Početkom dvadeset i prvog stoljeća dominiralo je mišljenje da je internet prava noćna mora svakog autokrate. Internet-cenzura Komunističke partije Kine (KPK) često se navodi kao primjer koliko su se autokrate i autokratski režimi plašili širokog potencijala interneta kao digitalnog prostora za dijeljenje informacija i građansko organiziranje. Činilo se da je uloga društvenih medija u arapskim ustancima dodatno demonstrirala ovu tezu. Protesti protiv autoritarnih širom svijeta također su uveliko potpomognuti društvenim mrežama, te su dokaz da se autokrate moraju snažno boriti protiv društvenih medija kako bi održale svoju vlast.
Zahvaljujući online propagandi, stvarani su i uništavani brojni pokreti i društvene zajednice, kreirane su finansijske krize, opravdavani su mnogi ratovi, te su se postizali i nekada globalno nezamislivi ciljevi.
Očito je da su diktatorski režimi u proteklom periodu shvatili i naučili jednu bitnu lekciju, a to je da ne smiju društvene mreže prepustiti slučaju, te moraju pokušati “kontrolisati” i digitalni svijet. Moderni diktatori su shvatili da njihovi tehnološki timovi i metode moraju biti čak mnogo progresivnije od svojih političkih konkurenata kako bi uspješno opravdali autokratski način vladavine.
Da li su rezultati njihovog uspjeha digitalne kontrole još pogubniji?
Prvo, društveni mediji moćan su alat za oblikovanje narodnog mišljenja, a diktatori se u modernom vremenu ne libe koristiti takvim alatima. Građane ne smije zavarati konzervativna slika nekih diktatora, jer moderni diktatori nisu ujedno i tehnofobi; uspješni autokrati ustvari su prvaci tehnologije. Uostalom, diktature i ranog dvadesetog stoljeća koristile su tehnologiju u svrhu utvrđivanja još čvršće vladavine – masovni nadzor, komunikacijska tehnologija, tehnologija špijunaže i dr.
Današnje autokrate također se ne plaše prihvatiti “novih alata” koji će im poslužiti za ostvarivanje vlastitih interesa. Diktatori danas dobro poznaju prednosti društvenih medija i koriste ih da učvrste svoju moć stvaranjem alternativnih stvarnosti, špijuniranjem svojih građana i mobilizacijom svojih pristaša.
Početkom 2014. godine Kremlj je preuzeo kontrolu nad najvećom i najpopularnijom ruskom društvenom mrežom VKontakte, dajući ovom režimu daljnje mogućnosti za nadzor i špijunažu vlastitih građana. Tražilica Yandex, koja je posjećenija od samog Googlea u Rusiji, uživa podršku Kremlja, te kroz saradnju s ruskim tajnim službama igra ulogu u kontroli rezultata i stvaranju krive percepcije na domaćem planu.
Također, kontinuirane online aktivnosti Kremlja usmjerene ka Evropi i Sjedinjenim Državama već su odavno ozbiljna prijetnja za cyber sigurnost svih zapadnih država. Mnogo je optužbi koje zapadni lideri iznose na račun zvanične Moskve, optužujući ih da koriste “fake news” metode manipulacije, trolove, sisteme automatiziranih botova, te ciljane reklame kojima je cilj dostizanje miliona korisnika za ostvarivanje vlastitih interesa. Ovim alatima Moskva stvara strah i nepovjerenje kod građana, šteti demokratskim procesima, utječe na izborne ishode, podriva legitimitet demokratski izabranih vlada, ali i pojačava svoje vojne operacije protiv susjednih država.
Čak i u Kini, gdje tamošnji režim vrši vlast čak i bez privida demokratije, Komunistička partija je pretvorila društvene medije u svoje oružje. Peking primjenjuje sofisticirane algoritme i stotine hiljada plaćenih korisnika društvenih medija kako bi ojačao legitimitet režima i obeshrabrio bilo kakvu vrstu kolektivne akcije. Gledajući na inostranom planu, Peking, kao i Moskva, smatra da je prikupljanje informacija, te kontrola njenih tokova, jedan od ključnih faktora u strateškom planiranju i utjecaju.
Putem društvenih medija autokrati i populisti također iskorištavaju podložnost građana na dezinformacije i teorije zavjere. Oni su svjesni da su građani u takvoj poziciji da pri velikoj količini dobijenih informacija svaku od njih počinju veoma površno obrađivati. Vremenom su korisnici medija navikli da više preferiraju jednostavne, kratke i lahko probavljive poruke, za razliku od onih složenih, koje zahtijevaju više pažnje.
Društveni mediji razotkrili su ranjivosti informacionog prostora koje više odgovaraju diktaturama nego demokratijama. Autokrate zatim često koriste frazu “sloboda govora” kako bi se opravdali i osigurali pokriće za širenjem dezinformacija. Njihove aktivnosti pridonose nastanku postmodernih diktatura gdje činjenice nisu prestale biti važne, a objektivna istina postaje nepoznanica.
Današnji svijet prepun je primjera savremenih autokrata koji uspješno vladaju digitalnim i medijskim prostorom. Za razliku od nekadašnje grube cenzure, strategije upravljanja i manipulacije na online platformama, zahtijevaju više napora, ali rezultati su dugoročniji. Autokrate su se pokazale izvanredno prilagodljivima i otpornima na nove izazove, a njihova prilagodljivost modernim tehnologijama mogla bi uzrokovati dugoročne probleme za budućnost demokratije.
Naprimjer, mađarski premijer Viktor Orban gotovo je monopolizirao medije, dajući gotovo službeni status svojim teorijama zavjere. U našem komšiluku najaktivniji i najzapaženiji autokratski režim zasigurno je režim Aleksandra Vučića, koji uspješno kontrolira digitalne aktivnosti uz pomoć vojske botova i trolova, tako upravljajući skoro svim online aktivnostima građana i rušeći svaku potencijalnu opasnost. Također, kontrola skoro kompletnog medijskog neba Srbije, te tzv. “medijski mrak” već su duži period nešto što karakterizira i daje najveću moć ovom režimu. Na ovim strategijama i medijskoj moći Vučić godinama uživa većinsku podršku u Srbiji, a istim strategijama i spinovima uspijeva nepokolebljivo pokoriti svakog potencijalnog političkog protivnika. Njegova medijska i politička moć u Srbiji toliko je jaka da trenutno, osim što vlada skupštinskom većinom, on upravlja i opozicijom.
Iako se društveni mediji mogu iskoristiti za podrivanje demokratije, nepravedno je kriviti internet za svaki demokratski nedostatak. Tehnologija pruža ljudima potrebne online alate, a koji se mogu koristiti u pozitivne, ali i negativne svrhe. Postojeći problemi i nedostaci demokratije, ali i političkog i javnog života su se samo preselili na društvene mreže, te je sada jedina razlika to što je protok informacija brži i poprilično dostupniji.
