Faruka Kapidžića ne vole oni okupljeni oko “Trojke” jer njihove omaške nastale zbog ostvarivanja ličnih interesa dijagnosticira hirurški precizno, ali ga ne vole ni pojedini “šutolozi” unutar Stranke demokratske akcije, čiji je član postao početkom augusta, zato što se ne libi jasno i glasno progovoriti o njihovoj inertnosti. Od februara ove godine nalazi se na poziciji predsjedavajućeg Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika u Bosni i Hercegovini, na kojoj će ostati sve do početka decembra, a već je za vrlo kratak period sa svojim kolegama uspio ispuniti vakuume koji su nastali zbog dugogodišnjeg nemara za ovo vrlo bitno kulturno, historijsko, ali i društveno naslijeđe. U ovoj instituciji ostat će pet godina i već je napravljen detaljni plan djelovanja za mandatni period od 2021. do 2026.

Prije nego što će postati dijelom navedene Komisije on je bio i ministar prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo. Iako je relativno kratko obnašao ovu funkciju, što mu je bio i prvi izlet u politiku, uspio je dovesti do tektonskih pomjeranja u oblasti u kojoj su, prema njegovim riječima, najisplativije malverzacije, koje su ujedno bile, objašnjava nam, ključni motiv aktuelnoj vlasti u glavnom gradu BiH da spoji dva ministarstva, Ministarstvo komunalne privrede i infrastrukture KS i Ministarstvo prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša KS, i napravi resorski mutant sa složenim ovlastima i još složenijim imenom – Ministarstvo komunalne privrede, infrastrukture, prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša KS.

Iako smo naš razgovor s Farukom Kapidžićem mislili započeti pitanjima o njegovom radu u Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika u BiH, jer je to najaktuelnije kada je riječ o njegovom djelovanju, on je insistirao da priču počnemo hronološki, tj. od 1990-ih godina, i da se lagano kroz razgovor krećemo prema sadašnjem trenutku.

STAV: Odakle Vi u politici?

KAPIDŽIĆ: Situacija u mom životu je bila takva da se u politici nisam mogao naći nikako. Porodičnu firmu za projektovanje osnovali smo 1996. godine i od tada sve do 2019. godine bio sam daleko od angažmana u politici. Mogao sam utjecati na kretanja u arhitekturi, građevinarstvu i urbanizmu, ali u politici ne. Radili smo poslove uglavnom u Sarajevu, ali dobijali smo poslove i van Sarajeva, čak i van države. Iako nisam utjecao na političke tokove, politika je utjecala na one moje profesionalne. Privatni sektor uveliko ovisi o politici, posebno onaj građevinski. To je mene, priznat ću, dosta frustriralo. Ugodan ambijent za nesmetan rad nas arhitekata i građevinaca nije postojao. Iako smo otac i ja radili jako dobro, naš privatni biznis imao je uspone i padove najviše zbog političkih utjecaja u toj branši jer nikada nismo bili politički vezani. Morao si raditi tri puta više od onih vezanih za kantonalnu politiku kako bi opstao. U nekom momentu čovjek stane i zapita se dokad će biti prisutna ta nakaradna praksa i kako može doprinijeti da se ta paradigma promijeni, da bude pravednija. U decembru 2019. godine zamolio me predsjednik Bakir Izetbegović da postanem ministar prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša KS zato što je tražio čovjeka iz struke. Naravno, to nisam htio, ali sam rekao da ću probati uvjeriti neke stručnjake da prihvate tu odgovornost. Bukvalno sam mjesec sjedio na kahvama i uvjeravao ljude koji su bili ostvareni jednako kao i ja u privatnom sektoru, ali nisu željeli. Nije im to trebalo u životu. Pošto je ocjena bila da je Sarajevo u zaista velikom problemu, ne samo u ovoj oblasti već generalno, onda sam prihvatio i rekao da ću biti na raspolaganju da pomognem do općih izbora 2022. godine. 

STAV: Tada ste bili ministar iako niste bili član nijedne političke stranke. Međutim, dvije godine nakon toga odlučujete postati član SDA. Zašto?

KAPIDŽIĆ: Vidna je transformacija SDA. U ovom trenutku SDA je nešto potpuno drugačije od one stranke od prije nekoliko godina. Smatram da je najveći doprinos tome dao upravo predsjednik Bakir Izetbegović, posebno u periodu otkako se ne nalazi u Predsjedništvu BiH. Mislim da je od 2018. godine počeo SDA vraćati na “fabričke postavke”, pretvarati u ono što je bila na početku. Ta stranka se postepeno, posebno u periodu od 2005. do 2015. godine, iskvarila, postala je ono što većina glasača nije željela. Svi ovi izlasci i sve ovo što se sada dešava rezultat je tog desetogodišnjeg “uvoženja” bezličnih karijerista. U to “uvoženje” sam sumnjao prije, a sada sam siguran. Stranka je imala devijaciju u tom razdoblju, mnogi ljudi su tada politički nastali, a sada politički nestaju. Imali smo one koji su deset godina obnašali važne funkcije i nisu uradili ništa za opću stvar, već samo za sebe. Kada se počnu stvari unutar SDA mijenjati, tj. kada ti i takvi kao što su oni budu “provaljeni”, njima SDA postane opterećenje. Upravo iz tih razloga su i nastali izlazi za takve kadrove u vidu novih političkih stranaka. Evo, nedavno smo imali primjer izlaska Denisa Zvizdića, koji je bio jedna od perjanica one loše SDA. No i tada SDA nije bila ništa lošija od ostalih stranaka. To je bila jedna klasika bh. politike dugo vremena. SDA je samo bila na meti jer je dugo bila vladajuća, ali sve su druge bile, vjerujte, dosta gore. Vrlo vjerovatno je politička agenda skrojena van države, dijelom i u državi, izrodila medija plan koji traje sigurno deset godina u kontinuitetu, a kojem je glavni cilj da SDA predstavi kao jednu potpuno kriminalnu organizaciju. To, naravno, nije tačno. Afere su postojale, postoje i postojat će, ali treba svima biti jasno da iza afera stoje pojedinci na izvršnim funkcijama kojih ima u svim strankama. Zbog toga nikako ne smijemo stranke same po sebi nazivati kriminalnim. Međutim, ono što razlikuje SDA od svih drugih političkih organizacija u našoj državi jeste to da je njeno srce uvijek činila ideja odbrane BiH. Ona je bila jedini zagovornik odbrane BiH na globalnom planu, što je i danas. Taj, kako ga zovem, medija plan krenuo je lagano, ali je napravio toliki problem da je danas skoro nemoguće ljudima dogovoriti da u SDA imate ljude koji rade i za opće dobro, a ne samo za vlastitu korist. To su stvari koje se lagano imputiraju javnosti preko medija, koji mogu biti kupljeni, iz političkih centara usmjereni, a mogu primati instrukcije i od vanjskih, evropskih politika. Dakle, cilj je bio da se SDA prikaže kao potpuno kriminalna organizacija i da se bukvalno izbaci iz procesa. Zašto? Ona je jedina politička organizacija na našem tlu koja je od svog osnivanja imala stalni i nedvosmisleni stav o odbrani BiH. Šta znače pokušaji izbacivanja SDA iz procesa u kontekstu moje prethodne rečenice, ostavit ću da čitaoci sami procijene.

STAV: Bit ću slobodan i sam donijeti zaključak – izbacivanje SDA iz procesa, tj. njeno predstavljanje potpuno kriminalnom organizacijom, zapravo je udar na BiH?

KAPIDŽIĆ: Vidite nešto, imali smo bjesomučnu agresiju na BiH kojom se nastojalo spriječiti da BiH postane nezavisna. Ta agresija je dolazila direktno iz Srbije, negdje na pola rata i iz Hrvatske, i to je sve bilo prožeto strašnim zločinima, na kraju i Genocidom. BiH je bila napadnuta s ciljem njenog potpunog uništenja, da se u historiji više nikada ne pojavi kao država, već samo kao geografski rejon podijeljen između Srbije i Hrvatske. To je bila agenda, ne smijemo zaboraviti, i nekih evropskih politika. Time bi riješile “stoljetni problem”. Ono što je zasmetalo nastojanjima Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, koja su uključivala migracije Srba iz Knina na prostore BiH te nasilno raseljavanje Bošnjaka, ubijanje ili pokrštavanje, jeste otpor bošnjačkog naroda. Nismo se dali. Šta god neki govorili, SDA je uspjela da okupi, organizira i napravi politički front, a kasnije i vojni u obliku Armije Republike Bosne i Hercegovine, što je omogućilo ne da se samo održimo kao narod već smo se održali i kao država. Kakva je, takva je, ali je država. Valja istaći da je i postratno djelovanje SDA uvijek kretalo iz pozicije odbrane državnosti.

Mnogi pojedinci i mnoge stranke, svjesno ili nesvjesno, služile su i služe tim centrima koji mirno nastavljaju operaciju disolucije BiH. Imam i konkretan primjer – “Trojka”. To je plastična koalicija političkih organizacija koje su ideološki dijametralne. Nadam se da u Narodu i pravdi nisu svjesni koliko zapravo u toj svojoj želji da se dokažu kao patriote zapravo rade suprotno. Jasno je da to neki politički kružoci koriste, nije ni bitno da li oni u Srbiji, Hrvatskoj ili negdje u Evropi. NiP podržava njihove reforme koje vode disoluciji BiH, a ja ću se nastavljati ludo nadati da to rade iz neznanja. S druge strane, Naša stranka je formirana kao politička platforma za rasturanje BiH. To je naprvu možda i isuviše težak stav koji neće niko glasno da artikulira, ali to je tako. Mnogi njeni članovi možda i nisu svjesni toga, dok je njena politička vrhuška, pretpostavljam, toga debelo svjesna. Uzmite samo primjer izgradnje spomenika na Kazanima i sve će se samo kazati. Naša stranka želi da se eksplicitno navede da su ubistva na Kazanima izvršili pripadnici ARBiH, a ne odmetnuti pripadnici, tj. banda koja je radila nezavisno od komande. Taj zločin, bez obzira na to da li se radilo o likvidaciji jednog čovjeka, 17 ili 30 ljudi, jeste stravičan, ali protiv njega se ARBiH borila i izborila. ARBiH je bila spremna na gubitak svojih vojnika u zaustavljanju te odmetnute grupe, a nju bi Naša stranka sada izjednačavala s Vojskom RS-a, koja je provodila plan ubistava i uništenja, a na kraju i plan Genocida. SDP je, opet, katastrofalnim djelovanjem Zlatka Lagumdžije skroz uništen, nemaju nikakvu snagu da prenesu poruku socijaldemokratije. Na proteklim lokalnim izborima ova koalicija odnijela je pobjedu i sada gledamo rezultate njihovog rada – potpunu ruinu, a zamislite šta bi se tek desilo da pobijede na općim izborima. Imali bismo opravdan strah od gledanja laganog gašenja BiH.

SDA je sama na svojoj strani, jedina stoji kao brana stogodišnjim težnjama istočnih susjeda o formiranju tzv. velike Srbije, ali i Hrvatske, koja je uvijek pripravna da uleti u neku “proširenu konfederaciju”. SDA je trebala podršku stručnih kadrova, a u deficitu je s njima. Otišli su neki kadrovi koji, prema mom sudu, nisu ni trebali biti u SDA. Tu sam vidio da mogu pomoći i zato sam se uključio, baš kao što sam se pridružio i ARBiH kada je bilo najpotrebnije. SDA je jedan široki narodni pokret, ne samo puka stranka, i kao takva ne može propasti.

STAV: Iako ljudi znaju da ste period od 1992. do 1995. proveli braneći svoju domovinu, rijetko govorite o detaljima. Kako je to sve izgledalo?

KAPIDŽIĆ: Mene je rat zadesio, kao i nas sve, 1992. godine. Tada sam bio na drugom semestru druge godine Arhitektonskog fakulteta. Moj studij je prekinuo rat i u tom periodu priključujem se ARBiH, tačnije krajem maja 1992. godine. Studij sam nastavio 1996. godine i već tada s ocem počinjem raditi u privatnom arhitektonskom birou. Jedinica u koju sam se prijavio zvala se “Bosna 7”, a odatle su me povukli jer su vojsci nedostajali mineri i demineri. S obzirom na to da sam služio JNA 1989/90. godine, bio sam raspoređen na zadatke tzv. pionirske inženjerije, tj. na zadatke vezane za miniranje i deminiranje. Pošto je malo tih kadrova bilo u našoj vojsci, povučen sam u Drugu brdsku brigadu Stari Grad Sarajevo u inženjersku jedinicu. Pored mene je u jedinici bio samo jedan vojnik koji je znao manipulirati minama, radio je u “Pretisu”, a ostali su bili obični građani koji se nisu direktno susretali s eksplozivnim sredstvima. Nas dvojica smo trebali da ih obučimo, ali i da vodimo tu ekipu. Međutim, već na drugom izlasku moj kolega je poginuo postavljajući minu tako da sam faktički ostao sam. Uz nekoliko ljudi koji su brzo obučeni bio sam miner i deminer u Drugoj brdskoj brigadi Stari Grad Sarajevo, a kasnije i u 152. brdskoj brigadi, gdje sam dugo ratovao uz diverzantsko-izviđački vod. Kao diverzant, drugu polovinu rata proveo sam obilazeći ratišta sa 152. brdskom brigadom. Na svu sreću, ostao sam živ.

STAV: Boli li Vas i Vaše kolege iz SDA, koji ste čitav rat proveli braneći domovinu, kada vas pojedini politički oponenti koji se nazivaju probosanskim etiketiraju “izdajnicima naroda” i “rasturačima države”?

KAPIDŽIĆ: Naravno da me boli. Dotle je došlo da se ljudi koji su bili spremni dati život, a pukim slučajem ostali su živi, mogu nazivati izdajnicima od onih koji se navodno zovu zagovaračima BiH. To rade isti oni ljudi koji su osoblje Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, na čelu sa Sebijom Izetbegović, nakon više od godinu borbe s pandemijom virusa korona i spašavanja ljudskih života, prozvali ubicama. Čitav svoj život sam usmjerio odbrani Sarajeva i BiH. Mogao sam otići u ratu, ali i iza rata, imao bih bajku od života negdje vani – nisam želio. Ja bajkom ne smatram život vani, bajka je život ovdje. Bukvalno tjeraju čovjeka koji je truhnuo u rovu četiri godine da se dokazuje da je patriota i da nije izdajnik. OK, to je politika, ali to nije ljudski. Međutim, shvatam sve. Imate ljude u toj “Trojki” kojima egzistencija ovisi od politike, koji nemaju jednog dana radnog staža nigdje izvan politike i kojima bi gubitak fotelje značio i ugrozu opstanka. Ja se volim našaliti i kazati da tamo imate ljude koji bi se zbunili i kada bi rovili kontejnere, ne bi ni to umjeli raditi.

STAV: Šta je s jednim dijelom našeg naroda pogrešno pa uspije povjerovati ljudima koji cijeli svoj život lagodno žive od prodaje šuplje priče, a predstavljaju se kao zaštitnici njihovih prava?

KAPIDŽIĆ: Narod je takav kakav je. Ljudi su okupirani prirodom svoga posla, teškim životom, svojim opstankom. Njima je dovoljno da im jedan medij u popodnevnim satima proda jednu priču, da to potvrdi drugi medij isti dan u večernjem terminu, a da to sve zajedno u petak ili subotu Senad Hadžifejzović zaokruži na Face TV-u. Šta će jadan narod, naravno da će progutati. Možda neće iz prvog, drugog ili trećeg pokušaja, ali kada to radite godinu – naravno da proguta. Imate aferu “Respiratori”, kojom se sudovi godinu i po bave, ali nije to problem. Problem je što se mediji ovom aferom bave isto toliko vremena. Osnova te afere je tobožnja kriminalna radnja federalnog premijera Fadila Novalića, koji je neki novac prebacio Federalnoj upravi civilne zaštite, a onda je ta ista Civilna zaštita novac prebacila firmi “Srebrena malina” za nabavku respiratora. Respiratori su došli, ne valjaju, ali to se u tom periodu dešavalo i u mnogim drugim zemljama svijeta. Mnoge vlade su kupile respiratore, nisu bili dobri i na kraju su bačeni. Ipak, kupile su ih. Sud je utvrdio da se radi o razlici u cijeni na taj dan od oko 700.000 KM. Znači, čitava navodna pronevjera se zasniva na 700.000 KM. Mediji nam plasiraju da je riječ o “pronevjeri” od deset miliona KM. Pazite sad, Elmedin Dino Konaković je godinu prije toga 600.000 KM budžetskog novca podijelio. Onako dao... Fadil Novalić se mrcvari godinu i po isključivo iz političkih razloga zbog 700.000 KM. Taj slučaj je mogao biti zaključen za tri mjeseca, nadležni sud zna tačno ko je, gdje i kada napravio pogrešku. Fadil Novalić ne bi bio taknut, ali on nije meta, on je samo sredstvo. Cilj je Sebija Izetbegović, koja je “nit' luk jela, nit' luk mirisala”. Znači, medijsko silovanje je toliko jako da čovjek može samo skrenuti s uma. Suštinski, iza te harange stoji ekipa ljudi koja je konstantno na budžetu. Fadil Novalić bio je u privatnom sektoru, bio je i ranije ostvaren, kao federalni premijer je napravio nestvarno dobre stvari i sada mu “budžetlije” prave skandal. Aljoša Čampara i Elmedin Dino Konaković su, primjerice, rođeni na budžetu. Ja sam 23 godine iz privatnog sektora davao njima plate kroz raznorazne poreze i stomak me bolio ko nam vodi državu. Tada sam bio ljut na SDA, na njihove kadrove.

STAV: Kao ministar prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša KS, može se reći da ste nastupali iz pozicije struke, ne iz pozicije politike, i to je mnoge uznemirilo. Žalite li za nekim projektima koje niste uspjeli provesti, a mogli ste da nije tadašnja “Četvorka” zajedno s nekolicinom samostalnih zastupnika odlučila oboriti Vladu KS?

KAPIDŽIĆ: Tako je. Nastupao sam iz pozicije struke, ali moram reći da je SDA uvjerljivo najveća stranka i ona je jedina mogućna voditi ozbiljne procese. Sve ono što sam radio ne bih mogao bez podrške najozbiljnije političke snage u BiH. Izlazak pojedinaca iz SDA, formiranje novih političkih stranaka je samo mlaćenje prazne slame i način izvlačenja novca iz državne kase. Ovo govorim čisto kako ljudi ne bi nasjedali na priče kako bilo ko osim SDA može ozbiljno voditi bilo šta. Moj angažman kao ministra doveo je do totalnih poremećaju u dotadašnjem sistemu djelovanja. Ti poremećaji su otišli toliko daleko da je tadašnja “Četvorka” zajedno s nekoliko nezavisnih zastupnika naprosto morala oboriti Vladu KS na čelu s premijerom Mariom Nenadićem. Sumnjam da bi se usudili obarati Vladu KS u jeku pandemije, ali su jednostavno vidjeli pozitivne procese koje smo pokrenuli i koji bi samo za godinu urodili plodom. Brutalno sam presječen neposredno pred donošenje Zakona o prostornom uređenju, koji bi spriječio milion marifetluka. Isto tako, bio bi priveden kraju proces zabrane korištenja uglja. Taj proces bio bi vrlo težak, ali bismo ga okončali. Zamijenili bismo peći i kotlove na ugalj i ostala čvrsta goriva i finalizirali proces utopljavanja zgrada, a na to sve zaštitili bismo ventilacione koridore.

STAV: Jedan od ključnih igrača u obaranju Vlade KS koju je predvodio Mario Nenadić bio je Aljoša Čampara, dotadašnji član SDA. Je li on zapravo personifikacija preletača o kojima često govorite?

KAPIDŽIĆ: Medijski iskonstruirane priče o SDA kao kriminalnoj organizaciji su toliko isforsirane da su ljudi bukvalno zažmirili na daleko veće afere drugih stranaka. O tim aferama se sve zna, ali u glavama ljudi je trenutno takva postavka da jedan Aljoša Čampara može biti heroj samo ako nije u SDA. Ne znam, nisam bio član SDA kada je u njoj bio dotični, ali mogu kazati da je Aljoša Čampara činjenično obavljao tri funkcije u trenutku kada je izašao. Izašao je samo pod jednim izgovorom – SDA ne valja i on ne može promijeniti SDA nabolje. To je fascinantna konstrukcija! Čovjek svoje tri visoke funkcije, dodijeljene od SDA, da je obavljao savjesno i marljivo, za opće dobro, sigurno bi popravio SDA. Eto, samo da je to radio, ništa drugo. Znači, on ništa nije radio, nije obavljao povjereni zadatak, već je bio implementator sasvim drugih strategija. Pošto nije mogao igrati ulogu ključnog igrača, pošto nije mogao govoriti predsjedniku Bakiru Izetbegoviću kako i šta da radi, odlučio je otići. Nevjerovatno je da je jedan Elmedin Dino Konaković predvodio Vladu KS, da je cijeli život vezan za SDA koridore i na kraju izađe i kaže da u toj stranci ne valja ništa. Branili su se da je u SDA “tvrdo” i da ne mogu popraviti stanje, a zapravo su oni bili “tvrdi” i od njih su se nerijetko odbijali i mnogi ispravni. Uz Aljošu Čamparu, Klub SDA u Skupštini KS napustila je i Admela Hodžić, koja je visila kod mene u kabinetu jer nisam dopuštao manipulacije u vezi sa subvencioniranjem rješavanja stambenog pitanja mladih. Znači, ona je kao kantonalna zastupnica pokušavala utjecati na odluke jednog ministra! Ti ljudi koji su izašli iz SDA nisu nikada ni bili za ideju SDA, nisu bili u službi općeg dobra, nisu bili na braniku države (mnogi od njih su period od 1992. do 1995. proveli u inostranstvu), već su radili isključivo za sebe.

STAV: Aktuelna vlast u KS odlučila je spojiti Ministarstvo prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša, na čijem čelu ste bili Vi, s Ministarstvom komunalne privrede i infrastrukture. Sintezom ova dva ministarstva dobilo se jedno sa složenim ovlastima, ali i još složenijim imenom – Ministarstvo komunalne privrede, infrastrukture, prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša. Koliko je spajanje ova dva ministarstva u jedno bio dobar ili loš potez?

KAPIDŽIĆ: To je za građane loš potez, a za njih odličan. U Vladi KS dva najbitnija ministarstva za ostvarivanje lične dobiti jesu Ministarstvo prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša i Ministarstvo zdravstva. To su dva resora koja vežu djelovanje javnog i privatnog sektora. U građevini to su privatni investitori koji nose torbu para i daju vlastima za dozvole, dok su u zdravstvu to farmaceutske kompanije koje se utrkuju da njihovi proizvodi budu uvršteni na esencijalne liste lijekova. Farmaceuti, koji su puni love baš kao i građevinci, ne pitaju koliko to košta jer znaju da će im protukorist biti stostruka. Talovi malih, često novoosnovanih političkih stranaka s građevinskim i farmaceutskim kompanijama mogu doprinijeti sasvim komotnom organiziranju predizborne kampanje. Treći resor koji je pogodan za malverzacije jeste svakako resor obrazovanja, koji je “Trojka”, što sada vidimo, razdvojila na dva ministarstva. Znači, gradnja, zdravstvo i obrazovanje su spona javnog i privatnog, zato je sadašnja vlast odlučila napraviti sataraš u vidu Ministarstva komunalne privrede, infrastrukture, prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša s ciljem “utapanja” svojih mutnih radnji u probleme komunalne privrede kojih ne manjka. Više se niko ne bavi prostornim uređenjem, sve oči su uprte u komunalna trvljenja. Na čelu ovog sataraš-ministarstva imate jednog Envera Hadžiahmetovića, koji samo trubi o KJKP “Vodovod i kanalizacija” jer ne zna ništa o prostornom uređenju. Ako je bilo logično spojiti dva ministarstva, to je trebalo uraditi s Ministarstvom za boračka pitanja i Ministarstvom za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice.

Iza svega ovog stoji, jasno je i pticama na grani, kadrovik Elmedin Dino Konaković. Ništa ovdje nije slučajno. NiP nije slučajno preuzeo Ministarstvo komunalne privrede, infrastrukture, prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša, nije slučajno njihov čovjek glavni u Zavodu za planiranje razvoja KS i nije slučajno Nermin Muzur načelnik Općine Ilidža. Ilidža je najperspektivnija općina za poslove stambene izgradnje. Uz ove tri institucije završavate sve, ali bukvalno sve. Njihov načelnik Nermin Muzur neka pokrene inicijativu za donošenje i/ili izmjene urbanističkog plana, Zavod za planiranje razvoja KS neka radi taj plan, a iz Ministarstva neka daju potpis da su nosilac tog istog plana. Tada imate završenu priču. Elmedin Dino Konaković je to posložio zato što sutra može doći u situaciju da mu neki investitor “natrči”, ili već ima spremne neke investitore iz doba kada je bio premijer Vlade KS, dodijeli mu zemljište, napravi planove i na kraju ga investitor dobro “počasti”. Neka građani dobro razmisle kome daju glasove.

STAV: Kada bismo ocjenjivali djelovanje aktuelne vladajuće garniture u Sarajevu, koliko dajete vremena “Trojki” prije nego što se, što je već izvjesno, raspadne?

KAPIDŽIĆ: Oni ni sada nisu sastavljeni. Drže se toga da će sve istrpjeti zarad vlasti, pa i njihove ideološke razlike koje su očite. Pazite ovog apsurda – konzervativni NiP podržava povorku ponosa, liberalna Naša stranka odobrava davanje love sandžačkom radikalu Muameru Zukorliću i zadovoljno klima glavom na divlju gradnju i zagađenje zraka, dok je socijaldemokratski SDP izgubljen. Tu je onako, da gleda i da se ništa ne pita. Nonsens teški! Ovo će dovesti do negativnih reperkusija na cjelokupni društveno-politički sistem. Pojedine općine u Sarajevu i kantonalna vlast podrivaju državu, štemaju stubove države. Oni malim čekićem stalno kuckaju te stubove, a onda na državnom nivou Milorad Dodik i/ili Dragan Čović zaljuljaju veliku gvozdenu kuglu i njome udare u vrh kako bi vidjeli hoće li se srušiti. Isključivo zahvaljujući djelovanju SDA i Demokratske fronte na državnom nivou ne dolazi do rušenja. Ko god na općim izborima pobijedi, ma koliko imao dobru namjeru, potrošit će pola mandata samo da anulira štetu koja je već napravljena. Međutim, neke stvari su, bojim se, nepopravljive.

STAV: Vlada KS u maju ove godine stavila je van snage Odluku o zaštiti ventilacionih koridora, što ste Vi ocijenili kao novu “tibraizaciju” Sarajeva. Ministar Enver Hadžiahmetović je obrazložio da je ova odluka morala biti stavljena van snage kako se ne bi poremetili planovi investitorima. Vjerujete li njegovim riječima ili smatrate da njegova priča krije istinu?

KAPIDŽIĆ: On je u osnovi rekao istinu, samo ljudi ne uočavaju o kakvoj se istini tu radi. Oni ništa od vjetrokoridora neće sačuvati, oni će krenuti da mijenjaju planove i da do nadolazećih izbora izdaju urbanističke saglasnosti u svim općinama. Imate takvih užasa s izmjenama planova još iz doba Vlade KS premijera Elmedina Dine Konakovića da dobijete migrenu. Neki sežu i u daleku 2005. godinu, neki su u međuvremenu i realizirani, kao što je “Sarajevo Tower”, ali drugi nisu jer sam ja donio Odluku o zaštiti ventilacionih koridora i zabranio izdavanje urbanističkih dozvola. To je bilo stalo. Sada će oni vjerovatno ići u tom pravcu, ali za jedan dio Marindvora imaju problem zato što je proglašen urbanim pejzažom i zato što će odluka o gradnji na ovoj lokaciji zavisiti od aminovanja Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika u BiH. Moje kolege i ja moramo dati saglasnost, a ovim putem im poručujem: Nećete moći raditi marifetluke. Imamo ingerenciju nad područjem Starog Grada, Centra i dijela Novog Sarajeva, dok u ostalim općinama, nažalost, oni mogu dosta toga uraditi, pa ćemo vidjeti šta će biti. Upravo zato što im mogu poremetiti planove o divljoj gradi bila je ona vriska kada sam imenovan u Komisiju za očuvanje nacionalnih spomenika u BiH. Elmedin Dino Konaković i klapa dobro znaju ko sam i kako radim. Zaposjeli su sva mjesta odlučivanja, mogu raditi šta hoće, ali institucija čiji sam predsjedavajući je zadnja linija odbrane. Možemo zaustaviti te užase.

STAV: Kako su tada mediji ocijenili, plan za promjenu 14 urbanističkih planova, među kojima se nalazio i onaj za kongresni centar u Novom Gradu, “posvađao” je Semira Efendića i Vas. Kakav je danas odnos vas dvojice?

KAPIDŽIĆ: Stvar je u tome što je Semir Efendić izašao u javnost s nekim informacijama koje su mogle biti shvaćene kao tačka mimoilaženja njega i mene. Sa Semirom Efendićem imao sam sasvim normalne i otvorene razgovore, i dan-danas imamo iako više nije u SDA, on je sada u Stranci za BiH, imamo otvoren dijalog. On je vrlo vjerovatno zbog turbulencija koje je imao prije mene, zbog afere “Asim”, smatrao da sam ja neko ko je postavljen kako bi njegov rad sabotirao. Jedina istina je da to nije tako i da ja nemam pojma šta se sve dešavalo. Samo sam djelovao po struci. Da je on tada došao kod mene, da smo razgovarali, on bi taj kongresni centar prilagodio da zadovolji kriterije koji nalažu da se objekat mora graditi 20 metara od Miljacke te da se napravi izmjena visine. Samo bismo malo prilagodili projekt i to bi bilo sve. Sarajevo bi trebalo dobiti još dva vertikalna akcenta, nešto poput Avazovog tornja. Međutim, ne smije biti Manhattan. Jedan vertikalni akcent bio bi na trasi Prve transverzale, a drugi je mogao biti kongresni centar, ali ne u tom trenutku. Ja sam razmišljao u prostoru i to sam i njemu objasnio. Mi smo najprije morali zaustaviti procese, svima po istim aršinima, a onda vidjeti gdje se dešavaju vertikalne tačke u gradu. Kada sam mu to objasnio, on je rekao da se zeznuo i da to nije znao. Sa Semirom Efendićem imam sasvim korektan odnos.

STAV: Od februara do kraja ove godine bit ćete predsjedavajući Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika u BiH. Šta se sve uradilo u ovih osam mjeseci?

KAPIDŽIĆ: Nastupio sam identično kao u Ministarstvu prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša KS. Došlo je do poremećaja. Komisija je trenutno jako dobra. Ovo je njen treći saziv i u prvom sazivu je “otpakovano” mnogo dobrih stvari. Tada su stećci uvršteni na UNESCO-ovu Listu svjetske kulturne baštine. Iako je ocijenjena zajedničkom baštinom BiH, Srbije, Crne Gore i Hrvatske, što je jedna velika omaška jer su oni prvenstveno srednjovjekovni bosanski spomenici, to je opet bitno zato što sam uvjeren da bi stećci u Srbiji i Hrvatskoj, pa i Crnoj Gori, bili uništeni da to tako nije urađeno. Čisto da zatru granice srednjovjekovne Bosne, čija je karta ocrtana stećcima. Ovako je UNESCO učinio i Srbiju i Hrvatsku i Crnu Goru obaveznim da čuvaju ovo historijsko blago. Da su stećci proglašeni samo našim, u susjednim zemljama bi bili sravljeni sa zemljom. To je taktički dobra odluka tog saziva. Poslije tog saziva dolaze neki ljudi koji su Komisiju “sakrili” kako od javnosti, tako i od naroda. To je jedan lošiji period. Ono što sam na početku uradio jeste to da sam Komisiju izveo u javnost s pričom o odbrani kulturno-historijskog naslijeđa. To je državna krovna institucija za pokretno i nepokretno naslijeđe, mora se znati za nju i za njeno djelovanje. U proteklom periodu održali smo dvije sjednice, a u planu su još dvije s 50 odluka. Prva će biti održana već narednog mjeseca. U Komisiji radi 15-ak stručnjaka koji pripremaju te odluke, a mi o njima odlučujemo. Iako joj to nije u opisu, uveo sam i to da Komisija radi monitoring, tj. da prati da neko ne uništi neki spomenik. Tako smo preko Federalne uprave za inspekcijske poslove djelovali na Trgu Alije Izetbegovića, Mostu Drvenija i na još nekim lokacijama.

STAV: O čemu ćete donositi odluke na narednoj sjednici?

KAPIDŽIĆ: Odluke su osnovno čime se bavi Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika u BiH. Na narednoj sjednici ćemo razmatrati peticije o uvrštenju određenih objekata ili lokacija na spisak nacionalnih spomenika, a koje ne zadovoljavaju kriterije. Recimo, postoji određeni broj džamija koje nemaju dovoljno argumenata da budu nacionalni spomenik, ni likovnih ni historijskih. Ljudi moraju shvatiti da ne može biti sve proglašeno nacionalnim spomenikom, tako da ćemo imati dosta tih odbijanja. Meni nije jasno kako se o nekim peticijama nije razmatralo iako one stoje i po nekoliko godina. Tražio sam od ljudi, ali i od ostalih članova Komisije, da se te peticije rješavaju. Imamo peticije iz 2012. godine, ali i 2008. Također, bit će donesene odluke i o nekim peticijama koje dolaze iz bh. entiteta Republika srpska. Naravno, na njihovo sklanjanje ukraj utjecali su i neki zategnuti politički odnosi, ali ja neću dozvoliti da politika uđe u ovu instituciju. Ispred RS-a u Komisiji se nalazi Anđelina Ošap Gačanović, koja isto tako vodi računa o struci, tako da ćemo neke odluke donositi čije je razmatranje u prošlosti opstruirala politika. Izlazit ćemo i na teren, nećemo gledati da li je u pitanju teritorija Federacije, RS-a ili Brčko distrikta, i razgovarati s ljudima. Bitno je naglasiti da smo mi ipak institucija bez novca. Imamo samo osnovni budžet za rad uposlenika i ništa više. Za iduću godinu tražit ću od Vijeća ministara da odobri sredstva za interventne projekte. Imamo situaciju da štitimo neku kulu koja puca, niko ne da novac i ona se počne urušavati.

STAV: Koliko se u prošlosti posvećivalo pažnje očuvanju našeg kulturnog, historijskog, ali i društvenog naslijeđa? Često se može čuti da su kod nas kulturno-historijski spomenici sistemski zapostavljani. Govorilo se da je ulaganje u njih samo trošak i da se uložena sredstva neće vratiti.

KAPIDŽIĆ: Nemamo nikakve finansijske koristi ni od javne rasvjete, i to je čisti trošak. Zašto bismo nju plaćali? Ugasimo javnu rasvjetu i super. Međutim, to na mnogim drugim poljima pravi probleme. Kada sve natenane raščlanimo, dođemo do zaključka da od kulturno-historijskih spomenika imamo ogromnu finansijsku dobit koju ne znamo iskoristiti. Kada bismo malo više ulagali u kule, srednjovjekovne gradove, koje imamo u Krajini i centralnom dijelu Bosne, i od toga napravili turističke atrakcije, mi ne da bismo imali korist već bismo se prometnuli na sami vrh po turizmu. Imamo arheološke iskopine iz paleolita i neolita, imamo prastare iskopine koje leže pod zemljom. Možemo napraviti sjajne arheološke parkove na Butmiru, Debelom brdu, u Bihaću itd. O rimskim iskopinama neću ni govoriti, imamo ih dosta. Ogromna su ulaganja, ali i ogromni finansijski povrat od turizma. Danas naš turizam živi od Arapa, dođu preko ljeta, ostave novac i odu. No oni dolaze zato što imamo šume i livade iz kojih teče voda. Toga oni nemaju i to njih fascinira. Ipak, moramo povesti računa i o zapadnjacima koji imaju i šume, i livade, i vode. Oni nemaju ovakve arheološke iskopine koje mi imamo, to bi njih moglo privući.

STAV: U prošlosti se govorilo i o ugroženim spomenicima. Imate li informaciju koji su trenutno najugroženiji spomenici na terenu koje bi trebalo što prije zaštititi?

KAPIDŽIĆ: Imamo probleme s određenim zidinama u Gradačcu. Na Bijeloj kuli Husein-kapetana Gradaščevića su se pojavile pukotine i ona će se srušiti ako se ne odobre sredstva za obnovu. Tu je Vlada FBiH premijera Fadila Novalića dala novac, ali treba mnogo više. Takve i slične pukotine bilježimo i na brojnim drugim spomenicima, što je alarmantno. Imamo Počitelj, koji nam propade. Počiteljska sahat-kula može se obrušiti i nekoga ubiti. Za nju se ne daju sredstva, a trebala bi se napraviti eksproprijacija čitavog Počitelja, da se obnovi bukvalno sve i napravi velika turistička atrakcija. Kada bismo imali sredstva za interventne projekte, mi bismo poredali prioritete i odmah se bacili na posao saniranja.

STAV: Sredinom ove godine Akademija likovnih umjetnosti u Sarajevu i Arheološko područje s antičkim objektom na lokalitetu Gromile na području općine Kreševo proglašeni su nacionalnim spomenicima. Postoje li još neki objekti ili lokacije koji bi uskoro mogli dobiti “etiketu” nacionalnog spomenika?

KAPIDŽIĆ: Za narednu sjednicu spremili smo listu objekata koji su vrlo vrijedni, a dugo su stajali bez da je njihov status riješen. Pripremili smo odluku za proglašenje Centra Skenderija nacionalnim spomenikom. Kompletnog kompleksa, ali po osnovnom projektu. Neki smatraju da Centar Skenderija ne bi trebao biti nacionalni spomenik, ali mnogi su za jer je on jedan od najreprezentativnijih primjera arhitekture brutalizma, koji je prepoznat u svijetu kao velika vrijednost koja će teško biti ponovljena. Produkt je socijalističkog sistema koji je činjenično propao. Skenderija je važna i iz drugih razloga. “Bitka na Neretvi” je premijerno prikazana u Skenderiji i tada je Josip Broz Tito dolazio, KK “Bosna” je osvojio titulu evropskog prvaka, u njoj je igrao veliki Mirza Delibašić itd. Centar Skenderija je prožet historijom i ispunjava uvjete za proglašenje nacionalnim spomenikom, ali s takvim mjerama da se dozvoli nastavak dograđivanja, širenja, mijenjanja, ali ne da to bude nakaradno ili da se, ne daj Bože, sruši, što je bio prijedlog Vlade KS s tada SDA-ovim premijerom Elmedinom Dinom Konakovićem i što je trebala slijediti izgradnja desetak nebodera.

STAV: Vaše kolege i Vi imate u Komisiji za zaštitu nacionalnih spomenika u BiH na raspolaganju mandat u trajanju od pet godina. Za vrijeme tog mandata dva puta ćete biti predsjedavajući. Koji su dugoročni ciljevi?

KAPIDŽIĆ: Osnovno je kadrovski ojačati Komisiju i ubrzati donošenje odluka, posebno onih s privremene liste i preko peticija. Komisija bi trebala izvršiti pritisak na one koji odlučuju da se napravi fond koji će interventno djelovati na spomenike koji propadaju te će Komisija, barem dok se ne reguliraju neke stvari, morati kontrolirati i štititi urbane pejzaže. Kapitalistički urbanizam će nam „pojesti“ nacionalne spomenike i morat ćemo držati to pod kontrolom dok se ne osvijestimo.

STAV: Za razliku od većine angažiranih u politici, poprilično ste direktni i otvoreni. Bez zadrške imenujete one koje smatrate odgovornim za propuste, adresirate probleme bez obzira jesu li oni prisutni unutar političke organizacije kojoj Vi pripadate ili izvan nje.

KAPIDŽIĆ: Pa jesam. Zato i ne odgovaram većini medija, ne zovu me nikako. Do sada se u politici sve “uvijeno” govorilo, što znači da se ništa ne kaže. Zašto? Zato što su političari po prirodi svoga posla čuvali jedan drugog. Uvijek nastupaju i iz pozicije i iz opozicije. Kada se desi promjena na vlasti, opet vrte isto. Trla baba lan da joj prođe dan. Stvorili su jedan zatvoreni sistem u kojem su se sami o sebi zabavili. Svi skijaju u Sloveniji, Austriji i Njemačkoj, kupuju apartmane na Bjelašnici i Jahorini, ljetuju na Maldivima. Mi koji nismo bili u politici sve smo to vidjeli. Sada kada sam dobio priliku želim progovoriti i ukazati na nepravilnosti. Kako ćemo dočekati promjenu ako ne ukazujemo na devijacije? Nikako. Živimo u sistemu u kojem je eksces kada neko radi dobar posao. Ja želim obrnuti pravila igre – da eksces bude kada neko radi loš posao, a da kvalitetno obavljanje posla bude pravilo.

STAV: Postoje li realne šanse za promjenu te paradigme?

KAPIDŽIĆ: To ćemo vidjeti na općim izborima naredne godine. Ukoliko ovo moje povoljno ne rezultira, onda ću dići ruke. Moje djelovanje onda nema smisla. Vratit ću se svom poslu, ići ću u Podgoricu ili Berlin da projektujem. Ako ljudi ne budu vjerovali meni, to će značiti da je uspjela na tasu prevagnuti mržnja prema SDA, da su mediji uradili odličan posao u predstavljanju SDA kriminalnom organizacijom od dna do vrha i tu je stvar gotova. Ako je ta ista SDA istinski kvarna i ako im ja kao buntovnik “kvarim planove”, predsjednik Bakir Izetbegović me ne bi ni predložio na neke važne funkcije. Da je kriminal modus operandi SDA, on bi uradio sve da me eliminira. To je još jedan jasan znak da SDA nije takva kakvom je predstavljaju. Pojedini načelnici su izgubili na minulim lokalnim izborima, što ja vidim kao veliki plus. Ti načelnici evidentno nisu bili dobri. Problem je ako nakon svega toga SDA ne postavi nove ljude i ne napravi nešto novo. Ako ljudi daju tim novim snagama povjerenje, ako se oni nađu u izvršnim i zakonodavnim organima, može se preporoditi naše Sarajevo. Moramo naglasiti da uopće nismo siromašni, samo smo kao društvo neradnici i sitne varalice.

Fotografije: Velija Hasanbegović/STAV