Jutarnje plavetnilo neba oslikavalo je na sebi tek pokoji bijeli oblačić. Vidjelo se da će sunce i danas žariti istim intenzitetom kao jučer, ako ne i žešće.

Naš rov bio je na samom rubu šume pa smo do poslijepodnevnih sati bili u hladovini zaštićeni od toplote. Osjećao se lijep i svjež jutarnji šumski zrak pomiješan s mirisom lipe procvjetale desetak metara ispod nas. Samir, Mirza i Osman smjestili su se dolje, na drugoj strani tranšeja. Hamza i ja bilo smo na samom krovu zemunice zaštićeni s dva velika bukova balvana.

Pored mene ležali su puška i okviri, a s druge strane hljeb i konzerve, koje su nam jutros podijelili. Ovdje, na posavskom ratištu, već smo puna četiri dana. Jake agresorske snage u jučerašnjim žestokim napadima na sve su moguće načine pokušavale ovladati ovim dijelom kako bi olakšale daljnje napredovanje svojim jedinicama.

Agresorske pješadijske snage, potpomognute tenkovima i jakom artiljerijskom vatrom, napadaju pravcem Potočari – Omerbegovača. Njihov zadatak jeste izbiti u rejon Vranjevače, gdje se trebaju osigurati s jugozapada iz smjera Boća, s glavnim snagama ovladati selom Omerbegovača, stvoriti uvjete za produžetak napada pravcem Donja Brka – Palanka – Donji Zovik.

Dio naših jedinica dobio je ispomoć. Mi smo očekivali dolazak pojačanja na svom dijelu linije u popodnevnim satima. Kako su nam ujutro rekli iz komande, našu liniju trebali bi popuniti momci iz Srebrenika i Živinica.

Sjedili smo i razgovarali o jučerašnjim napadima na dio naše linije. Četnici su bili počeli s jutrom i izveli ukupno četiri napada. Uspjeli smo im se oduprijeti uz minimalne gubitke od četiri ranjena vojnika, dok su agresorima naneseni veliki gubici u živoj sili.

Naš razgovor prekinulo je potmulo ispaljenje granate većeg kalibra, očigledno iz daljine. Svi smo prestali govoriti. Granata se uz huku stropoštala u šumu iza nas i eksplodirala.

Čuli smo odmah viku i galamu. Hamza je skočio preko tranšeje, a ja za njim. Prebacili smo se preko balvana i za čas se našli u šumi. Pedesetak metara dolje prema cesti dio šume bio je potpuno obavijen dimom. Potrčali smo u smjeru galame.

Stigavši dolje, zatekli smo Izu i Suada kako iz šume na cestu izvlače nekoliko momaka. Gore su na cesti već bila dvojica; jedan je od njih bolno i glasno jaukao.

Granata je bila pogodila direktno u drvo, a oni su prolazili tačno kraj njega. Vraćali su se s mjehovima vode koje su nosili na liniju. Jednom od momaka desna noga bila je potpuno odvojena od tijela; dva vojnika su ga previjala. Mi smo previli momka ranjenog u nogu i u desno rame. I kod njega su povrede noge bile teške, butna kost virila je iz mesa. Ubrzo je na cestu došao kombi. S ranjenicima su otišla i dvojica sanitetlija.

Sageo sam se i uzeo pušku spuštenu kraj putića. Cijev joj je bila potpuno oštećena gelerima. Htio sam zovnuti Suada da mu pokažem, kad se ponovo začulo isto potmulo ispaljenje granate. Čučnuli smo i čekali. Umjesto zvižduka i huke, iz daljine čusmo još nekoliko serijski povezanih ispaljenja.

Safet je skočio i viknuo da bježimo u kanal. Skočili smo za njim i stisnuli se uz rub kanala. Nije bio dublji od pedeset ili šezdeset centimetara. Huk i detonacija stopili su se u jedno.

Prva granata pala je direktno na cestu. Ostale su poklopile cijelu šumu i dio prema našoj liniji. Komadi kamenja s ceste padali su po nama. Oveći kamen pogodio me je snažno direktno u potiljak. To je trenutno bio najmanji problem, jer je to bilo ništa koliko su blizu padale granate.

Svud oko nas prašina i dim. Safet je viknuo da brzo krenemo jer smo očigledno bili pod baražnom vatrom. Skočili smo i pošli putićem kroz šumu. Iz daljine je opet odjeknulo, ali su se ovaj put detonacije čule slabije. Salva minobacačkih granata sručila se na naš dio linije.

Trčali smo koliko su nas noge nosile kroz šumu. Proplanak pokraj nas bio je sav u dimu od granata. Prešli smo preko potoka pa uz stranu i stigli do naših tranšeja. Dolje, lijevo od nas, četnici su već bili krenuli prema šikari. Prema nama se kretala praga u pratnji dvadesetak đikana koji su je koristili kao zaklon dok su pucali.

“Momci, bit će derneka”, viknu nam Hamza. Strahovita pucnjava odjekivala je cijelim obodom šume. Četnici su, sad je to bilo očito, nakon onih ispaljenih granata, pod okriljem dima i detonacija, krenuli u napad. Praga je češljala svaki metar naših grudobrana. Svako malo saginjali smo glavu u tranšeju dok su meci njenog velikog kalibra prolijetali iznad nas ili se zabijali u grudobran i balvane na njemu.

Grupa četnika, osokoljena i potpomognuta ovom pragom, krenula je u direktan napad na dio naše linije. U tranšeju dolaze Osmo, Hazre i Murat, koji je nosio sa sobom svoj mitraljez “garonju”.

Ponovo je proključalo na ovom dijelu. Četnici kreću u silovit napad na našu lijevu stranu. Dolje su Osman, Hamza i Suad. Žestoka je pucnjava i na njihovoj strani. Svako malo upiremo oči prema njima i pratimo situaciju. U jednom momentu ispred nas odjeknula je detonacija i praga je naglo skrenula ulijevo prema šikari. Kompletan njen zadnji dio bio je u plamenu. Četnici, koji su bili krenuli preko livade, sada su, također pucajući, pokušavali doći do zaklona.

Odjeknula je još jedna detonacija iz ručnog bacača i pogodila direktno preko putića na mjesto gdje su četnici tražili zaklon. Nekoliko tijela odbačeno je u zrak skupa s crnim dimom koji se izvio iznad mjesta eksplozije. Po kuknjavi i zapomaganju, koji su uslijedili nekoliko trenutaka nakon pogotka, bilo je jasno da je među njima dosta ranjenih.

Četnici su pokušavali, vukući ih za ruke po ledini, izvući nekoliko svojih ranjenika. A onda je ponovo zapucalo dolje, s lijeve strane. Ovaj put još jače. Četnici su se, uhvaćeni u mrežu dva mitraljeza, pužući pokušavali izvući. Odjednom se s njihove strane oglasio PAM. Počeo je tući po našem rovu kako bi im omogućio povlačenje.

Naš mitraljez je ušutio, zatim se nekoliko trenutaka kasnije ponovo oglasio kratkim rafalima, a onda se više nije čuo.

Četnici su se povlačili u šumu pored prage, koja je već bila potpuno u plamenu. Odozdo, s lijeve strane, trčali su momci s nosilima. U liniju je još došlo momaka kao pojačanje i oni prihvatiše ranjene. Suad je bio pogođen u rame i desnu podlakticu. Prebacili smo ga preko potoka. Zovnuo sam Mehmeda da ga pitam šta je s ostalima.

Mehmed me pogledao i slegnuo ramenima, pa tiho i nekako jedva izgovorio: “Osman i Safet.” Viknuo sam mu: “Šta Osman i Safet?”, a on je gledao negdje iza mene. Mahinalno sam se okrenuo i vidio momke s nosilima. Osman i Sajo bili su prekriveni jaknama preko glave. Rasprskavajućim mecima PAM-a obojica su bili pogođeni u glavu.

Momci iz Živinica produžili su dalje prema cesti s tijelima dvojice naših šehida.

Sjeo sam i naslonio se na stablo velike bukve. Nešto me snažno bilo pritisnulo u grudima. Neki ružan osjećaj, nešto što do tada nisam nikad doživio. Uspijevao sam udahnuti vrlo malo zraka iako sam se trudio duboko disati. Steglo me nešto i u stomaku i oko srca.

Taj dan, poslije velike bitke na rejonu Vranjevače, izvojevali smo još jednu važnu pobjedu. Kao što ćemo pamtiti tu pobjedu, pamtit ćemo zauvijek da su taj dan stazom šehida otišla dva velika insana – rahmetli Osman Seferović i Safet Jahić.