STAV: Nalazimo se na tromeđi dviju ulica i parka koji su se prije zvali Ulica 6. novembra, Dobrovoljačka i Park Cara Dušana. Kako danas gledate na tu činjenicu?
NAMETAK: Imena ulica koje ste spomenuli govore dosta o našoj prošlosti. Ona su obilježila jedno vrijeme, odnosno, vrijeme ih je diktiralo. Usred Sarajeva, u koji nije nikada mogao kročiti, s obzirom na to da je umro stotinu i više godina prije osnutka našega grada, car Dušan dobio je mjesto jednog primamljivog parka koji se stoljećima prije nazivao Atmejdan (hipodrom). Naravno da car Dušan nije imao nikakve veze s ovim lokalitetom, kao što ni ovi drugi spomenuti nazivi nisu imali utemeljenje da se nađu među imenima sarajevskih ulica. Zanimljivo da u javnosti više pažnje privlači to što se vraćaju stari nazivi, nego što je Sarajevo bilo preplavljeno imenima koja s njim nisu imala dodirnih tačaka. Ljudima smeta, ne mogu ili ne žele da se priviknu što se, naprimjer, Atmejdan više ne zove Parkom cara Dušana. Kao što je mnogima svojevremeno smetalo i bilo zazorno kad je naš najznamenitiji pisac, historičar i hroničar iz osmanskog doba Bosne Mula Mustafa Bašeskija dobio manji dio Titove ulice. Pa su pitali ko nam je taj “Baševski”. Tragično je da nisu bili ni čuli za Bašeskiju i da su se bunili što je jedna tako važna ličnost iz historije Sarajeva, ljetopisac kojeg nemaju ni London, ni Pariz, ni Istanbul, dobila komad ulice da se po njemu zove na mjestu kojim je svaki dan prolazio, gdje je živio, opisivao ljude ovoga grada i ove zemlje. Promjene naziva ulica, trgova, javnih ustanova, škola itd., treba s velikom pažnjom razmotriti, ali i objasniti ljudima zašto je nekoliko stotina metara nekadašnje Titove ulice, a nije se ni Titova tako zvala hiljadu godina, zašto je taj dio ulice dobio naziv po piscu stasalom u ovom gradu čovjeku koji je ovaj grad zadužio poput malo koga. Bašeskija je zaista veliko ime Sarajeva. Slično je i s mnogim drugima. Griješe oni koji mijenjanje naziva ulica i trgova, do čega je došlo nakon 1990. godine, doživljavaju kao nasilje.

STAV: Je li tokom preimenovanja bilo pogrešaka?
NAMETAK: U manjem broju slučajeva može se govoriti o pogreškama, ali u najvećem broju mislim da su ulice i trgovi dobili odgovarajuća imena, naročito u Starom Gradu i Općini Centar. Mnogima od njih vraćeni su stari nazivi, a veliki broj novih imena ulica rezultat je potrebe da u Sarajevu ulice dobiju nazive po osobama zaslužnim za Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu. Da ipak istaknem, drago mi je što mogu reći da mi danas sjedimo nasred Atmejdana, a ne u Parku cara Dušana i što je Ulici 6. novembra, nazvanoj po danu kada su srpske trupe 1918. godine došle da okupiraju Sarajevo, vraćen naziv Bistrik, kojeg Sarajlije nikada i nisu prestale upotrebljavati.

STAV: Nedavno je Općina Hadžići zatražila da se novoizgrađena škola imenuje po Enveru Čolakoviću, čemu su se usprotivile neke političke partije u Kantonu Sarajevo. Je li Vama sporno da se škola nazove po Enveru Čolakoviću?
NAMETAK: Enver Čolaković zaslužan je književnik i znameniti intelektualac. To što se zlatno vrijeme njegovog stvaralaštva poklopilo s Drugim svjetskim ratom pa je dobio nagradu u doba NDH, ne može biti njegova krivnja. Radnju romana Legenda o Ali-paši smjestio je u daleku prošlost, opisujuće ju onako kako mu je njegova mašta određivala ne spominjući ni u aluzijama NDH. Opisao je život Sarajeva u nekom davnom vremenu. Napravio je po općoj ocjeni dobar roman, iz današnjeg ugla gledano suviše romantičarski, ali kojeg je žiri u tom vremenu zapazio i nagradio. I sad bi trebalo potpuno ignorirati tu ličnost jer je dobio nagradu za vrijeme NDH. Ili to što je Čolaković služio nekoliko mjeseci kao činovnik u ambasadi NDH u Budimpešti. Da li to znači da bismo se trebali odreći nagrada koje smo dobivali za vrijeme komunističkog jednoumlja, s kojim se nismo slagali. Jednu takvu nagradu i ja sam dobio za knjigu koju sam objavio u vrijeme toga režima. U žiriju su od tri člana dvojica bili komunisti. Da li bih se trebao odreći te nagrade? Bila bi to glupost. Smatram da sam nagradu dobio zasluženo, za određeno djelo, za djelovanje u oblasti kojom se bavim. Sličan je slučaj i s Enverom Čolakovićem. Koliko je ljudi koji se nikako nisu uklapali u komunistički režim i nisu ga voljeli, a dobivali su šestoaprilske ili dvadesetsedmojulske nagrade. Je li logično da ih se odriču? Ili da ih mi ignoriramo zato što su služili komunizmu?

STAV: I Vašem ocu, književniku Aliji Nametku, iz istih se krugova mnogo toga spočitava pa nije isključeno da će jednog dana biti pokrenuta inicijativa da se promijeni i naziv škole koja je po njemu dobila ime.
NAMETAK: Neka dođe do revizije, ali neka je provode stručnjaci, profesionalci, koji znaju zašto je neka ulica, trg, škola dobila određeno ime i neka se isključe politički kriteriji. Ako se zaključi da osobe po kojima je nešto imenovano to nisu zaslužile, po svim objektivnim kriterijima, neka se nazivi mijenjaju. Ako treba da se skine tabla sa škole na kojoj stoji ime Alije Nametka – a po njemu se danas koliko znam nazivaju četiri škola u Bosni i Hercegovini – i ako o tome budu odlučivali stručni ljudi, a ne nekakva neokomunjarska elita, protiv toga nemam ništa. Ali kakvi će im biti kriteriji? Hoće li se postavljati upiti ko je bila publika koja je punila pozorište zabavljajući se njegovim komedijama (kao da ih je birao autor komedija) ili možda ko su bili glumci u tim komedijama? Usput rečeno, znam da su glavne uloge u tim komedijama za vrijeme Drugog svjetskog rata tumačili glumci Srbi: Vaso Kosić, Jelena Kešeljević i Tomo Kuruzović, s kojima je Alija Nametak održavao prijateljske veze i poslije rata. Hoće li biti ključni nauka i struka ili samo ideologija? Treba li ignorirati sav književni, historiografski i folkloristički rad Alije Nametka koji se sastoji od više od 500 bibliografskih jedinica?

STAV: A jesu li ideološki kriteriji bili presudni i prilikom promjene naziva nakon 1990. godine?
NAMETAK: Koliko znam, o tome su odlučivali stručni ljudi od kojih nekoliko osobno poznajem, doktori nauka, univerzitetski profesori. Ne isključujem da je među članovima komisija bio i neki politički aktivist, ali ne mislim da je prevagu moglo odnijeti mišljenje nekog amatera, nekog ko je, naprimjer, samo zato što je mrzio Miloša Obilića vratio ulici ime Safvet-bega Bašagića. Ne mislim da su postojali takvi kriteriji. Bašagić je zaslužio da ima ulicu, a ne znam po čemu ju je bio zaslužio Miloš Obilić. Po kakvom je kriteriju on dobio ulicu? Ili Stevan Sinđelić, Hajduk Veljko, pa vojvode Putnik i Stepa Stepanović i još mnogi drugi. Sarajevo jeste glavni grad, ali treba pogledati i šta se u tom pogledu događa u drugim važnim gradovima: Banjoj Luci, Mostaru, Tuzli, Bijeljini…. Treba izgraditi kriterije za čitavu državu i toga se dosljedno pridržavati. Do tada ne bi trebalo ništa dirati.

(Fehim Nametak rodio se 1943. godine u Sarajevu. Znameniti je osmanist, nekadašnji direktor Orijentalnog instituta, profesor emeritus na Odsjeku za orijentalnu filologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu i dugogodišnji predavač na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Fehim Nametak autor je brojnih znanstvenih radova i knjiga među kojima su Divanska književnost Bošnjaka, Pojmovnik divanske i tesavvufske književnosti i Historija turske književnosti, prevodilac s osmanskog turskog jezika kapitalnih djela bošnjačke književnosti i bosanskohercegovačke historiografije, priređivač kataloga arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa. Dobitnik je više nagrada, među kojima se ističe nagrada za životno djelo koju mu je u Ankari 2014. godine uručio tadašnji turski predsjednik Abdullah Gül. Intervju je objavljen u Stavu broj 29, 23.9.2015)