Koliko su ovih dana zaista očajni pripadnici FGR nomenklature i kakve su razmjere njihovog političkog radikalizma i ekstremizma, najbolje svjedoči skandalozni tekst notornog Edina Zubčevića. Već smo ranije Zubčevića – koji je prijetio da će zapaliti Sarajevo ako Abdulah Skaka ponovo postane gradonačelnik – detektirali i razotkrili kao „višedecenijskog budžetskog krpelja koji je na konto proglašavanja vlastitih projekata događajima od javnog kulturnog značaja isisao stotine hiljada maraka narodnog novca“, „finog urbanog patricija pretplaćenog na novac proletarijata“, salonskog revolucionara koji danas „pokušava izigravati urbanu gerilu pozivima na pobunu, i to sa svoga od Soroševog Fonda 'Otvoreno društvo' finansiranog portala“. Danas se, pak, isti taj Zubčević radikalno bavi radikalnim historijskim revizionizmom.
U tekstu „Pometi zastavu“ objavljenom na vlastitom portalu Nomad.ba Edin Zubčević ne samo da revizionistički tretira događaje iz perioda Agresije na Bosnu i Hercegovinu, on brutalno laže, izmišlja i kleveće, i to u takvom obliku i s takvom malicioznošću da se nemirni lutajući duhovi Riste Đoge i Smiljka Šagolja naprosto crvene od stida.
BAUK ISLAMIZACIJE
Ponavlja Zubčević tako stotinu puta dokazane laži iz memoara raznih smijenjenih generala sklonih pučizmu, garnira ih ratnim urbanim legendama, kojima se vlastita odgovornost za neuspjeh akcija uvijek skidala optužbama za „zavalu“, filuje ih podrumaškim teorijama zavjere, često pokrenutim upravo od agresorskih petokolonaša, kojima su pogibiju svakog prominentnog komandanta podrumski memljivci sa znalačkim autoritetom i mudroserskim izrazom lica komentirali: „Ubili ga naši“ i tako dalje i sve gore.
Optužuje boljševik Zubčević SDA za nekakvu islamizaciju Armije RBiH, maliciozni termin koji se inače koristi za proces profesionalizacije Armije RBiH, koja je od odbrambene vojske sastavljene od raznih odreda kojima su suvereno upravljali njihovi komandanti postala istinska oslobodilačka armija s jasnim lancem rukovođenja i komandovanja. Zubčeviću je za to kriv general Fikret Muslimović, koji je samo obavljao svoju dužnost te s velikim uspjehom detektirao i odstranio one sklone pučizmu, samovolji, kriminalu i ostalim navadama urbane gerile. Demonizira Zubčević profesionalna vojna lica, a uzdiže „narodne komandante“, a što je već dobro poznata agresorska podmetačina kojom se pokušala ubaciti tenzija među branitelje kako bi se oslabili njihovi redovi. Iako su profesionalna vojna lica bili i Enver Šehović, Mustafa Hajrulahović, Mehmed Alagić, Safet Isović, Izet Nanić itd., ipak Zubčević tvrdi da su u pitanju ljudi koji su „pripremali agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu“.
Drug Zubčević tvrdi da je SDA odgovorna zašto je Armija RBiH postala „muslimanska vojska“ ne želeći da se pomiri s činjenicom da je u kadrovskom smislu ARBIH to oduvijek i bila. I da to nije krivica ni SDA, ni bošnjačkog naroda već onih drugih koji su u daleko većem broju popunili jedinice agresora umjesto redove branitelja. Zubčević bi srpsku, a kasnije i hrvatsku historijsku sramotu isporučio Bošnjacima.
Kuka i nariče Zubčević za zamrlim kultom Valtera optužujući za njegov nestanak SDA, koja je, navodno, komunističku mitomaniju zamijenila svojom. Naravno, Zubčević pokušava da Stranci demokratske akcije zaniječe ikakvu pozitivnu vezu s Armijom Republike Bosne i Hercegovine, iako je SDA doslovno nosilac procesa njenog formiranja, pa ovoj stranci odriče memorijalizaciju onih koji su zaslužni za odbranu Bosne i Hercegovine od agresije, a podmeće nekakve ustaše i SS-ovce. Zubčević, naravno, ustašama proglašava sve one za koje su komunisti rekli da su ustaše, ma koliko historija tvrdila drugačije, a zanimljivo je da su mu sporni i ljudi koje je i taj komunistički režim rehabilitirao. Nešto drugo, ustvari, svrbi druga Zubčevića.
ŠOVINISTIČKA ONANIJA
Ovaj Gucci boljševik pokušava da u oportunom političkom trenutku podigne potjernicu protiv SDA optužujući njenog prvog predsjednika Aliju Izetbegovića da je smjenjivao komandante jedinica ranga čete, bataljona ili brigade zbog njihove nacionalnosti i jer su mu nekako ometali njegove mračne planove. Zubčević optužuje Aliju Izetbegovića, ratnu Vladu i visoke štabove Armije RBiH ne samo za običan odij spram koncepta multietničnosti već i da su „zalagali i u smrt slali multietničke jedinice“ čije su poginule borce računali u „dobitak za njihovu“, valjda mladomuslimansku „stvar“.
Osim same monstruoznosti ovakvih optužbi, koje nije uspjela smisliti čak ni agresorska SRNA tokom rata, interesantno je da Zubčević ne navodi o kakvim i kojim je tačno multietničkim jedinicama riječ. Sve borbene jedinice 1. korpusa Armije RBiH bile su dominantno popunjene pripadnicima bošnjačkog naroda jer su se isključivo Bošnjaci masovno odazvali pozivu da brane državu i glavni grad i jer je isključivo bošnjačkom narodu prijetio genocid. Bošnjaci su, također, činili apsolutnu većinu poginulih i ranjenih boraca 1. korpusa, ali i čitave Armije RBiH te se nešto veća multietničnost – onako kako je Zubčević tumači, po broju nebošnjaka – može primijetiti samo u onim jedinicama koje su bile u dubokoj pozadini, recimo na obezbjeđenju objekata, određenim prištapskim jedinicama ili u raznim umjetničkim četama.
Najbolji primjer u tom smislu jeste možda jedinica HVO-a Sarajevo, koja je kasnije inkorporirana u Armiju RBiH, a koja je osiguravala najmirniju liniju u Sarajevu, onu koja je išla obalom rijeke Miljacke prema okupiranoj Grbavici i koja je važila za sklonište raznorazne urbane gerile i ljiljana iz staklenika, suviše rijetke i vrijedne gradske faune da bi ju se tek tako spustilo u blatnjave rovove s potrošnom muslimanskom sirotinjom. A upravo je muslimanska sirotinja odbranila Bosnu i Hercegovinu i upravo je ona stoga imala odlučujući glas u njenoj političkoj historiji i to je ono što ždere crvenog buržuja Zubčevića.
Zubčević je valjda priželjkivao da pristupi nekakvim partizanima, i to ne stvarnim već onim iz partizanskih vesterna, pa mu je odsustvo poltikoma, a prisustvo moralista, sloboda boraca da imaju mesdžide i da umjesto sa „ura!“ jurišaju s tekbirom, borba tih boraca da žive u slobodnoj Bosni i Hercegovini, u kojoj će moći biti u svojoj vjeri na svojoj zemlji umjesto da životara u totalitarnom komunističkom gulagu, nekakav znak islamizacije. Kratko rečeno, Armija RBiH nije položila antifašistički ispit kod dogmatskog komuniste Zubčevića jer su većina njenih boraca bila isuviše Bošnjaci i muslimani i jer su se prije borili za opstanak i slobodu umjesto za povratak socijalističkog bratstvojedinstvujućeg raja na zemlji.
Zbog svega toga, Edin Zubčević danas patološki mrzi Aliju Izetbegovića i SDA, te se ne srami optužiti ih za izdaju, prodaju, krađu pa čak i ubistva. Za njega je SDA jednaka, čak i gora, od agresora po svakom pitanju. No sva ta samoproizvedena bijesna onanija, sve to potpaljivanje retoričke paklene vatre, sve te silne klevete, govor mržnje i najbrutalnije laži imaju svoju konkretnu upotrebnu funkciju koja nije historijska već dnevnopolitička.
SAPLITANJE NOGU
Drug Zubčević to otkriva kada tvrdi da SDA i danas čini štetu Bosni i Hercegovini te da ljudi koji se bore protiv uvođenja aparthejda bošnjačkom narodu ustvari „skiče i ciče“ zbog gubitka vlasti. Demokratija u kojoj bošnjački narod ima pravo glasa pa stoga glasa u skladu sa svojim nacionalnim interesima, a ne željama „prosvijećenih“ drugova, za Zubčevića je, naravno, „begovat“ za koji ne da se ne treba boriti već ga treba što prije uništiti.
Stoga je čitav ovaj Zubčevićev izljev historijskog revizionizma ništa drugo već samo još jedan pokušaj uobičajenih korisnih idiota, danas saradnika stranog okupatora, da istinskim braniteljima otežaju odbranu države i bošnjačkog naroda. Kako 1992. godine, tako i danas.
