Bosanski Mevlūdi Šerīf, Džemal Sakib Latif-Zade (dr. Džemaludin Latić), „Sova Publishing“, Sarajevo, 2021.

Vjerovatno da nema izazovnije, a ujedno i zahtjevnije književne forme za jednog muslimanskog pisca/pjesnika od forme mevluda, spjeva u slavu hz. Pejgambera. Onaj ko se odluči na pisanje mevluda odmah će na startu naići na višestruke prepreke koje maštu nevještog pjesnika mogu potpuno paralizirati, lišiti je kreativnosti i svesti na puko didaktičko moraliziranje. Svaki mevlud (tako nas bar uči tradicija) mora sadržavati uobičajene tematske cjeline ili poglavlja koja su nezaobilazan standard mevludske forme, a to su: Prolog, Rođenje, Prva objava, Mi'radž i Preseljenje (Smrt). Osim ovih tematskih dionica, tu je i nezaobilazni metar mevludskog stiha, taj nezamjenjivi i pjevljivi jedanesterac. Treća stvar koja se može ispriječiti ispred pjesničke mašte jeste – vjerodostojno prenošenje tradicije, svega onoga što je vezano za život hz. Pejgambera, gdje se ne smije ubaciti ni najsitnija laž, koja se inače u umjetničkim djelima tolerira pjesničkoj imaginaciji.

Ovdje se pjesnik mora držati vjerodostojnih izvora naše vjere i predaja koje ne smiju biti u opreci s Objavom, Kur-ani azimuš-šanom. Četvrta stvar jesu već napisani mevludi, djela koja stoljećima, neka više, neka manje, žive u našem narodu i koju većina svijeta zna gotovo napamet, pa ta prepreka itekako može otežati posao onome ko je odlučio napisati novi mevlud, dovodeći ga u iskušenje da se ponavlja ili čak i plagira postojeća djela. Sve se ovo odnosi na netalentiranog pjesnika, koji u suočenju s ovim silnim preprekama može samo buncati, a pravi, istinski pjesnički talenat, koji ima ilham i koga vodi ilham, na krilima ilhama s lahkoćom će prebroditi sve te prepreke, na radost sviju nas koji volimo lijepu riječ. Jedan takav pjesnik jeste i naš uvaženi profesor, Bošnjak, dr. Džemaludin Latić. Kada sam, nakon dužeg čeznutljivog čekanja, konačno dobio njegov mevludski spjev i pročitao prve stihove, s radošću sam, pun oduševljenja, uskliknuo: Mašallah!

Ehibbāni ovog zikr-i medžlisa
ovē baščē od najljepših mirisa,

Evo pravog bisera, evo sufijskog dragulja, evo derviškog mevluda! I onda sam kroz ove prve stihove, kao kroz širom otvorenu kapiju, zakoračio u baštu prepunu slatkih plodova i bio pozvan za bogatu, batinsku sofru jednog zanemarenog i zaboravljenog iluma, kojom nas časti njen darežljivi domaćin, nudeći nas:

da pijemo ezelskoga šerbeta,
od čijega nejma slađeg lezzeta.

Upravo odatle, iz Ezela, i počinje da se niže ova biserna ogrlica prelijepih stihova, filigranski izbrušenih (darovito i nadahnuto) pjesničkim perom. A tamo, u Ezelu, u domovini duša i jedna ševak duša:

Međ' dušama jedna tiho blistaše,
baško biser, sve jē druge stimaše.
I to bješe zaruka svêg bešera,
Ševāk duša Muhammed-pej-gambera!

A kakav je tek Stvoritelj te duše!? To će nam pjesnik tako vješto reći da ostajemo u čudu, diveći se vještini i umijeću njegovom:

On je Svjetlost koju pozna samo On,
brez vremena i granica, sinko moj!

Pjesnik, u čijoj ruci pero, iako naoko mrtvo, odjednom oživi i pretvara se u slavuja koji počinje biglisati najljepše melodije, nije mogao zanemariti jedno drugo, Božansko Pero (Kalem), a da ga ne opjeva i ne nagizda:

Nūn veliki, što je sv'jet obručio,
pun je nura koji se istočio
iz kalema štono niže sature,
a iz Nokte one slaze ne žureć'!

A taj tajanstveni Nun što je svijet obručio, a koji nas, zbog svog nedokučivog značenja baca u zanos, pjesnik nam simbolično približava čankom, da bi odmah zatim i sam, u velikom zanosu, transformirao taj simbol iz drvene zdjele u nuransku kofu, odakle su i iz koje su:

Svi Ćitabi i nebijji Njegovi -
od nura su iz tog čanka što se svî.
Svi harfovi i sve sure kur'anske
potekli su iz te kofe nuranske!

Pa kao da pjesnik osjeća kako su se naša srca uznemirila od ovog visokog iluma, on nam odmah kazuje od čega su ta naša srca i smješta ih u mihrab, u poprište muharebe i odjednom, ona, pročišćena, postaju lampe koje svijetle i po danu i po noći:

Naša srca – to su lampe od Nūna;
Mihrabi su od njegova zejtina,
što se pali prez ikakva čakmaka,
vazda sija, usred dana i mraka.

I ovako bismo mogli ići u nedogled, redajući sve ljepši od ljepšeg stiha, ali nam prostor to ne dozvoljava. Stoga, recimo da je ovaj Bosanski Mevludi-šerif Džemaludina Latića istinsko remek-djelo i, moguće, kruna njegovog pjesničkog umijeća. Njegov jezik poseban je peškeš bosanskom jezičkom naslijeđu, gdje je, nenametljivo koristeći ikavicu i ,,nove'' riječi iz arapskog, turskog i perzijskog, na nevjerovatan način ukrasio svoje pjesničke slike, proširio značenja nekih stihova i vratio nas u stara, dobra i berićetna vremena. Osim toga, vješto ubacujući poneki stih iz starih mevluda, odao je poštovanje svojim prethodnicima: nedostižnom Sulejmanu Čelebiji i prevodiocu njegovog mevluda na bosanski, rahmetli hfz. Salihu Gaševiću, čime je pokazao visoki edeb koji baštine derviške škole odgoja. Za svaku pohvalu jeste i bogati ,,komentar'' koji je dat u fusnotama u obliku pojašnjenja nekih mjesta u Mevludu, a koji će dobro doći svakom njegovom čitaocu, a samim tim još više učvrstiti temelje ovom djelu, potvrđujući tako njegovu vjerodostojnost. Ne preostaje nam ništa drugo osim da se svi potrudimo kako bi se ovaj pjesnički dragulj pokazao našem narodu i zaživio u našim kućama, džamijama i tekijama. Evo na kraju i poruke svima nama:

Ko god želi Zāt-i Dželāl sejriti,
na Resula salavat će učiti.

 

Hafiz mr. sc.  Aziz Alili za „Stav“ o snimanju Latićevog Mevluda i izdanju pratećeg CD-a

SNIMLJENI DIJELOVI LATIĆEVOG MEVLUDA NEMAJU CIJENU

Radim kao imam i hatib više od 30 godina. Znam koliko je važno približiti mladim naraštajima Muhammeda, a. s., njegovo poslanstvo, kur’ansku objavu koju je prenio ljudskom rodu, njegov život itd. Mevlud je forma koja je ostvarila najdublji utjecaj u islamskom odgoju naroda. Kada pogledate koliko se na Zapadu napada Muhammed, a. s., koliko je islamofobije u društvima i kada neko postavi pitanje što će nam novi mevlud kad imamo svoje tradicionalne, itd., ja mislim da takvi ljudi, a ja sam, u povodu Latićevog mevluda, slušao takve neodmjerene stavove, nisu svjesni vremena i prostora u kome mi, evropski muslimani, i Albanci, i Bošnjaci, i Turci, i svi muslimanski narodi, živimo. Mislim da ovaj projekt, Mevlud-i šerif Džemaludina Latića sa snimljenim dijelovima, nema svoju cijenu. On zlata vrijedi! Ovako ambiciozan i nesumnjivo uspješan mevlud na bosanskom jeziku dosad nije napisao nijedan bošnjački pjesnik na bosanskom jeziku. Prvo, to je mevlud koji ima devet bahrova ili poglavlja, s preko hiljadu bejtova, i sav je u jedanaestercu, plus dobar dio, onaj za recitiranje, u desetercu (kao i Kadićev dio Ako pitaš šta je islam, evo šta!) i u drugim oblicima.

To je jedno djelo epskih razmjera, široko, ali skladno, umjetnički snažno u svakom svom dijelu, pjevljivo, živopisno, inspirativno; puno ljubavi prema Allahu, dž. š., Resulallahu, s. a. v. s., i ostalim poslanicima i vjerovjesnicima; puno lirskih pasaža i dragih likova, jer prof. Latić nije opjevao samo Muhammeda, a. s., nego i njegove ashabe i tabiine, njegov dolazak na ovaj svijet, njegove patnje, brige, uspjehe, bitku na Bedru i Uhudu, oproštajni hadž, odlazak s ovog svijeta, njegovu hazreti Hatidžu, hazreti Fatimu, hazreti Aišu, hazreti Alija, hazreti Ebu Bekra, hazreti Omera, Hubejba, Sevada, Vejsela Karanija, Džibrila, a. s., Adema pejgambera, Isaa, a. s., i hazreti Merjemu, hazreti Aminu, Musaa, a. s., Ibrahima, a. s., hazreti Hamzu, Bilala… Ja sam sigurno jedan od prvih čitalaca ovog djela i reći ću vam da je to djelo na mene ostavilo utisak kao nijedan drugi mevlud, pa čak ni kao svi oni zajedno. Kao takav, podrazumijeva i vrhunsku književnost i dubinsko poznavanje islama. Zato, ne smijemo zaboraviti da je Džemaludin Latić doktor islamskih nauka, vrlo dobro upućen u tefsir, hadis, historiju islama, sufizam, ali i u sve dosadašnje mevlude, kao i u najveće islamske pjesnike, pogotovo u Hafiza Širazija i njegov Divan, Junusa Emrea, Dželaludina Rumija, Muhammeda Ikbala, zatim u Busirija, da je on prevodio i čitao sve ove pjesnike i utkao ih u svoj Mevlud-i šerif. Dakle, ovo je i naučno djelo, s preko 560 referenci, naučnih izvora, prijevoda s više jezika, objašnjenja, itd. Zatim, kada se čita naš najpopularniji mevlud, Gaševićev Mevlud, današnje generacije uglavnom ne znaju o čemu se uči u tome mevludu, pogotovo se to odnosi na Miradž. Kod Latića, Miradž je sržni dio spjeva, sa svim objašnjenjima, sa širinom, opjevan s naučnom podlogom i brojnim izvorima kako bi čitalac, odnosno slušalac mogao shvatiti ovo jedinstveno iskustvo Muhammeda, a. s.

Ne znam da išta može približiti Muhammeda, a. s., ovim našim naraštajima kao mevlud, a posebno ovako raskošno napisan. Ne želim biti neskroman, jer nisam samo učač, nego i urednik CD-ova koji se objavljuju u paketu s knjigom, Mevlud-i šerif treba posmatrati kao zajedničko djelo jedne generacije učača, recitatora, dizajnera, muslimanskih umjetnika koje je okupio profesor Latić. Nisam neskroman i neodmjeren ni u stavu da danas ni Albanci, ni Turci, ni Arapi, možda ni Perzijanci, nemaju ovakav mevlud, ovakav projekt. Pošto ćemo ga, ako Bog da, prevesti i učiti na albanskom i turskom jeziku, mislim da će taj mevlud postati novi rumelijski mevlud, kao što je bio i najslavniji mevlud Vesiletun-nedžat od Sulejmana Čelebija, napisan prije šesto godina, a učen stoljećima, sve do danas, u Turskoj i na Balkanu.

I na bosanskom i na albanskom jeziku odavno nismo dobili novi mevlud. Na bosanskom jeziku posljednji takav pokušaj je bio Mevlud profesora Ešrefa Kovačevića (1980-tih), ali je ostao skoro nepoznat široj publici. Možda i zbog toga što nije pisan u jedanaestercu, nego, čini mi se, u šesnaestercu. Prije toga, krajem 1960-tih, svoj Mevlud objavio je Rešad Kadić, i taj mevlud, pisan u jedanaestercu u većem dijelu, osim onog dijela koji se recitira, bio je, a i danas je, jako popularan. Zamislite čovjeka koji iz Makedonije krene put Zagreba kako bi nabavio ploču prvog snimljenog mevluda, i to na jeziku koji mi tada nismo razumjeli, a to je uradio moj rahmetli babo. Danima nam je prevodio tekstove dok smo mi i na taj način upoznavali životopis Božijeg poslanika, ali i oponašali učače mevluda koje smo slušali.

Svi mi koji smo uključeni u projekt učinili smo da Mevlud-i šerif proučimo na najbolji način, i to tako što smo se, kad je riječ o mekamima ili melodijama na koje se uči osmanski mevlud, i vratili u prošlost i uvažili zatečeno stanje, tj. uzeli smo i tradicionalne turske i albanske mekame, ali i mekame kojima se učio i uči mevlud u Bosni. Tu je hafiz Burhan Šaban, koji je dobar poznavalac turskih mekama i, kao što znate, isto tako poznati učač ilahija i kasida. Osim njega, mevlud uče hafiz Senad Podojak, hafiz Benjamin Idriz, hafiz Sulejman Bugari, brojni imami i muallime, a sve pod budnim okom naših odličnih kantautora i muzičara Armina Muzaferije i Eldina Huseinbegovića.

UČAČI

Hafiz mr. sc. Aziz Alili, Ebul-Kasimi, Hafiz Burhan Šaban, Hafiz Senad Podojak, Hafiz Halil ef. Mektić, Hafiz Sulejman Bugari, Hafiz Abdur-Rahim Sulejman, Hafiz Benjamin ef. Idriz, Armin Muzaferija, Eldin Huseinbegović, Enisa Meštrovac, Senida Klisura-Balić, Lamija hanuma Alili, Hafiza Amira Kadrispahić, Ahmed Alili, Šejma Mehić, Ibrahim Bilčević, Mirza Ganić, Ensar Latifović, Idriz Hasanović, Zejd Svraka, Hafiz Špendi Fidani, Salih ef. Meštrovac, Hafiz Nermin ef. Spahić, Mehmed ef. Delić, Hikmet Hadžiabdić, Mirnes Buko, Tarik Omerhodžić

RECITATORI

Suadin Dahija, Dženita Imamović-Omerović, Haris Huskić, Emrah Đozić