POREĐENJE HITLEROVOG NACIZMA I VELIKOSRPSTVA

Vjerovatno u historiji nije zabilježen primjer u tolikoj mjeri “savršeno inteligentnog” proklamiranja ideja i politika genocidnog progona stanovništva radi osvajanja tuđih teritorija, kao što to u aktuelno vrijeme “savršeno inteligentno” proklamiraju Vučić i Dodik. Da su njih dvojica živjeli i djelovali prije Drugog svjetskog rata, Hitler, Mussolini, Pavelić i ostali kvislinzi vjerovatno bi se poslužili rezultatima njihove “savršene inteligencije”. Vučiću i Dodiku velikosrpska ideologija i politika, u ime koje veličaju zločince negirajući njihova genocidna zla u ratovima kroz proces raspada Jugoslavije, inspiracija je da mirnim putem unište državu Bosnu i Hercegovinu te postignu što zločinci prije njih nisu uspjeli služeći se ratom.

Bitne su sličnosti Hitlerovog i aktuelnog velikosrpskog fašizma. Hitler je imao namjeru pokoriti čitav svijet. Vučić ima namjeru da zaokruži “srpski svet”, prioritetno na teritorijama država osamostaljenih u procesu raspada bivše SFRJ, što bi se kasnije proširilo i na druge teritorije gdje ima pravoslavnog stanovništva.

U sličnost Hitlerovog i velikosrpskog fašizma spada jednak tretman vojne sile. Vučićeva politička i vojna strategija jačanja vojne moći Srbije ima karakter zastrašivanja s ciljem osvajanja tuđih teritorija. S tim u vezi, Vučiću može biti koristan savjet da su ulaganja uzaludna ako u svrhu zastrašivanja gradi vojnu moć, jer ničim ne može zastrašiti narode protiv kojih je ta sila usmjerena, već ih samo može podstaći da jača njihov motiv za suprotstavljanje zlu i da tako bude još snažnija prepreka beogradskim prijetnjama kojima su izloženi. Taj savjet podrazumijeva poruku Vučiću da će putem politike koju vodi na štetu susjednih država proizvesti katastrofalne posljedice, ne samo za narode ugrožene tom politikom već i za srpski narod, slično kako je Hitler, ugrožavajući druge narode, proizveo katastrofu i za njemački narod.

Upravo to potvrđuju iskustva iz oružanih agresija Srbije protiv susjeda u procesu raspada SFRJ. U tim ratovima beogradski režim na čelu s Miloševićem, motiviran osvajačkom fašističko-nacističkom ideologijom i politikom, proizveo je katastrofalne posljedice u nepovratnim gubicima demografskog potencijala (pogibije, ranjavanja s teškim invalidskim posljedicama, psihološke traume, demografski i socijalni poremećaji), raseljavanjem Srba, razaranjima materijalnih i nematerijalnih vrijednosti i gubitkom srpske vladavine na velikim teritorijama, isto kao što su u svim tim sadržajima Njemačka i njemački narod na čelu s Hitlerom, vođeni osvajačkom fašističko-nacističkom politikom, također pretrpjeli katastrofalne posljedice.

U tom kontekstu, zanimljiva je sličnost prijetnje njemačkih fašista angažiranih u Srbiji tokom Drugog svjetskog rata da će za jednog ubijenog njemačkog vojnika ubiti 100 Srba i Vučićeve prijetnje da će za jednog ubijenog Srbina ubiti 100 muslimana (Bošnjaka). Od ranijih generacija velikosrpskih lidera Vučić je preuzeo fašističku ideologiju, politiku i terorističku praksu, što potvrđuje Vučićeva podrška rehabilitaciji četničkih zločinaca iz proteklih ratova i podrška paravojnoj terorističkoj organizaciji ravnogorskih četnika. Vladajući srpski lider u Srbiji i bh. entitetu RS-u, ideološki i praktički su četnici s kravatama. Oni svoje šubare, kokarde i druga vanjska obilježja zla čuvaju u kompletu individualne ratne opreme.

Ideološko i političko ponašanje srpskih lidera na vlasti, njihovih medija, akademske i crkvene elite koja podržava aktuelnu vlast predsjednika Vučića i njegovog SNS-a indicira da je njima važnije kolika je Srbija, nego kakva je ona, što implicira da Srbija smatra da njene granice nisu konačne prema Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Kosovu, Hrvatskoj i Makedoniji. U vezi s tim su ideje o svesrpskom jedinstvu i “srpskom svetu”. Takvim eksplicitnim i implicitnim stavovima i utjecajima Srbija se eksponira kao faktor ugrožavanja mira i sigurnosti na Balkanu. Prema tome, apsurdne su Vučićeve propagandne težnje da Srbiju predstavi kao lidera u zalaganju za mir i sigurnost.

“SRPSKI SVET” – TEŽNJA I PORED KATASTROFALNIH POSLJEDICA PROTEKLIH RATOVA

Razlika između postratne Njemačke i postratne Srbije jeste u činjenici što su se njemački narod i njegova država putem iskrene katarze distancirali od Hitlera, njegove ideologije, politike i genocidne osvajačke ratne prakse, dok se Srbija i dalje zadržala u sraslosti s genocidnom ideologijom, politikom i osvajačkom ratnom praksom u ratovima koji su se dogodili kroz raspad Jugoslavije.

Čak i više od toga, Srbija na čelu sa svojim autokratskim vlastodršcima velikosrpsku ideologiju inovira (“osavremenjuje”) nazivom “srpski svet”. Na osnovama inovirane i “osavremenjene” ideologije Srbija ispoljava težnju da mirnim putem povrati (gdje god je izgubila) vladajuću poziciju i utjecaje – prvo u formi jedinstvenog kulturnog i duhovnog prostora, a vremenom da u cijelom “srpskom svetu” Srbija uspostavi svoje političke i državne institucije, jer, kako indicira velikosrpski ekstremista Aleksandar Vulin, bez svog vojnika, svog policajca i svog sudije, srpski narod, gdje god ga ima, ne može ostvariti nacionalne interese.

Dakle, aktuelna vlast u Srbiji mašta da pod vlast Beograda vrati izgubljene teritorije u proteklim ratovima. “Srpskim svetom” želi se kompenzirati izgubljeno u proteklim ratovima s tendencijom da u tome bude što manje imaginacije, a sve više realnosti u obliku povratka srpske vladavine na izgubljene prostore. U Njemačkoj takve ideje u relevantnom značenju ne postoje. Savremena Njemačka daleko je od pretenzija koje je imao Hitler, dok je “savremena” Srbija srasla s pretenzijama koje podrazumijeva osvajačka, genocidna ideologija i politika poznata na čelu s Miloševićem. Njemačka ne veliča ni Hitlera, ni Himmlera, ni Göringa, nijednog nacističkog političara, niti bilo kojeg nacističkog generala. Srbija veliča sve zločince koji su i njoj i susjedima nanijeli katastrofalna zla.

U takvim pretenzijama Srbije teritorija Bosne i Hercegovine pripada “srpskom svetu”. Ta velikosrpska formula potencira pitanje srpskog nacionalnog identiteta. Velikosrpski ideolozi odbacuju da se njihov narod identificira s ostalim brojnim, univerzalno vrijednim ljudskim obilježjima. U njihovom smislu, sve je podređeno srpskom nacionalnom identitetu, pa se, praktički, distanciraju od ostalih strana ljudskog identiteta.

Bivšu Jugoslaviju velikosrpski ideolozi su smatrali “srpskim svetom” koji su željeli održati bar u formi krnje Jugoslavije, koju bi činile Srbija s Kosovom i Vojvodinom, Crna Gora, Makedonija i Bosna i Hercegovina. Utjerivanje Bosne i Hercegovine u prostor “srpskog sveta” prioritetan je zadatak velikosrpskih fašista. To su ustvari prijetnje ponovnim genocidom, jer se taj cilj nikako drugačije ne može postići, osim genocidnim progonima i pokoljima nesrpskog stanovništva na teritorijama zamišljenog “srpskog sveta”. Pri tome treba imati u vidu da bi Vučić, Dodik, Vulin i ostali u praksi progona i pokolja bili mnogo radikalniji od onih koji su to organizirali tokom oružane agresije na RBiH od 1992. do 1995. godine.

Aleksandar Vulin, lider Pokreta socijalista, najmarkantniji je egzekutor velikosrpskih genocidnih ideja i prijetnji nesrpskim narodima putem zagovaranja “srpskog sveta”. Bitna je i činjenica što Vulin opravdava i slijedi ideologiju i politiku “socijaliste” Slobodana Miloševića, što indicira da bi slijedio i njegovu ratnu praksu ako dođe do obnove oružanih neprijateljstava. Nacionalni “socijalista” Vulin, nacionalni socijalista Milošević, nacionalni socijalista Hitler! Šta to znači? Vulin pod kontrolom Vučića oponaša najekstremnijeg srpskog radikala, osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja, trudeći se da bude bitno radikalniji i od njega. Ispoljava namjeru da nakon Vučića bude predsjednik Srbije.

RATOVI SVJETOVA

Ponašanje bivših velikosrpskih lidera koji su organizirali oružane agresije radi osvajanja tuđih teritorija putem genocidnih metoda upotrebe sile, kao i ponašanje njihovih sljedbenika u liderskim ulogama opravdava traganje za odgovorom na pitanje: Da li je životinjski svijet srastao s ljudskim rodom ili je ljudski rod srastao u životinjski svijet? U životinjskom svijetu postoji instinktivna, izvanrazumska praksa da jači “ždere” slabijeg. Isto tako, u ljudskom rodu, obuzeti osjećajem da su jači ili najjači, ponašaju se oni koji su po osnovu neljudske ideologije spremni na genocidne progone i pokolje da bi ovladali teritorijama, uništavajući ljude i narode kojima te teritorije pripadaju, upravo onako kako prijeti velikosrpska ideologija “srpskog sveta”.

Dakle, sve dok se ne emancipira ljudski razum, postojat će jedan te isti svijet u kome dijelovi njegove agresivne životinjske i dijelovi agresivne ljudske komponente egzistiraju po istoj matrici. Međutim, u životinjskom svijetu ima više onih umiljatih, neagresivnih koji se nekada uspješno, a nekada neuspješno sklanjaju od silovitih zvijeri ili se instinktivno ujedinjavaju da se od njih odbrane jer bi u protivnom nestalo sve osim zvijeri, kao što u ljudskom svijetu ima više umiljatih koji teže miru i ljudskoj slobodi nego agresivnih i genocidnih, što je sreća za ljudski rod, jer bi u protivnom nestalo sve osim agresivnih koji zbog sličnosti s agresivnim životinjama ne zaslužuju da ih se tretira ljudima.

Šta bi bilo s ljudskim rodom ako bi svaka nacija na zemaljskoj kugli bila obuzeta ideologijom svog nekog zasebnog svijeta. Tada bi na Balkanu, uz “srpski svet”, postojao i “hrvatski svijet”, i “bošnjački svijet”, i..., i... Vjerovatno je da bi došlo do ujedinjavanja jačih svjetova ako pored njih postoje slabiji svjetovi osviještenih da su posebni svjetovi ili postoje slabiji koji po osnovu svoje ljudskosti ne osjećaju potrebu da imaju svoj poseban svijet. U tom kontekstu treba gledati na savezništvo lidera proklamiranog “srpskog sveta” (Dodik) s liderima putem riječi neproklamiranog “hrvatskog svijeta” (Čović) s ciljem da zajednički unište bošnjački narod i državu Bosnu i Hercegovinu, propagandno, neistinama optužujući taj narod i njegove lidere da žele svoj “bošnjački svijet” u obliku islamske, odnosno unitarne BiH. Kad bi uništili Bošnjake i BiH, ostalo bi da se oružanim putem sukobljavaju “srpski svet” i “hrvatski svijet”, što bi po sadržaju i načinu nasilja bio izrazito težak rat koji bi trajao do potpunog istrebljenja slabijeg, što je u konkretnom slučaju velika prijetnja hrvatskom narodu i Hrvatskoj. Ta spirala nasilja koja bi zadeverala i unesrećila brojne buduće generacije ljudi na Balkanu, posebno Srba i Hrvata, opet ne bi bila kraj svakog nasilja, jer velikosrpska ideologija ima dublje dimenzije u mitskoj sintagmi “nebeski narod” (kako je rekao zločinac Karadžić da je i Bog Srbin), po čemu je sve na zemaljskoj kugli srpsko, isto kao što je nacizam proklamirao da cijeli svijet pripada Nijemcima.

ISLAMOFOBIJA KAO BITNO OBILJEŽJE POLITIČKE STRATEGIJE SRBIJE

Bez da se uzme u obzir snažna islamofobija, koja je duboko i široko ušla u sredine srpskog naroda u Srbiji i šire na Balkanu, nije moguće doći do realnih ocjena o odnosu Srbije prema Bosni i Hercegovini, niti do objektivnih ocjena o vanjskoj politici Srbije prema muslimanskim zemljama i narodima u cijelom svijetu. Upravo se to pokazalo u okolnostima migrantske krize, kada je Srbija pred međunarodnom zajednicom ubirala pozitivne poene po osnovu korektnog ponašanja prema migrantima koji su iz muslimanskih zemalja prolazili kroz Srbiju na svom putu prema zemljama Zapada. Pri tome, Vučić je kalkulirao da u svijetu ublaži negativne predstave zbog genocidne prakse progona muslimana u proteklom ratu. Vučićevi poeni stečeni po tom osnovu pred međunarodnom zajednicom istovremeno su u ekstremističkoj velikosrpskoj desnici kojoj pripada i Vučić značili osudu njegove politike prema migrantima, jer on nije mogao radikalnim umovima transparentno objašnjavati suptilnost svojih naprijed pomenutih kalkulacija. Ta proturječnost pozitivnih efekata Vučićeve politike pred međunarodnom zajednicom i negativnih efekata Vučićeve politike pred ekstremističkom velikosrpskom desnicom, kojoj pripada i sam Vučić, ispoljena je putem desničarske propagande da će milioni migranata iz muslimanskih zemalja naseliti sela ispražnjena negativnim demografskim trendom stanovništva u Srbiji, te da će tako Srbija postati muslimanska zemlja.

Uz to, propagiralo se da migranti maltretiraju mještane po Srbiji i siluju srpske djevojčice. Propaganda o tome bila je izrazito snažna pa se stekao utisak da u Srbiji niko osim migranata ne čini nikakva krivična djela, iako je statistika o tome sasvim drugačija, jer je u 90.000 krivičnih djela na teritoriji Srbije tokom 2019. godine bilo samo 113 (osmina jednog procenta) koje su izvršili migranti, i to su bila lakša krivična djela krađe. U to vrijeme po gradovima širom Srbije, posebno u Beogradu, pojavile su se masovne samozvane “narodne patrole”, koje su pod krinkom zaštite srpskog naroda ustvari maltretirale migrante. Vučić je prinuđen da zbog pozicije Srbije pred međunarodnom zajednicom zabrani takvu parapolicijsku aktivnost i zadrži već stečeni imidž zemlje koja se humano odnosi prema migrantima.

Dok bez ikakvog uporišta u činjenicama ekstremno islamofobično optužuju bošnjačke političke i društvene subjekte da djeluju na uspostavi islamskog ili unitarnog političkog uređenja u Bosni i Hercegovini, srpski političari u Srbiji i bh. entitetu RS-u u sprezi s elitom SPC-a djeluju s ciljem da Srbija i RS budu pravoslavne države koje treba da se ujedine u jednu pravoslavnu zemlju.

SPC učestvuje u donošenju važnih političkih odluka. U nekim situacijama politička i elita SPC-a sastaju se radi zajedničkog donošenja političkih odluka. Ni jedna manifestacija koju organiziraju političke i državne strukture Srbije i bh. entiteta RS-a nisu bez bitnog, aktivnog učešća istaknutih svećenika SPC-a. Iz sredina SPC-a se javljaju ideje da srpske zemlje treba da budu “etnički čiste i religiozno homogene” i da u njima nema mjesta niti za ateiste i agnostike, niti za pripadnike bilo koje druge, osim pravoslavne vjere.

Ustvari, kada se realno sagleda odnos između srpskih političkih i crkvenih lidera, sugerira se zaključak da brojni među Srbima vjersku identifikaciju nisu usmjerili kao pokornost Bogu, već kao dokaz pokornosti vladajućim političkim liderima. Kritizirati Vučića, Dodika ili obojicu odjednom za mnoge je teži “moralni grijeh” nego opsovati Boga. Naravno, političarima to odgovara jer u tome vide perspektivu svojih uspjeha u održavanju vlasti.

Dakle, vladajuće političke snage u Srbiji i bh. entitetu RS-u jednako su protiv sekularnog uređenja države, kao i protiv građanskog. Stavljajući na “stub srama” jednako pristalice sekularizma, građanskog uređenja i zajedničkog života ljudi raznih nacija i vjera, vladajuće srpske političke snage i njihovi lideri sve više primjenjuju metode nacizma i staljinizma. Ako je to uistinu tako, a mnogo štošta iz njihovog ponašanja potvrđuje da je upravo tako, onda narodi na prostoru Balkana mogu očekivati sukobe do sada neviđenih katastrofalnih posljedica za njihove demografske potencijale, materijalne i nematerijalne vrijednosti.

 Staljinizam je progonio ljude koji vjeruju u Boga insistirajući na apsolutnom ateističkom društvu i državi gdje se vjeruje samo Komunističkoj partiji, dok aktuelni srpski lideri i njima naklonjeni svećenici SPC-a zagovaraju da srpske zemlje budu očišćene od nevjernika i nepravoslavaca, da se formalno ispoljava vjera u Boga, a stvarno samo vjera u velikosrpske vođe. Dakle, ideološka i politička orijentacija aktuelnih, vladajućih srpskih lidera u Srbiji i bh. entitetu RS-u jeste spoj nacifašizma i staljinizma, koji su u anticivilizacijskom smislu bili isti, iako su se sukobljavali radi osvajanja teritorija i sfera utjecaja.

Protiv ekstremnog separatističkog djelovanja s ciljem takozvanog međuetničkog razgraničenja uspostavom etnički i vjerski čistih teritorija djeluju brojni srpski intelektualci u Srbiji i BiH, među kojima ima i svećenika SPC-a. Tako je naprimjer vladika SPC-a Grigorije početkom oktobra 2019. godine rekao: “Glupa je teza da ćemo, kada se razgraničimo, živjeti dobro jedni pored drugih. Ne, mi ne možemo živjeti jedni pored drugih. I kad se razgraničimo, živjet ćemo jedni s drugima. Prvi susjed je uvijek sudionik i u našem životu.”

SRBIJANSKA IDEOLOGIJA “CENTRALIZMA”

Bitno obilježje velikosrpske političke svijesti kontinuirano je kroz historiju državni centralizam koji se s prostora Srbije proteže i na susjedne zemlje u smislu težnji da taj srbijanski državni centralizam obuhvati sve prostore na kojima ima Srba, posebno u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Kosovu i Makedoniji.

Srbijanske težnje za centralističkom kontrolom na teritorijama koje je obuhvatala bivša SFRJ za ideološku podlogu imaju negiranje nacionalne samobitnosti čitavih nacija – hrvatske, bošnjačke, crnogorske i makedonske, propagirajući da one pripadaju jednom te istom srpskom narodu, te da srpski narod kao nacija obuhvata balkanske katolike, muslimane i pravoslavce. Taj ideološki stav podrazumijeva nacionalističke postupke u pravcu asimilacije, s alternativom za one koji odbijaju asimilaciju da budu pobijeni ili protjerani s teritorija koje velikosrpski centralizam smatra srpskim zemljama.

Velikosrpska politička praksa pokazala je upravo to, iako se normalnom ljudskom umu čini nevjerovatnim. Takve velikosrpske ideološke osnove jesu izvor genocidnih politika i ekstremno radikalnih nacionalističkih ponašanja. Pri tome treba imati u vidu da velikosrpski državni centralizam iz generacije u generaciju reproducira ideološku, političku i klerikalnu elitu, represivno postavljenu prema Srbima za slučaj ako ne prihvataju njihovu ideologiju, politiku i praksu. U takvim okolnostima, srpski kao i svaki drugi narod na zemaljskoj kugli u dubinama svoje svijesti, prihvatajući vrijednosti univerzalnog dobra i ljudskosti, živi zastrašen ako u praktičnom životu dođe u sukob s ideologijom velikosrpskog centralizma, jer u protivnom slijedi odmazda etiketiranja izdajništvom, što u srpskom društvu podrazumijeva brutalne moralne i psihološke posljedice.

Prema tome, srpska historija jeste kontinuitet reproduciranja velikosrpskog ideološkog i političkog centralizma, kontinuitet proizvodnje straha u masama srpskog naroda ako se odbacuje taj centralizam. Ideologiju velikosrpskog državnog centralizma podržava Rusija na ideološkim osnovama panslavizma. Rusija hrabri Srbiju da se ispoljava ekspanzionistički jer bi na osnovama pravoslavlja praktički ovladala prostorima na koje pretendira Moskva, s ciljem izlaska Rusije na Sredozemna more. Pod kontrolom Rusije velikosrpski državni centrizam suverenitet prepušta Rusiji, praktički tako da je Srbija marioneta Rusije, isto kao što u tom marionetskom lancu djeluju srpski lideri i politički faktori u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Kosovu, Makedoniji i Hrvatskoj. Rusija poduzima sve što može da očuva svoju kontrolu na Srbijom i svim srpskim političkim subjektima na Balkanu, što je posebno aktuelno pitanje u vezi s procesom integracije Srbije u EU.