan način predstavlja savremena historija, danas najviše putem društvenih mreža i modernih tehnologija, u njima ne vidim nikakvu presudnu snagu. Glasni jesu, većina nisu. Okrećem se onim drugim mladim ljudima koji žive svoje živote i vode neke male ratove, u njima vidim neku mudrost i zrelost koja će ih spriječiti da krenu pogrešnim putem. U njima vidim neku nadu i bolje sutra. Ono što je moja poruka za ljude u BiH jeste da je Beograd otvoren, moderan i kosmopolitski grad. Onima u crnim kapuljačama koji pokušavaju opet da “zavode red” to više neće proći. U Beogradu svako treba da se osjeća normalno i pristojno. Urađeno je i dosta stvari za ovih 25 godina, i to treba reći, dosta se stvari popravilo. Ipak, i kada se napravi korak naprijed, uvijek bude onih koji naprave ili pokušaju napraviti dva nazad.

STAV: S obzirom na to da ste van Beograda, da ste morali otići, znači li to da pravite odmak od aktivizma? Jesu li Vas uspjeli zastrašiti?

ŽUJOVIĆ: Ne, nikako! Vrlo brzo sam opet u Beogradu, za dan ili dva, i nastavljam da radim one stvari koje sam i radio. Ne vjerujem da bih bio od koristi ideji u koju vjerujem zajedno sa svojim prijateljima da se bojim. Imamo malu, ali vidljivu nadu da će ljudi jednog dana shvatiti opasnost nazivanja herojima ili idolima onih koji su nas osramotili. Sve dok ne uspijemo u tome – nema predaje.