Druga je polovina aprila. Vikend. Godina je od početka rata, uzmemo li kao početni događaj napad na glavni grad Sarajevo. U Bosni je april mjesec kada se “budi priroda” iz zimskog sna. Već je sve ispupalo, ozelenilo, iscvjetalo, dajući neki poseban kolorit. Formiran je tepih od cvijeća, trava, bilja... Čuje se pjev ptičica. Vratile su se selice s juga. Doletjele su iz dalekih krajeva, nesvjesne šta se događa u ovom dijelu planete. Ovo je njihov dom u narednim mjesecima.

NA ŠTA LI OLOVO DANAS PTICI LIČI

Pitam se kako izgleda Olovo iz ptičije perspektive u ovom momentu. Šta li vide ptice? Izlokane ulice od granata i gelera? Spaljena i srušena ognjišta na mjestima na kojima su nekada vladali dječija igra i graja? Zarasle u travu raskrsnice, tvornice, radionice, umjesto šteka mašina, žurbe, vrijednih ruku radničkih? Umjesto ljudi, napuštene objekte popunili su psi, prognani, pobjegli od zla i zuluma, od gareži, ništavila, ludila, od mrtvaje što su je donijele agresorske bande, prošavši, popalivši bošnjačka sela od Šašaveca do Berisalića i dalje do Knežine...

Tu su i glodari, novi stanovnici mahale... Iz ruševina izlaze sivkasti, crni, pepeljasti miševi... Svi su rodovi tu, miševi normalne veličine, pacovi, štakori... Ne provodi se redovna deratizacija! Na zelenim površinama tek pokoja koza... I one svjedoče ratu. Tu su iz potrebe da se i na malom prostoru živi i preživi! Vide li ptičice što pjevom slave proljeće silnu neprijateljsku tehniku razbacanu po brdima: haubice, tenkove, bestrzajce, prage, oklopnjake, rakete, artiljerijske, topničke i tenkovske posade...?

Zavidim pticama. Žive slobodu. Lastavica, krećući se brzinom od 60 km na sat, za nešto više od jednog sata može iz Olova doći na granicu sa Srbijom, u Zvornik, napiti se vode iz krvlju natopljene Drine. Svjedoče li selice dopremi oružja, municije, vojske iz Srbije? Osjete li tu neman, silu što je upregnuta da se od Bosne, od te raznolikosti, spleta kultura, civilizacija, biserja, onog najljepšeg što je došlo i s Istoka i sa Zapada, napravi monolit, crnaja, prostor gdje nema mjesto za drugo i drugačije, da se napravi “Velika Srbija”! Vide li predajnike, antene “ubodene” na vrhove okupiranih bosanskih planina kako su na silu okrenute prema beogradskoj tvornici laži – Radio-televiziji Srbije?

S druge strane, pitam se, osjete li ptice i životinje uopće taj plam, naboj, vatru u našim grudima? Vide li borbu Davuda (Davida) i Džaluta (Golijata) ovdje u Bosni, u ovom vremenu, na izmaku 20. stoljeća!? Vidi li to svijet, mali obični čovjek, u sada slobodarskoj i ujedinjenoj Evropi? Solidariziraju li se, imaju li empatiju dok gledaju ubijanje jedne evropske zemlje, ubijanje jednog naroda na TV ekranima, ili prebacuju kanale na laganije teme, na sport, muziku, film...?

Nasuprot zlu, stoje branioci, armija u nastajanju, s nešto pješadijskog i protivoklopnog oružja, pokojim minobacačem, vojska, a malo municije, ali s velikim srcem, s jasnim ciljevima... Tu su Jelašani, Kamenjani, Čuniščani, Milankovičani, Solunčani i drugi iz sliva rijeke Krivaje, iz sela i do trideset kilometara udaljenih od Olova. Pješače vrijedni bosanski sinovi do fronta, do linije, da bi se suprotstavili zlu. Doći će do Musića, Dolova, Bakića, Kruševa, na obolu frontu. Ugostit će ih domaćini. Svoje malo što imaju podijelit će s pridošlom vojskom i stati zajedno na branik domovine. Sa žalom će gledati s Memagića Stijene, obronaka Konjuka borci izbjeglice iz Petrovića, Klisa, Čuda, Šaševaca, Nevačke, Gurdića, Miljevića i ostalih sela i zaseoka u dolini rijeke Stupčanice, svoje popaljene domove... Isti osjećaj dijele i borci prognani s ilijaške, sokolačke općine i drugih krajeva domovine koji su se zatekli na ovom prostoru.

NEKO POD GRANATAMA, NEKO POD ŠPANSKIM SUNCEM

Brani se Olovo. Tvrdo. Izvlačeći uvijek i iznova (ko zna odakle i gdje je zatomljeno bilo) snagu gorštaka, pravednika, onog koji nije naučio povijati kičmu pod zulumom... Valjda je to usud ovog ovdašnjeg čovjeka, da ostane uspravan ma kako teško bilo i koliko koštalo!

Dan je osjetno duži i topliji. Može se uživati u svim ljepotama bogomdane prirode. Da sam ptica i da imam krila... Ovako ležim u vlažnom, prohladnom podrumu, bez struje, bez vode, uronjen u misli, u mnoštvo pitanje s mnoštvom mogućih odgovora i scenarija. Što bih radio da je mir?

Možda bih bio na brani, popuštajući laks / silk, zureći u gornji dio plovka iznad vode, gledajući kada će zagristi krkac, ili klijen, ili pastrmka...? Ili bih igrao fudbal na stadionu? Možda košarku na poligonu ako bismo došli na red od starijih dječaka? Možda bih se već kupao na otvorenom bazenu olovske banje? Možda bih bio na izletištu na Orlji ili Zelenom viru? Ili bih dobio zaduženje da okrenem ražanj u Petrovićima, već se moglo sjediti vani? Možda bih gledao djevojke i mladiće kako na zidiću, pored plavog mosta, preko puta rodne kuće Danijela Ozme, uz gitaru pjevaju lagane pjesme “Crvene jabuke” ili Montenovu “himnu” za ovaj dio godine “Kad prođu zime i dođe lijepi maj”?

Ustvari, kad bolje razmislim, pripremali bismo se za Prvi maj. Dvije godine ranije, neposredno pred prvi maj 1991. godine, Benko D. okupio nas je, preciznije rečeno, mobilizirao, kako bismo iz kruga “Centrotransa” prevukli stare autobuske gume do nasipa ispred gimnazije. Cilj je bio imati najveću vatru u ponoć kada nastupi međunarodni praznik rada.

Čitavu sedmicu izvlačili smo, kotrljali nekih tristotinjak metara od radionice do nasipa iza gimnazije, potom redali stare automobilske gume, da bi u konačnici bila pripremljena gomila od 70 guma, 7 redova po deset komada. U ponoć smo upalili vatru. Bila je veća i od one na Gradini, i od one na Zagrađu, i od one na Memagića Stijeni. Sutra su redom Čaršijaneri, Ponjerčani, Gornjolovčani čestitali Benki. A glavni pos’o smo odradili mi: Malik, Fehim, Harun, Bahro, Menun, mali Nermin i ja. Nermin kojeg više nema. Prva žrtva granatiranja u Olovu. Dječak koji bi sada imao osam godina.

Izgledalo su tako daleko ta dva svijeta, prijeratno doba i ovo ratno. S vremenske distance blisko. U historijskom smislu, dvije godine ništa ne znači. Iz aspekta događanja koja su uslijedila, bila su to dva nova poglavlja i lokalne i svjetske historije! Činilo mi se, poput dva planinska masiva, udaljena tek koji metar jedan od drugog, a opet razdvojeni stotinama metara dugom provalijom, klancem, rječicom... Prioriteti su se promijenili. Sada je bitno ostati živ. Osigurati hranu, vodu, ogrjev. Ostati “u pameti”. Pitam se o čemu misli, šta radi, čime se zanima moj rođak, vršnjak Emira K., u dalekom Hamburgu. Kažu da se sprema na ljetovanje u Španiju, s obzirom na to da je i u Hrvatskoj rat! Da li je slušao “Skorpionse” i pjesmu Wind of change? Znači li mu što ta pjesma sada u ujedinjenoj Njemačkoj? Šta sluša, šta gleda, kako živi...

NEUSPJEŠNO IZVLAČENJE BOJLERA

Negdje oko 14 sati došao je električar Muharika. Djed ga zamolio da nam pomogne da skinemo električne bojlere. Jedino je to ostalo vrijedno a da nije skinuto i preneseno u podrumske prostorije. Djed i Muharika popeli su se na prvi sprat. Dobio sam zadatak da odem na sprat više, ispustim vodu iz osamdesetlitarskog bojlera kako bi ga se moglo skinuti. U skladu s instrukcijom, ispeo sam se na drugi sprat, ušao u kupatilo i pokušao okrenuti ispusni ventil, suprotno od kretanja kazaljke na satu. Nije išlo. Ventil je “zapekao”. U trenutku dok sam ponovno pokušao odjeknula je strašna eksplozija. Čitava kuća se zatresla. Zurio sam u bojler. Bio sam u uvjerenju da sam nešto krivo napravio, da je bojler eksplodirao iako sam jasno mogao vidjeli ogromni bijeli lonac, u jednom komadu, ispred očiju, na petnaestak centimetara.

Sve mi je zujalo u ušima. Ne znam koliko je to trajalo, desetak sekundi, minut, dva, dok sam se iz bunila pribrao, shvativši da je kuća direktno pogođena. Instinktivno, više nego u znanju, istrčao sam u hodnik i pojurio ka podrumu. U holu, ispred ulaznih vrata na prvom spratu, oblak bijelog dima, od maltera, prašine, nezaustavljivo se širio. Djed i Muharika bili su već u podrumu. Mati je izgledalo prestravljeno! Sjeo sam u fotelju, vidno uznemiren, još nesvjestan onoga što se desilo. Noge su mi se nekontrolirano tresle.

“Dečko, nij' to niš’a”, pokušao me umiriti Muharika. “Bi’ sam na stu-bu, zate-žuć’ kabl-ove kad’ je ZIS gađ’o. Dire-ktno, po-sred. Pre-po-lovi’ ga, a zaje-dno sa stu-bom, na zeml’i sam za-vršio i ja. Pu-kla mi je ova pro-te-za na dva di-je-la, pa sad ’vako ku-sam, smi-je-šan i se-bi i lju-di-ma”, nastavljao je dobri električar Muharika. “Ni-šta se ti ne bri-ni”, reče naposljetku.
Mati mi je donijela čašu vode i šećera. Šutjeli smo. U mahali je u toku granatiranje. Detonacije, zviždanje granata dok se probijaju kroz zrak. Potom geleri, komadi cigli, betona, crijepa, asfalta... Svega onog dovoljno tvrdog i čvrstog da i najmanji komad pri velikoj brzini može biti smrtonosan ili nanijeti ozbiljne povrede.

Topovi su utihnuli navečer, oko sedam. Oprezno smo se popeli na sprat. I nije neka šteta kakvu smo mislili da ćemo zateći! Granata je pogodila desetak centimetara iznad prvog direktnog pogotka u kuću. Srećom, u najčvršći dio kuće, u mjesto gdje se spajaju nosiva horizontalna betonska greda i ona poprečna, vijenac pojačan armaturom, iznad prozorskog okna u kuhinji. Virila je armatura iz zida, prva rupa bila je neznatno proširena... U trenutku dok sam posmatrao učinak neprijateljske artiljerije uhvatio me strah. Šta da je tobdžija na nišanskim spravama podesio još jedan milimetar udesno? Granata bi pogodila direktno u kupatilo, ubivši i djeda i Muhariku. Da je podigao milimetar uviše, vrlo vjerovatno da ne bih stajao na ovom mjestu, u ovom trenutku. Jedno je bilo izvjesno: u kući više nije sigurno.

Ujutro sam ustao rano. Mati je pakovala stvari. “Šta to radiš?”, upitah. Odmahnula je rukom. Otišao sam do djeda s istim pitanjem. “Idete niz Krivaju dok se ne smiri. Primit će vas moj prijatelj. To je jedno fino naselje, desetak kilometara odavde. Blizu je Soluna. Ja ću ostati. Neko mora kuću čuvati”, objasnio mi je djed. Nisam ništa rekao. Otišli smo tu večer ponovo u izbjeglištvo. U tuđinu. Daleko od kućnog praga. Daleko od Olova.