Tokom proteklih nekoliko decenija, posebno nakon islamske revolucije u Iranu 1979, koja je imala snažan utjecaj i na druge većinski sunitske muslimanske zemlje, barem na onom osnovnom nivou razumijevanja potentne moći i emancipacije islama kao političkog markera, islam postaje središnja referentna tačka za mnoge političke pokrete, opozicione grupe i muslimanske aktiviste u socio-političkoj i socio-ekonomskoj sferi djelovanja širom islamskog svijeta, ali i na Zapadu. Obzirom da se radi o posve novom, modernom fenomenu, mnogi naučnici i teoretičari, kada govore o ovom fenomenu, usvojili su termin “politički islam” kako bi preciznije identificirali ovu do tada nepoznatu pojavu, koja podrazumijeva prodor islama kao religije u sekularni prostor politike. Na taj način, ovaj moderni politički fenomen jasno se želi diferencirati od različitih oblika lične pobožnosti, vjerovanja i rituala, koji se u zapadnoj orijentalistici naučno tretiraju u okviru općenite kategorije izučavanja islama.

Značajan broj naučnika smatra da “politički islam” sadrži nelegitimno razvlačenje islamske tradicije izvan striktno religijskog domena koji poznaje historijska islamska praksa. Međutim, postoji škola mišljenja koja je ovo pitanje ozbiljno uzela u razmatranje, i to u kontekstu problematiziranja ekspanzije i utjecaja instrumenata nacionalne države duboko u domen društvenog života, uključujući i domen religije, što u ranijim periodima historije uopće nije bila uobičajena praksa.

Razvojem moderne nacionalne države uvezene sa Zapada u 19. i početkom 20. stoljeća, u postokolonijalnom periodu izgradnje savremenih muslimanskih država, u središtu procesa modernizacije muslimanskih zemalja, obrazovanje, obredoslovlje, socijalno zbrinjavanje i porodica, postepeno su, različitim intenzitetom, inkorporirani od strane države u regulatorne sisteme državnog aparata modernih muslimanskih zemalja u nastajanju. Država upliće prste u sve pore društvenih, ekonomskih, porodičnih, socijalnih, razvojno-ekonomskih i drugih pitanja i postaje glavni arbitar koji određuje pravila ponašanja, donosi zakone, propisuje procedure i preduvjete ljudskih interakcija, političku moć stavljajući u prvi plan, jer je bez nje nemoguće provesti čak ni proces obrazovanja, budući ga propisuje država.

Dakako, postoje razni oblici savremenog islamskog aktivizma koji ne zahtijevaju potrebu za osvajanjem političke moći i instrumenata države. U to spada poučavanje islamu (da‘wa) i druge aktivnosti poput prikupljanja i dijeljenja milostinje, pružanje socijalne i medicinske njege, izgradnja džamija, publiciranje islamske literature, i, općenito, promoviranje čudoređa u društvu kao opće vrednote, putem društvenog aktivizma. Ali čak i spomenute aktivnosti u vezi su s političkim domenom jer su podložne određenim restrikcijama koje propisuje država koja ih odobrava. Osim toga, u određenoj mjeri ove su aktivnosti također konkurenti državi u nekim sferama djelovanja, npr. u sferi obrazovanja, socijalnih i zdravstvenih usluga, sporta, društvene odgovornosti i sl. Uspjeh očuvanja tradicionalnih vrijednosti, a nekad i lične pobožnosti, pokatkad ovisi o nivou i uspješnosti interakcije s pravnim, birokratskim, disciplinskim i tehnološkim resursima elemenata moderne države koja ima tendenciju da sve više oblikuje suvremena društva šireći opseg svog hegemonističkog utjecaja, jer je to u prirodi države kao institucije.

Ovaj argument protivi se tezi da islam ne poznaje razdvojenost vjere od politike (din wa dawla) i da je kao takav inkompatibilan sa zapadnim analitičkim kategorijama. To ne znači da u islamu uopće nema razlike između vjere i države, to bi bilo nepotpuno i pogrešno shvatanje. Specifični domen i struktura njihovog međusobnog odnosa znatno se razlikuju u islamu, od odnosa države i crkve na kršćanskom Zapadu, mada, treba imati u vidu činjenicu da je i na Zapadu linija koja razdvaja crkvu od države puno tanja i poroznija od onoga kako nam se često čini ili želi predstaviti. Naprimjer, britanski monarh, kraljica Elizabeta II istovremeno je šef države i poglavar Anglikanske crkve.

Francuski aristokrat, historičar, politilog i diplomat Alexis De Tocqueville, jedan od najboljih poznavalaca i korničara američkog društva, koje je pažljivo opservirao za vrijeme svojih putovanja i pomno zabilježio u svojim klasičnim djelima ‘Demokracija u Americi’ i ‘Stari Režim i Revolucija’, davno je ukazao na ulogu koju protestantizam ima u američkoj politici, posebno u sferi definiranja i demarkacije moralnih načela i parametara u okviru kojih se trebala odvijati politička diskusija. Stoga je protestantizam u Americi u znatnoj mjeri prihvaćen baš kao ozbiljna politička institucija, a ne samo kao religija. Pod tim nije podrazumijevao samo aktivizam i agitaciju crkvenih udruženja za određene politike, već je ukazao na fenomen kršćanstva kao konstitutivnog elementa koji je kao takav utkan u zapadni politički sistem i njegove institucije.

U zadnje vrijeme, na Zapadu se mogu primijetiti sve češće optužbe na račun muslimanskih migrantskih zajednica i njihovog potomstva za islamizam ili politički islam. Kao vođa takve kampanje nametnuo se niko drugo do francuski predsjednik Emmanuel Macron, po vokaciji liberal. Macron je objavio svojevrstan rat islamizmu u Evropi. Dakle, nije više u pitanju marginalna pojava islamofobije s margina nezadovoljne populacije koja se smatra ugroženom, već je u pitanju diskurs u kojem učestvuju, koji su prihvatili i kojim rukovode politički lideri i državnici. Macron i njegovi istomišljenici ukazuju na tzv. prijetnju Evropi od političkog islama ili islamizma. Dakle, ovdje se ne radi o zabrinutosti u odnosu na nasilni ekstremizam, militantno ponašanje ili pak najekstremniju formu nasilja, terorizam koji neke marginalne skupine ili pojedinci čine navodno u ime islama, već se kao neprijatelj zapadnih društava jasno identificira politički islam, kako bi se time skrenula pažnja od ozbiljnije prijetnje Evropi, a to su antisemitizam i desničarski ekstremizam i otvoreni rasizam i supremacija bijele rase, koji u nekim evropskim zemljama graniče s fašizmom.

“Ne smijemo dozvoliti da vjerski zakoni budu iznad zakona Republike”, izjavio je Macron u svom govoru održanom u Mulhouseu 18. februara 2020, u kojem je najavio strategiju francuske Vlade protiv političkog islama. “Islamistički separatizam je inkompatibilan sa slobodom i jednakošću”, izjavio je Macron, pozivajući se na nedjeljivost republike i nužnost jedinstva nacije. Macron je prvi mainstream politički lider u Evropi koji je počeo koristiti diskurs “islamistički separatizam”, “komunitarizam” i “islamistički supremacizam”. Ovakav vokabular ranije je bio ekskluzivni prerogativ vođa Nacionalnog Fronta i ekstremne desnice uopće.

Macron je svojim napadima na islam nadmašio retoriku Marine LePen. Okomio se na dva krila islamskog reformizma u Francuskoj, koje je optužio za zagovaranje separatističkih tendencija. Podjednako je osudio pokret i ideje Muslimanske braće, optužujući ih da koriste fasadu umjerenosti iza koje se krije opasna islamistička agenda. Druga Macronova meta su selefijski muslimani koji, kako navodi, odbacuju model francuskog društva u koje se odbijaju integrirati. Ove dvije najprominentnije forme islamskog aktivizma u Francuskoj, ali i u islamskom svijetu uopće, Macron je optužio da u ime i iza kulisa vjere rade na provedbi političkog projekta političkog islama u namjeri da se otcijepe od Republike.

Dvije studije nedavno objavljene u Francuskoj, autora Hugo Micherona i Bernarda Rougiera, naišle su na veliko interesovanje francuske javnosti. Spomenuti autori postuliraju da uprkos činjenici da su marginalizacija muslimana, kriminal i nezaposlenost značajni faktori koji uzrokuju pojačanu radikalizaciju francuskih muslimana, po njima su još značajniji atmosfera separatističkih tendencija koje su proizveli Muslimanska braća i Selefisti. Drugim riječima, ovi ideolozi, koji imaju snažan utjecaj na francusku državnu politiku glede razumijevanja i tretmana islama i muslimana u Francuskoj, tvrde da su upravo nenasilni, politički islamisti odgovorni za stvaranje ekosistema koji pogoduje atmosferi za regrutiranje džihadističkih grupa. Naravno, ova proizvoljna tvrdnja je pogrešna i ne može se prihvatiti kao validna i iole ozbiljniji izučavaoci islama i posmatrači odbacuju je i drže neutemeljenom i tendencioznom. Jasno je da opsjednutost Francuske islamom seže puno dalje od opravdane bojazni od terorizma, čije su, uzgred budi rečeno, puno veće žrtve muslimanske zemlje od zapadnih. Muslimanska udruženja i grupe koje djeluju u Francuskoj, iako su njihove aktivnosti u potpunom skladu sa zakonima i načelima koje propisuju francuske zakonodavne institucije, propagiraju takvu interpretaciju islama koja djeluje polarizirajuće u odnosu na francusko društvo i kao takva stvara jaz između muslimana i šireg društva, te na taj način sprečava integraciju muslimana u francusko društvo.

U Francuskoj, a u zadnje vrijeme i u Austriji i drugim zemljama zapadne Evrope, sve je prisutniji strah i nervoza zbog pojačanog utjecaja islamističkih grupa koje imaju tendenciju da svoje pripadnike ili članove islamskih zajednica odvoje od mainstreama ili prevladavajućeg društvenog toka na način islamskog prozelitizma ili pak određenih oblika društvenog pritiska, uznemiravanja pa čak i prisile, kako bi ih nagovorili da počnu agitirati za stvaranje alternativnog, pravnog, obrazovnog i društvenog sistema društvenog bivstvovanja. Francuski predsjednik je otišao toliko daleko da je odbijanje nekih muslimana da se rukuju sa ženama ili obratno označio neprihvatljivim ponašanjem. Oblikovatelji javnog mišljenja u Evropi sve su skloniji uvjerenju da su do sada previše pažnje države, medija i institucija privlačili incidenti nasilnog ekstremizma i teroristički napadi, te da se zanemarila pažnja i praćenje islamskog političkog aktivizma. Ova se situacija u zadnje vrijeme drastično promijenila širom Evrope i pod lupu interesa državnih agencija, akademske zajednice, medija i posebno sigurnosnih struktura došao je i “politički islam”, “islamizam” ili islamski aktivizam. Sigurnosna agencija najnaseljenije njemačke države North Rhine-Westphalia iz 2018. objavila je zabrinjavajući izvještaj u kojem predviđa da bi prijetnja liberalno-demokratskom društvu, u dugoročnom smislu, prije mogla doći od legalističkog islamizma koji djeluje u okviru zakona negoli od nasilnog džihadizma ili terorizma. Prema ovom izvještaju, islamisti teže uspostavi “islamističkog” poretka, iako su u tom procesu otvoreni za određene demokratske elemente do ostvarenja svoga cilja. Stoga, smatraju autori ovog njemačkog izvještaja, njihov ekstremizam je naprosto prikriven i neprimjetan na prvi pogled.

Zašto su neki zapadni politički lideri posegnuli za demonizacijom “političkog islama” ili “islamizma”? Prema mišljenju Francoisa Burgata, jednog od najuglednijih zapadnih (francuskih naučnika), koji se na ozbiljan i objektivan način bavio izučavanjem islamskog buđenja i političkog aktivizma, “islamizam” kao forma “političkog islama” predstavlja snažan transnacionalni politički pokret koji predstavlja ozbiljan izazov zapadnom hegemonizmu. Upravo iz tog razloga islamski politički aktivizam portretira se kao prijetnja zapadnim društvima, posebno u Francuskoj. Burgatova studija “Razumijevanje političkog islama” objavljena 2016. i zasnovana na temeljitim istraživanjima smatra se jednom od najdragocjenijih objektivnih opservacija ovog fenomena. Burgat nas podsjeća da “islamizam” uopće ne predstavlja zastrašujuću, nasilnu, opasnu ili antidemokratsku pojavu i monolit, kao što se to godinama na Zapadu predstavlja u medijima i političkom diskursu, a danas u najnovijem aranžmanu Emmanuela Macrona.

Vrijednost Burgatove studije “političkog islama” je u tome što je lišena zapadnih predrasuda, ideologija i apstrakcija, te orijentalističkih fantazmi koje neminovno karakteriziraju analize mnogih zapadnih islamologa koji na razne načine demoniziraju i karikaturiziraju islamiste kao zelenu prijetnju i zamjenu za prijetnju koja je nekad važila u odnosu na komunizam ili danas u odnosu na Kinu. Burgat jasno ukazuje da “islamizam”, kao pluralizirani i demokratski fenomen, nije monolitan i ne predstavlja fundamentalizam ili vjerski ekstremizam a kamoli terorizam, kako je to uvriježena percepcija u zapadnom diskursu, te da su njegovo oličenje i manifestacija demokratski pokret Muslimanska braća u Egiptu, pokret Ennahda u Tunisu, koji je imao poseban demokratizirajući utjecaj na politički život Tunisa. Nijedna varijanta političkog islama nije statična ili nepromjenjiva, već adaptabilna, pragmatična i prilagodljiva. Upravo zbog objektivnog i simpatizirajućeg odnosa prema “islamizmu”, Burgat se smatra tzv. trećom školom mišljenja u Francuskoj glede političkog islama kada je riječ o akademskim ekspertima od utjecaja, za razliku od Gillesa Kepela i Oliviera Roya, glavnih akademskih tumača islamskog fenomena u Francuskoj i njihovih rivalskih teorija, Kepelove teze o “radikalizaciji islama” spram Royove reverzibilne teorije o “islamizaciji radikalizma”, koje neki smatraju kompatibilnim. Burgat kao protagonist treće škole mišljenja francuske nauke o islamu podjednako odbacuje i Kepelovu i Royovu analizu koja se tiče uzroka i motivacionih faktora zaslužnih za atrakciju, žilavost i dugotrajnost različitih manifestacija političkog islama.

Za razliku od Kepela, koji insistira na vjerskim, doktrinarnim i teološkim uzrocima na društvo i fokusu na ideološkoj dimenziji, kako vjerskog ekstremizma tako i nenasilnog političkog islama, i Roya, koji insistira na psihološkim pa čak i psihijatrijskim faktorima koji vode u nihilizam, Burgatovo polazište na osnovu kojeg tumači popularnost političkog islama je nasljeđe zapadnog kolonijalizma i neokolonijalizma, a u dobroj mjeri i perpetualni rasizam i diskriminacija kojima su izloženi muslimani, posebno oni iz Afrike, u Francuskoj i drugim zapadnim društvima, koja potiču interes za političkim islamskim osnaživanjem u formi islamizma, a što također zagovara i Shabbir Akhtar, oksfordski filozof pakistanskog porijekla iz Velike Britanije. Evidentno je da je najutjecajniji islamski politički pokret Muslimanska Braća, a koji je nastao u Egiptu, vremenom postao aktivan i širom arapskog svijeta, ali i među muslimanima na Zapadu, posebno nakon fenomena Arapsko proljeće. Srodni pokreti su mu Jamaat-e-Islami u Južnoj Aziji i Millî Görüş iz Turske, koji su aktivni na Zapadu također.

Akademske rasprave na stranu, evidentno da se na Zapadu proteklih nekoliko decenija intenzivirao fenomen ksenofobije i islamofobije. Neki muslimanski analitičari preferiraju formulaciju anti-islamizam umjesto islamofobija. Jedno je odraz prirodnog straha od nepoznatog, u ovom slučaju od islama, dok je drugo jasna politička pozicija koja se protivi bilo kakvoj političkoj ulozi islama u javnom domenu.