Ramazansko jutro 1994. godine. Taj sam dan bio pod temperaturom, ali sam gledao da to prebolim na nogama. Bilo je hladno. Padala je sitna kiša s malim prekidima. Na Majevici, kad padne kiša, hladno je i u po ljeta. Naslonjeni na zid tranšeje, Hare i Suad nešto su raspravljali o mirovnim pregovorima i o tome da nas Evropa vuče za nos. Odjednom je zapucalo dolje niz padinu prema šumi. Kratki rafali pretvorili su se u grmljavinu. Neko iznad zemunice viknuo je da dolaze četnici.

Svi smo istrčali u tranšeje i rasporedili se na svakih dva do dva i po metra. Pogledao sam preko grudobrana. Isprva nisam mogao vjerovati svojim očima: sedmorica ili osmorica četnika pretrčavala su brisani prostor; trčali su uzbrdo i gubili mi se iz vidika u rastinju ispod našeg donjeg bunkera na ivici šume. Iza njih je išla sljedeća grupa. Nisam mogao ustanoviti odakle niču nasred poljane. Iz naše tranšeje je grmjelo. Imali smo ih s boka na prostoru od stotinjak metara, koliko su morali preći preko livade i brisanog prostora do prvog rastinja, gdje ih je gotovo nemoguće vidjeti golim okom. Ovu drugu grupu neutraliziramo na pola njihovog puta, što tromblonima, što minama iz RPG-ja, što pješadijskim naoružanjem. Neki od njih vraćaju se, vuku ranjene i poginule niz padinu.

Naši momci na lijevom boku vode žestoku borbu. Vidimo da četnici odustaju i povlače se prema šumarku. Ova grupa, koja se činila nekako neiskusna, odustaje u potpunosti od napada. Ali iza nje izlazi sljedeća. Pa još jedna.

Zvoni nam poljski telefon. Komanda zove da pitaju šta se dešava na liniji. Iako je Suad iz sve snage galamio na slušalicu, od silne pucnjave teško da su ga išta mogli čuti.

Spustio je slušalicu i istrčao napolje: “Javili su da šalju pojačanje na najkritičnije rovove. Ne znam šta misle pod tim, al’ sam im pokušao reći da je cijela linija kritična. Ovo nije napad, ovo je, brate, ofanziva.”

Meci su zujali iznad naših glava. Zovu nas s “petice” i “osmice”, javljaju da imaju ranjenih. Naši minobacači u ovoj halabuci prebacuju cijelu poljanu. Posljednje dvije granate samo što nisu pogodile naše rovove. Suad je ponovo na telefonu, ljutito zove komandu. Pucnjava je zaglušujuća pa ne čujemo šta govori.

Četnici opet kreću u napad. S naše strane žestok odgovor. Naš mitraljez kosi sve pred sobom. Jedni padaju, a drugi iskaču iz ničega usred poljane i trče preko poginulih prema našim bunkerima. Nije mi nikako jasan četnički plan, jer izvirivati tada glavu iz zemlje i pokušati pretrčati tih stotinjak metara uzbrdice, pod našom žestokom vatrom, bilo je ravno samoubistvu. Samo je bilo pitanje koliko ćemo mi izdržati s municijom i koliko još ima do dolaska pojačanja.

Ubrzo nastaje haos. Uključuju se i četnička praga mlateći iz pozadine balvane i zemlju kojima smo štitili tranšeju ondje gdje kamenito tlo nije dopuštalo da se kopa dublje od četrdesetak centimetara. Komadi balvana letjeli su na sve strane, pa je komunikacija tranšejom na nekoliko mjesta postala ravna samoubistvu.

Počela je djelovati i njihova artiljerija. Jedna granata pogodila je veliki bor desetak metara iza naših leđa. Njegove dugačke grane pale su polomljene po tranšeji i zemunici. Prštalo je na sve strane. Onda se začula eksplozija na gornjem bunkeru odmah iznad nas. Suad je protrčao kroz zemunicu i razgledao desnu stranu. Poznati zvuk eksplozije ručne bombe u zatvorenom prostoru. Pokušavamo telefonom uspostaviti vezu s gornjim bunkerom. Uzaludno.

Dvojica momaka idu da pokušaju naći prekid na kablu slijedeći ga prema gornjem bunkeru. Skrpili su ga nekako iako je bio pokidan gelerima na više mjesta. Zbog raznesenih vreća na pojedinim dijelovima linije, nisu mogli doprijeti do gornjeg bunkera. Pozivali smo ih i dalje, ali već nekoliko minuta nismo imali bilo kakav odgovor odozgo.

Fudo se dobrovoljno javlja da ode gore i provjeri stanje, odnosno da vidi ima li iko živ u bunkeru.

Nakon nekog vremena se vraća. Izraz njegovog lica sve je govorio. U gornjem bunkeru nije bilo preživjelih. Ubrzo se iz njega oglasila naša osamdesetčetvorka. Ali tukla je po našoj strani. Imala nas je manje-više na dlanu, jer nismo skrivali svoje tranšeje od vlastitih bunkera. Uto nam javljaju da ponestaje municije i tromblona.

Fudo, Suad, Mirza i ja polahko se probijamo do susjednog bunkera, koji je, iskopan u cik-cak liniji, bio malo iza nas. Prvim pogledom obuhvatam prostor s kojeg je maloprije iza bunkera neki momak stojeći tresao iz PM-a. Sad ondje nema momka, nema ni grudobrana, ni onih gredica, ni balvana, samo mu noge vire ispod kamare. I sve se dimi.

Onda blijesak i eksplozija u tranšeji. Vriska. Život gubi rahmetli Halil, miran, lijepo odgojen plavi momčić. Ranjen je moj veliki prijatelj i drug Fikret Subašić. Vidim, vuku ga niz tranšeju prema našem bunkeru, iz njega krv u mlazevima šišti k’o iz tuša. Pokušavaju ga previti u plitkoj i uskoj tranšeji; četvorica ih se zabavilo ranjenikom i svi se skupa s njime nabili u dva metra prostora. A onaj gore, četo koji je zaposjeo naš gornji bunker ispod šumice, našom osamdesetčetvorkom i dalje rafala po nama i vraća zemlju s grudobrana nazad u tranšeju.

Pritrčavamo Suad i ja, nekako hvatamo Fikreta za tregere jurišnog prsluka koji se kopčao između nogu, a jedan suborac hvata ga za kragnu i polusagnuti trčimo niz tranšeju. Išlo je nekako sve dok su nam grudobran i balvani pružali kakav-takav zaklon.

Onda smo došli na sasvim plitki dio tranšeje odakle više nije bilo smisla pokušavati u tom stavu kretati se naprijed. Suad je bio iza mene, a ja sam pužući vukao Fikreta naniže, ka pripremi. Ubrzo smo se obojica blatnjavi i krvavi izvukli u izlaznu tranšeju.

Onaj odozgo opet vraća zemlju po nama. Suada je metak okrznuo po šljemu i on nas prestravljeno pogleda pokazujući rukom na glavu. Fikret mi odozdo sa zemlje šapuće da ga ostavim, da je dobro, da se spašavam kako znam i umijem. “Ne može tako, bratac”, kažem mu. Onda se nekako izvučem ispod njega i ispuzam niz tranšeju još nekoliko metara. Vidim da nakon dvadesetak metara čistine, iza velike jelke, stoji naš lik i ispucava tromblone gore prema našem izgubljenom bunkeru. Zovem ga da mi pomogne prenijeti Fikreta preko čistine do ćoška šumice. Momak odmah dotrčava. Hvatamo Fikreta ko gdje stiže i trčeći idemo preko čistine. Oko nas zviždi. Nikakvo čudo jer smo preko te čistine bili glineni golubovi.

Vidim da Fikret gubi svijest. Nekako ga, ipak, prebacujemo do saniteta gdje je već čekalo vozilo koje ga je transportiralo u bolnicu s ostalim ranjenicima. Kasnije doznajemo da je Fikret stabilan, ali izrešetan ko sir. Izgubio je bruku krvi, ali, sreća, nije geler zakačio nijedan vitalni organ.

Čekajući da se vratimo natrag preko čistine u našu tranšeju, ugledali smo kako niz šumu trči dosta momaka. Bilo ih je sigurno pedesetak. Osjetio sam olakšanje kada su počeli uskakati u tranšeju. Stigli su pet do dvanaest.

U prvom bunkeru kupim municiju, bombe koje su oni donijeli i tromblone, i trčimo nazad na liniju. Gore i dalje vlada haos. Artiljerija – ubi. Praga – ubi. Četo iz gornjeg bunkera – ubi... Ne možeš glave podići. Ali i dalje kosimo po livadi kroz koju se, sada pojedinačno i u nepravilnim intervalima, pokušavaju probiti četnici do bunkera na njenom obodu. Jedan padne, drugi trči. Znamo koliko je važno odsjeći im put ka prvom rastinju, jer se odatle mogu probiti do naših bunkera poprilično neopaženo.

Dolazi naređenje da se po svaku cijenu neutralizira četnik u našem gornjem bunkeru. Pokušavamo na sve moguće načine. Onda Hari uzima ručni bacač i preskače preko grudobrana u onu travuljinu. Nestao je na nekoliko trenutaka, a onda smo ga ponovo vidjeli s boka one zemunice. Puzao je direktno prema njemu. Eksplozija je bila propraćena gustim dimom. Mitraljez je umuknuo. Preskočili smo preko grudobrana i popeli se gore. Zemunica je bila potpuno razvaljena, još se dimilo iz nje. Četo je ležao preko balvana. Mitraljez je bio pokidan i razvaljen.

Četnici su se povlačili dolje niz livadu dok su ih naši tukli sada i s boka. Pucajući prema nama, povlačili su se u šumu gdje su nestajali s vidika.  Kako se bližila noć, tako je vatra jenjavala.

Došla nam je smjena. Zastao sam silazeći niz šumu. Noge su mi se tresle. Sjeo sam i naslonio se na stablo. Zažmirio sam samo nekoliko trenutaka. Bio sam tako umoran da sam mogao zaspati tu, usred šume. Suad me udari po ramenu i ja se trznuh. “Idemo, nemoj mi tu kunjati.” Ustao sam, krenusmo niz šumu. Pored nas je prolazila kolona vojnika. Išli su gore. U daljini su se čule granate, padale su po Gornjoj Tuzli...