Prošle je sedmice u izdanju Slova bosanskog u Sarajevu objavljena knjiga Ertugrul i priča o plemenu Kaji Talipa Arisahina. Autorov je cilj da na osnovu dostupnih izvora rekonstruira lik Ertugrula, legendarnog junaka koji je udario temelje onome što će po njegovom sinu Osmanu biti nazvano Uzvišenom Osmanskom Državom ili Osmanskim Carstvom. Otuda je ova knjiga žanrovski neodrediva. Ona ima elemente historijskog romana, ali i klasičnog historiografskog diskursa, pa čak povremeno i prizvuk antropološke studije. Međutim, čini se da to autoru uopće nije važno. Njegova namjera nije bila napisati studiju koja će imati akademski dignitet, već knjigu u kojoj će najširoj čitalačkoj publici ponuditi priču o Ertugrulu i njegovom plemenu. Zaista, ova knjiga uspjela je zaokružiti jedan narativni svijet koji ima svoj smisao i unutarnju logiku te dočarati Ertugrula i pleme Kaji kako se bore za opstanak u složenim historijskim okolnostima. Osim toga, autor se u uvodu knjige opširno bavi i historijom Turaka.
NOMADI I GAZIJE
Prvi dom Turaka bio je Centralna Azija. S ovu stranu Kineskog zida, uslijed teških klimatskih i zemljišnih uvjeta, Turci su živjeli nomadskim životom baveći se stočarstvom. Da bi pronašli plodnije područje za život, piše autor, pleme Kaji – ogranak Oguza – u 9. stoljeću seli na područje između rijeka Džejhun (Amu-Darije) i Sejhun (Sir-Darije), što riječju zovemo Maveraunnehir. Na čelu Kaji plemena bio je Gokalp, pradjed Gunduz Alpa. Odatle odlaze na područje Horosana, gdje su boravili dugo godina. Nakon smrti Gokalpa, za bega plemena Kaji izabran je njegov sin Kaja Alp, djed Ertugrulov.
Na čelu plemena inače je beg koji se za sve pita. Kada pleme seli na drugo mjesto, kada se smještaju ili konače, sva je odgovornost na plećima plemenskog bega. Njegova je supruga njegov najbliži pomoćnik i savjetnik. Pleme Kaji napasajući stada koza bilo je u neprestanom pokretu. “Jedno vrijeme napasaju stada koza, a potom site životinje tjeraju dalje. Kada bi uočili prikladan pašnjak, umorne bi životinje puštali da se napasu. Tako bi se po nekoliko puta u danu zaustavljali i nastavljali s putovanjem. Jutrom su žene i djevojke muzle koze te pravile maslo, jogurt i sir. Mlijeko i mliječne proizvode čuvali bi u kožnim mješinama koje su kasnije nosili na tovaru u bisagama. Nakon što bi zaklali kozu ili ovcu, kože bi čistili i od njih pravili kožne mješine. Tako bi skladištili hranu: maslac, jogurt, sir, pekmez, med i slično, ali i vodu, ajran i ostalo piće. Navečer bi životinje namirivali na padini planine, a za sebe pravili šatore. Sljedeći dan sabahom bi opet nastavljali putovanje. Jeli su dnevno dva obroka koja su spremale majke ili nevjeste: doručak u pretpodnevsko vrijeme i večeru nakon sumraka. Za doručak su pretežno jeli tarhanu, uštipke, mlijeko i sir, a za večeru čorbu s jogurtom ili rižu s mesom. Nekada su jeli mantije, pite ili keškek, a kao desert hošmerim, lokum ili nešto od lisnatog tijesta”, piše Arisahin.
Najstariji pisani trag o Kaji plemenu, kako navodi, jeste poznato djelo Mahmuda Kashgarlija Divan-i Lugatu-t-Turk. Prema Oguzu Kaganu Destaniju, piše Arisahin, pleme Kaji jedno je od dvadeset četiri plemena Oguza. Njihova loza potječe od Gun-hana, najstarijeg sina Oguz-hana. Prema Oguznami, da bi spriječio međusobne sukobe među plemenima, Oguz-han uspostavio je običaj kojim je svakom plemenu dao njegov položaj, znak i pečat. Nakon Oguz-hana, vodstvo turkmenskih plemena prešlo je na Kaji pleme, koje je preuzelo titulu “vrhovni vođa”. Preci Kaji plemena nosili su titulu “alp”, što znači: hrabar, odvažan, junak. Među tim junacima bili su i derviši koje su nazivali “alp eren”. Titula “alp” odgovara tituli “gazija”. Alpi su bili zaduženi za organiziranje vojne obuke turkmenskih nomada koji su dolazili na teritoriju nekog učbega. Borce u bitkama predvodili su iskusni i dobro naoružani zapovjednici koji su nosili crvene kape radi raspoznavanja.
STOTINE GODINA DUGI PUT DO ANADOLIJE
Značenje riječi “Kaji” jeste “onaj koji posjeduje snagu, moć”. Pečat Kaji plemena dvije su strijele i luk (IYI), u datom obliku. Ovaj oblik oslikan je na plavoj zastavi.
Kaji-han, sin Gun-hana i unuk Oguz-hana, prvi je predak Kaji plemena. Njihov je simbol ptica grabežljivica – sivi soko. Kaji pleme imalo je važnu ulogu u procesu opstanka Anadolije kao domovine Turaka, a isto tako, imali su važnu ulogu u nastanku Osmanske države. Zahvaljujući postojanju Kaji plemena, ova je država stoljećima vladala širokim geografskim pojasom. U ovom kontekstu, dolazak Kaji plemena na prostore Anadolije ostavio je neizbrisiv trag na poljima turske kulture i političke strukture. Historijske knjige ukazuju na to da je Kaji pleme najplemenitije od svih plemena Oguz-hana. Čuvali su stoljećima svoj jezik, vjeru, kulturu, običaje, tradiciju, i to prenosili mlađim naraštajima. Na ovoj je ostavštini Osmanska država izgradila svoj identitet.
Karakečili pleme, koje je iz loze Kaji plemena, od Bozoklara – jednog od dva ogranka Oguz-hana – prije Bitke na Malazgirtu, pod vodstvom Kaji Alpa, prešlo je Karakum pustinju u Centralnoj Aziji. Došli su u Merv, na liniju povijesnog prijelaza “Put svile”, unutar granica Turkmenistana. Još od kamenog doba grad Merv bio je utočište različitih seoba i ostao poznat kao majka svih gradova Horosana. To je bio grad politike, trgovine, nauke i umjetnosti. Seldžuci su prešli iz Transoksanije u Iran. Nakon desetog stoljeća, Turci su intenzivno naseljavali Merv i tu se širili. Jedan od ključnih događaja u historiji Turaka, koji je rezultirao osnivanjem Seldžučke države, bila je Bitka na Dandanakanu, a koja se desila 1040. godine. Pobjedom Seldžuka u ovoj bici Čagri-beg je grad Merv učinio glavnim gradom, te je time započela turska dominacija u Mervu. Ne gubeći vrijeme, Seldžuci su brzo započeli obnovu i izgradnju Merva. Gradeći mnoge medrese i biblioteke, učinili su grad značajnim naučnim centrom. Zahvaljujući nasipima i kanalima za navodnjavanje, grad koji su Sasanidi napustili zbog nedostatka vode postao je zelena oaza usred pustinje. Nakon vremena provedenog u Mervu, pod vodstvom Kaji Alpa, pleme Kaji prešlo je rijeku Džajhun i došlo u Iran. Nastanili su se u gradu Mahan zajedno s ostalim plemenima koja su bila pod njihovim vodstvom.
“Šireći granice svog carstva, Džingiz-han palio je i rušio države, izazivajući strah i trepet. Kada su Mongoli sa svojim divljaštvima i pokoljima stigli u ovu prostranu zemlju, pored sve veličine i širine, postala im je tijesna. Znajući da blizina Mongola otvara vrata ugnjetavanja i krvoprolića, ponovno su se zaputili u nepoznato. Kaji Alp, kao beg plemena, seli s čitavim plemenom u zemlje Bizantijskog carstva, tačnije Anadoliju. Kada je Kaji Alp ušao na prostore istočne Anadolije, pod njegovim vođstvom išlo je 50.000 nomada iz Karakečili plemena”, piše autor. Kako navodi, jedno vrijeme proveli su u gradu Igdiru i njegovoj okolici, a zatim su stigli u Ahlat. Na području Ahlata ostali su narednih 170 godina. Vrijeme je prolazilo. Nakon smrti Kaji Alpa, uglednici plemena izabrali su njegovog sina Gunduza Alpa za vođu plemena. Prema riječima autora knjige, Gunduz Alp predvodio je veoma uspješno svoje pleme odolijevajući neprestanim napadima i boreći se za bolju poziciju plemena. No, uprkos brojnim uspjesima, Gunduz Alp ostao je zapamćen prije svega zbog činjenice da je bio otac slavnog Ertugrula, gazije s kojim su ispisane prve stranice historije Osmanskog Carstva.
Ertugrul i njegov leteći konj
Gunduzu Alpu se u Ahlatu 1189. godine rodilo dijete. Majka Hajme Hatun rodila ga je u šatoru. Pripadnici plemena mnogo su se obradovali djetetu. Otac Gunduz Alp je na desno uho novorođenčeta proučio ezan, a na lijevo ikamet, a zatim tri puta rekao:
– Tvoje ime je Ertugrul! Budi kakvo ti je i ime! Budi muškarčina i zahvalan! Budi čista srca, ispravan i budi junak – učio je dovu.
Uvaženi begovi, sijedih brada, na dovu su govorili amin. Plemenske majke su, s dovom na usnama, vezali crveni jašmak nad glavom majke Hajme Hatun. Gunduz Alp je za proslavu zaklao dvogrbu devu-mužjaka, rasplodnog konja i ovna, te počastio pripadnike plemena. Ovo veselje trajalo je danima. Turkmensko stanovništvo u Ahlatu bilo je veoma sretno. Majka Hajme Hatun uspavljivala je svoju djecu uspavankama kao dovom i hranila čistim, halal mlijekom. Ona je, kao i sve druge žene iz plemena, muzla stoku i od mlijeka pravila: maslo, jogurt i sir; prela vunu; plela čarape; vezla ćilime. Nije se uzdizala nad drugim ženama zbog toga što je supruga vođe. Stanovnici plemena zvali su je majkom, te su svaku njenu riječ smatrali naredbom i bili joj poslušni. Djecu su, puštajući da jašu janjad, uspijevali pridobiti da budu čobani. Djevojčice i dječake su još od malih nogu podučavali jahanju. Na leđima su nosili janjad, ovce i koze, kao da igraju neku igru. Nakon toga, stariji su im davali da jašu ždrebad, a zatim i konje, podučavajući ih vojničkom jahanju. Dajući im luk i strijelu, podučavali su ih streljaštvu, učeći ih da gađaju ptice, lasice i poljske miševe. Po rođenju Ertugrula, njegov otac Gunduz Alp izabrao je jedno bijelo ždrijebe za njega. Rekao je konjušaru:
– Dobro pripazi ovo ždrijebe. Dobro ga izdresiraj. Ono će biti Ertugrulovo.
Kada je Ertugrul napunio dvije godine, igrao se sa svojim konjem i tepao mu “bijelo ždrijebe moje”, te ga je s ljubavlju grlio i mazio. Gunduz Alp je Ertugrulovom ždrepčetu dao ime “Tulpar”, što znači “leteći konj”. Kada je Ertugrul napunio četiri godine, otac mu je napravio poseban set za sedlo i za kratko vrijeme uspio je da zajaše bijeloga konja. Njegov otac i starija braća naučili su ga vještini jahanja. Kada je Ertugrul postao stasit, hrabar i jak mladić, djed ga je volio zvati “hrabri moj Ertugrul”. Njegov djed mu je poklonio pastuha, a Ertugrul mu je dao ime Čagin, što znači “munja”. Ertugrul je s prijateljima krenuo igrati džirit, a u toj igri je bio veoma spretan i uspješan. Uvijek je pobjeđivala ekipa u kojoj je on igrao. Na vjenčanjima, bajramima, veseljima i drugim slavljima obavezno se igrao džirit – tradicionalni sport još od predaka iz Centralne Azije.
