Niko ne voli biti „glasnik loših vijesti“ i „zloguki prorok“. Ali u jednom društvu neko naprosto mora reći istinu ma kako ta istina bila nedobrodošla, štaviše potreba i obaveza za istinom veća je što je situacija teža.
Posebno su potrebne one istine koje iskreno govore o onome što nam je najbliže i najdraže – nama samima. Sedmični list „Stav“ upravo je i pokrenut zbog takve obaveze, da bi bio glas istine onda kada se ona na sve načine guši.
AVANGARDNA IKONOKLASTIJA
Takva misija i društvena funkcija u jednom do kraja medijski okupiranom društvu načinila je „Stav“ avangardnim listom. Biti avangardom u takvim okolnostima značilo je biti suprotstavljen opakoj medijskoj hobotnici koja je preuzela dominaciju nad bošnjačkim društvom. Hobotnica je radila na iskrivljavanju poruka i pouka Agresije na Bosnu i Hercegovinu i Genocida nad Bošnjacima, relativizirala i minimalizirala opasnost od srpskog i hrvatskog secesionizma, demonizirala bošnjačko nacionalno jedinstvo, činila sve u svojoj moći da politički usitni i posvađa Bošnjake, izmišljala sto i jednu aferu i skandal kako bi narušila politički legitimitet bošnjačkih političkih predstavnika, vrijedno i neumorno neutralizirala bošnjački politički suverenitet i kapacitete za samostalno djelovanje. Ponajviše od svega, ova hobotnica gušila je autohtoni bošnjački glas te onemogućavala bilo kakvu javnu artikulaciju autentičnih bošnjačkih interesa i stavova u takvoj mjeri da je negirala da uopće postoje bošnjačko društvo i njegova kultura, a kamoli partikularni bošnjački politički interesi. I otuda se javila potreba za „Stavom“ kao autentičnim bošnjačkim sedmičnikom.
Uloga „Stava“ kao bošnjačke avangarde nije iscrpljena (on se ne gasi, samo mijenja formu, postaje mjesečnik, ali jača svoju digitalnu prisutnost), a jeste do sada bila da vodi borbu za razbijanje monopola na javnu riječ, za legitimizaciju i normalizaciju bošnjačkog prava na vlastito mišljenje, za uspostavljanje istinskog bošnjačkog diskursa, za narativ. Borba „Stava“ jeste bila i ostala borba za vraćanje glasa Bošnjacima te ponovnu uspostavu autentične bošnjačke javnosti, a sve kako bi bošnjački narod bio uopće sposoban voditi borbu za svoj opstanak.
„Stav“ je rušio nametnute kumire, prokazivao uvezene svete krave kao obična goveda, širio gotovo do gušenja suženi okvir u kojem se smjelo javno misliti i govoriti, propitivao ideje i procese koji navodno nisu imali alternativu, upozoravao na opasne uvozne trendove i sve u svemu vikao da „Car je go“ onda kada većina nije smjela ni primijetiti da postoji neki car, a kamoli da se šeta gologuz.
KULTURA KAO IZVORIŠTE POLITIKE
Mada tako ne izgleda na prvi pogled, najveća i najteža borba „Stava“ jeste bila na polju kulture, a ne politike. Svi negativni politički procesi, trendovi, ideje, organizacije i ličnosti koje je „Stav“ kritički tretirao i na koje je upozoravao jesu duboko kulturološki, a ne prolazni politički fenomen. Svaka štetna politika u bošnjačkom društvu svoj je legitimitet zasnivala oslanjajući se na narative koji proizlaze iz specifičnih političkih kultura.
Ljevičari su svoj raison d'être gradili i još uvijek grade na jugonostalgiji, revizionizmu agresije, propagandi o dogovorenom ratu, rehabilitaciji komunističkog totalitarizma, aboliciji jednoumlja, titoističkom kultu. „Stav“ je uspješno razbijao i ogoljavao svu moralnu nakaznost takvog svjetonazora i svu štetnost koju je bošnjačkom narodu nanijela takva politika.
Istovremeno je valjalo voditi i borbu protiv posvemašnjeg ideološkog i političkog relativizma koji je bio zvijezda vodilja velikog broja političkih projekata koji su nastali procesom unutrašnjeg čišćenja najveće bošnjačke stranke od nezajažljivih karijerista i ambicioznih politikusa koji su se stavljali u službu stranih centara moći. „Stav“ je razotkrivao silno licemjerstvo i otvoreni munafikluk moralno bankrotiranih i politički korumpiranih tipova koji su pod parolom borbe protiv korupcije sprovodili izdaju države i naroda, pokušavajući da ponište sve tekovine odbrambeno-oslobodilačkoga rata te vrate bošnjački narod u okove kolonijalnog ropstva.
Ponajviše od svega, „Stav“ se borio da odbrani bošnjačko pravo na bošnjačku partikularnost u svakom njenom obliku. To je bila i ostala najvažnija borba jer iz nje proizlaze sve druge. Ne može biti bošnjačke politike ako nema bošnjačke kulture, a bošnjačke kulture ne može biti ako nema bošnjačke slobode na vlastiti partikularni identitet. Ovu je borbu „Stav“ vodio, gotovo usamljen, na polju jezika, književnosti, obrazovanja i medija braneći bošnjačka prava od onih koji su namjeravali vratiti točak historije kako bi poništili sve rezultate bošnjačke nacionalne emancipacije. Shodno tome, „Stav“ i njegovi urednici i novinari trpjeli su besprizorne medijske hajke, podmetanja, prijetnje pa čak i fizičke napade, ali nisu nikada odustali ili pokleknuli.
Borba se nastavlja
Ipak, najznačajnije nasljeđe „Stava“ kao sedmičnika jeste što iza njega ostaje probuđena i podmlađena bošnjačka javnost, javnost koja je bila gotovo zamrla. Ono što se kod Bošnjaka samonazivalo javnošću ustvari je bio incestuozni splet medija, kolumnjara, javno angažovanih budžetskih parazita, zvezda granta i ostaloga polusvijeta koji se poput nekog parazita ugradio u živo bošnjačko tkivo i govorio umjesto njega namećući svoje manjinske stavove kao bošnjački mainstream. Kada se „Stav“ pojavio prije gotovo deset godina, situacija je bila toliko teška da je izgledalo da je parazitski organizam doslovno pojeo svoga domaćina te preuzeo njegovo mjesto. „Stav“ je stigao gotovo u zadnji čas te uspješno prekinuo ovaj gotovo dovršeni proces metamorfoze. I zato je bio toliko omražen od raznih „utjecajnih“ parazita, ali i toliko voljen od strane „običnog“ bošnjačkog naroda.
Sedmičnik „Stav“ uspio je ne samo sačuvati stare već i odgojiti nove generacije bošnjačke publike. „Stav“ je potvrdio osviještenim Bošnjacima da njihova razmišljanja, dvojbe, strahovi, želje i snovi nisu incident, da nisu sami već da pripadaju tihoj većini kojoj je bio uskraćivan njen glas. Najvažnije, uz svaki sedmični broj „Stava“ odrastao je i svoje svjetonazore formirao značajan broj mladih ljudi koji danas svoje stavove glasno, hrabro i, što je najvažnije, slobodno artikulišu.
Mjesečnik „Stav“ nastavlja s takvom misijom samo u drugačijem obliku i okviru. Vrijeme se osjetno ubrzalo, ono čemu je do jučer trebalo decenija da se promijeni, danas se mijenja za nekoliko mjeseci, stari načini komuniciranja i prenošenja ideja odumiru, novi se rađaju. U situaciju u kojoj i štampani dnevni listovi postaju anahroni jer svaka vijest gotovo odmah završi na društvenim mrežama i portalima, komentirati dnevnopolitička dešavanja na sedmičnoj osnovi je vikanje u vjetar. Uprkos tome, tretiranje važnih tema, ideja i procesa, onih čija je aktuelnost gotovo bezvremena i čiji je utjecaj često toliko postepen da ga se i ne primjećuje dok nije kasno, ostaje nasušna i potreba i obaveza. Zato „Stav“ nastavlja sa svojom borbom.
