Predsjednik Udruženja za zaštitu historijskih spomenika i okoliša Ismail Kandemir pokrenuo je prije petnaest godina na sudu proces poništavanja odluke iz 1943. godine kojom je Aja Sofija postala muzej. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan potpisao je 10. jula 2020. godine odluku kojom je Aja Sofija ponovo postala džamija. Tih se dana, osim o tome da je Aja Sofija opet otvorena za namaz, pisalo o još jednom detalju zanimljivom za Bosnu i Hercegovinu. Za prvog imama Aja Sofije izabran je Ferruh Muștuer, porijeklom Bošnjak. Muștuer za Stav govori o svom porijeklu, o osjećajima prema Bosni i Hercegovini, o Aja Sofiji, kao i o drugim temama.

STAV: Kada se saznalo da je imam Aja Sofije Bošnjak, muslimani na Balkanu bili su posebno sretni. Da li su tih dana do Vas došle te reakcije?

MUȘTUER: U danima kada je Aja Sofija ponovo otvorena kao džamija u Bosni i Hercegovini vladala je radost koja mi je zaista pružila poseban ponos i sreću. Saznao sam za te reakcije iz telefonskih poziva iz Bosne i od naše braće koja su iz Bosne došla u posjetu Aja Sofiji. Te stalne posjete i danas traju, što me čini sretnim. Ovim putem želim poselamiti svu braću i sestre u Bosni i Hercegovini.

Kao što je Bosna posebna za Tursku, tako i Turska ima posebno mjesto u Bosni i Hercegovini. Kao što je poznato i vama, sve što se događa u Turskoj prati se i u Bosni. Turska i Bosna su kao nokat i meso – nerazdvojni. Meni su, kao Bošnjaku, ove reakcije iz Bosne i Hercegovine bile itekako važne i dragocjene.

STAV: Recite nam nešto o Vama, Vašoj porodici. Kada ste došli u Tursku? Da li se u Vašem djetinjstvu u Vašoj porodici govorilo o Bosni?

MUȘTUER: Naša porodica došla je u Tursku za vrijeme Osmansko-ruskog rata (1877–1878), poznatog kao Rat iz ’93. U Kütahyi, osim našeg sela, postoje još dva bošnjačka sela. Isto tako, i u centru grada Kütahye ima mnogo Bošnjaka. Svi su oni došli davno. Ustvari, prvo su došli u grad Bursu, a, prema starim pričama, tih godina bio je neki upravitelj u Kütahyi koji je mnogo volio Bošnjake. Pozvao ih je da dođu u Kütahyu, koju su oni zavoljeli. Tu su im dali prostor za život, pa i dan-danas ovdje žive – kako u selima, tako i u centru grada. S vremena na vrijeme dosta prijatelja iz Bosne i Hercegovine dolazi nam u posjetu u Kütahyu. Imamo i Udruženje “Bosna”, koje sve to prati.

STAV: Pisalo se da govorite i bosanski jezik. Govorite li bosanskim jezikom u porodici, znaju li ga Vaša djeca?

MUȘTUER: Zapravo, ono što sve nas zanima jeste odakle smo došli tih davnih godina. Nije se baš mnogo govorilo o našoj rodbini koja je ostala u Bosni. Nažalost, nakon toliko godina, te su veze skroz pukle, nemamo nikakvog znanja o tome. Ali, uprkos svemu, jako dobro govorimo bosanski jezik i nismo ništa izgubili od našeg bošnjaštva.

Svi u porodici govorimo bosanski jezik. Nas četvero braće i sestara, kao i svi u selu, govorimo bosanski. Čak se i neki koji nam dođu u posjetu iz Bosne čude kako ga nismo zaboravili nakon toliko godina. Ono što je bitno jeste da nam u Turskoj niko nikada nije činio pritisak u vezi s tim. I to nam je pomoglo da sačuvamo svoj jezik. Ja imam dvije kćerke i jednog sina. S obzirom na to da mi supruga nije Bošnjakinja, djeca malo znaju, nisu uspjeli skroz naučiti bosanski jezik. Jedan od razloga jeste i taj što ne živimo u našem selu.

STAV: Dolazite li u Bosnu?

MUȘTUER: Bosna je naša zemlja. Iako sam se rodio u Turskoj, Bosna ima posebno mjesto u srcu za sve Bošnjake. Svakako da dolazim i, ako Bog da, jedva čekam da prođe pandemija pa da dođem zajedno sa suprugom i djecom.

STAV: Šta najviše poželite?

MUȘTUER: Nedostaju mi toplota i srdačnost ljudi, prirodne ljepote, historijsko naslijeđe, jednostavno rečeno, poželim sve u Bosni i Hercegovini.

STAV: Kakvi su vam osjećaji bili kada ste dobili ponudu da budete imam u Aja Sofiji?

MUȘTUER: Aja Sofija danas je veoma važna. Njeno postojanje ima svojevrsnu misiju. Kaba, Mesdžidul-nebijj, Mesdžidul-aksa i Aja Sofija... Prema važnosti, to je četvrta najvažnija džamija u svijetu. Biti imam u toj džamiji jeste čast, ne samo za mene – svaki imam bio bi time počašćen. Kada je donesena odluka kojom sam odabran, to je za mene bilo veliko iznenađenje. I dan-danas zahvalan sam Allahu na tome. Ujedno, to je i velika odgovornost pa molim Allaha da mi pomogne da se s tim nosim.

STAV: Prvi namaz koji je klanjan u Aja Sofiji... Šta je za Vas značio taj dan?

MUȘTUER: Godinama je trajala borba da Aja Sofiju ponovo otvorimo za ibadet. Mnogo je dova u vezi s tim proučeno, u ljudima je vladala velika čežnja. Ova velika čast pripala je našem časnom lideru, predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoğanu. Očekivali smo da će biti ogromne gužve, drugačije i nije moglo biti. Na otvorenju je bilo 350 hiljada ljudi. Sljedećih dana Aja Sofiju posjećivalo je u prosjeku 25 hiljada ljudi. Te posjete i danas traju. Osjećaji koje sam imao kada sam predvodio prvi namaz neopisivi su. U Fatihovom mihrabu, u njegovoj Aja Sofiji klanjati namaz... Vjerujte mi da su mi noge zadrhtale, a to uzbuđenje i dalje traje.

STAV: To je bila historijska odluka koja je mnoge muslimane obradovala, ali su pojedinci bili i protiv. Kako na to gledate?

MUȘTUER: Pretvaranje Aja Sofije u muzej prije mnogo godina izazvalo je oduševljenje u nekim krugovima. Prema njihovom mišljenju, Aja Sofija bila je crkva i, ako nije mogla ponovo biti crkva, onda je trebala biti muzej, ali, hvala Allahu, više nije muzej, danas je to džamija u kojoj se glasno spominje Allahovo ime. Ako Bog da, tako će ostati do Kijameta.

Aja Sofija jeste mesdžid ne samo za Tursku već za cijeli islamski ummet. Kao i naša Kaba, treba zauvijek ostati otvorena za namaz. Oni koji su se na početku protivili sada su ušutjeli. I oni dolaze, obilaze, budu sretni. Svi mogu posjetiti Aja Sofiju kako žele. Aja Sofija više nije muzej nego džamija, to je cijeli svijet shvatio. Da bi se to postiglo, trebala je čvrsta politička odlučnost. I to nije mogao niko uraditi do našeg predsjednika Erdoğana.

STAV: Vi ste postali hafiz s jedanaest godina. Kako se rodila ljubav prema Kur’anu?

MUȘTUER: Elhamdulillah, u našoj se kući dosta učio Kur’an. Imami iz našeg sela često su bili naši gosti. Moj ih je otac zvao, a i sam je imao želju da bude hafiz, ali nije mu bilo suđeno. Allah je meni dao poklon da postanem hafiz. Uz dovu i želje mog oca, hafiz nisam postao samo ja, nego je i moj sin hafiz, kao i dva sestrića. Ako Bog da, uvijek će biti hafiza u našoj porodici. To savjetujem svoj braći i sestrama.

STAV: Bili ste i na mnogim takmičenjima s kojih ste se vraćali s nagradama. Možete li nam spomenuti neka od tih takmičenja?

MUȘTUER: Hvala Allahu, naš način života bio je uvijek usko vezan za Kur’an. Učestvovao sam na mnogim takmičenjima, zahvaljujući Kur’anu, upoznao sam mnoge države, mnogo ljudi. Takmičenje koje neću nikada zaboraviti bilo je u Kuvajtu 2015. godine, kada sam osvojio prvo mjesto. Otišao sam na to takmičenje uz posebne dove mog rahmetli oca i, hvala Allahu, vratio sam se s lijepim rezultatom. Bilo je to kao san. I dan-danas itekako osjećam dove majke i oca. Neka je rahmet svima njima.

STAV: Nastupio je ramazan. Cijeli svijet nalazi se u nesvakidašnjoj situaciji borbe protiv pandemije. Kakva je Vaša poruka svim muslimanima?

MUȘTUER: Ni u Turskoj, nažalost, ramazan nije kao prije. Upravo zbog pandemije, vrijeme provodimo u kućama. Ovaj mjesec rahmeta, mjesec Kur’ana, zbog pandemije već drugi put provodimo na drugačiji način, daleko od džamija, prijatelja. To je tužno, ali ove epidemijske bolesti uvijek su se kroz historiju događale. Na nama je da i ovog ramazana činimo mnoge dove i da nas dragi Allah što prije spasi od ove bolesti. Ovim putem želim i svim bolesnicima što prije ozdravljenje.

Inšallah, proći će i ovo. Recimo “Ya Hu”. Svim muslimanima širom svijeta želim Ramazan mubarek olsun. (Fotografije: Candan MERT)