Dvadeset godina Franjo Leder sanjao je da će se jednog dana pretvoriti u labuda. Zamišljamo ga kako u posljednjoj godini svog života, probuđen vrevom grada, još dugo leži sklupčan na klupi, a lice mu prekriva zamašćeni mantil, jedina njegova imovina. Osluškivao je bilo grada, njegove prve zvukove, brundanje socijalističkih automobila, sanjive glasove sugrađana, promukao glas kolportera – taj je svakog jutra ostavljao primjerak Oslobođenja pored Franjinih nogu a da mu nikada nije otkrio ime tog tajanstvenog poštovaoca koji mu plaća godišnju pretplatu na ovaj dnevni list. Eto, sada znamo zašto ga nikada nismo mogli vidjeti bez novina, mada ih, izgleda, nije čitao. Njihale su se one u džepu njegovog mantila više kao kakav ukras, ili bolje rečeno kao znak, ili još bolje kao kopča koja ga je vezivala za ovaj svijet ovamo, stvaran, pun intriga i ljudske nezajažljivosti, u tom svijetu Franjo Leder nije se najbolje snalazio.
I svakog jutra, jednako shrvan sinoćnjim snoviđenjima, Franjo je, grčevito nastojeći da zaboravi ostatke tog sna koji je zagrabljao iz njega iskrivljene odbljeske davnih slika punih gorčine i s njima mrvio mu dušu, pokušavao zamisliti dan kada ga više ne bude. Nastojao je da predoči tuzlansko jutro zavijeno smradnim dimom i kako iz magluštine sve gušćih glasova grada izvire kolporter i ostavlja jedan primjerak Oslobođenja na praznoj klupi, i tako do kraja godine, smjerno, sve dok ne istekne pretplata. Iz tih turobnih misli trgnuli bi ga zastrašujući jauci tvorničkih sirena, koji kao da su se sastajali ovdje, na obali Jale, i preplavljivali svaki drugi zvuk. Tada bi se izvlačio ispod mantila, presavijao ga preko koljena, pljuvao u dlanove i zalizivao ono što mu je ostalo od kose, a onda dugo preturao okolo tražeći francuzicu koja mu je u snu skliznula s glave i redovno bi je nalazio dolje, pod klupom.
UMJETNOST I VRIJEME
Pred Franjom Lederom stajala su širom otvorena vrata novog dana, ali on nije bio siguran da li želi stupiti na njih. Najviše bi volio da ima moć pa da se vrati unatraške i sasvim raspline u praskozorju, i ostane tako, zauvijek zavijen u toj tajanstvenoj tački iz koje se ispiljuje novi dan. Osjeća, ponovo osjeća, kao i svakog Božijeg jutra u ovih deset, dvadeset, koliko li godina, kako se negdje u dubini grudi, čini mu se svakog jutra iz sve veće dubine, rađa u njemu ta gvalja bola, koja će svakim pokretom, svakim korakom rasti i širiti se, sve dok je ne omota alkoholom i zatomi njenu snagu. Tad bi se sasvim predavao toj nevjerovatnoj i gotovo nastranoj želji i, bezmisaon i prazan, zurio bi u svoje raširene šake položene na koljenima. Nekad ih je gledao ščuđen, kao nad kakvim savršenim alatom, a sad bulji u njih s dubokim podozrenjem, kao da su one jedini krivac za sve što mu se desilo, za sve njegovo. Ni rukama svojim više nije mogao vjerovati. I da ima koga, bliskog i stvarnog, kome se može povjeriti i ko bi ga mogao razumjeti, i ko mu ne bi rekao da je ozbiljno zabrinut za njegovo mentalno zdravlje, on bi mu i rekao da su ga te šake iznevjerile, jer je godinama, ponesen njihovim savršenstvom, vjerovao da ga mogu izvajati u labuda.
Franjo Leder je sam poput kurjaka. Svi su od njega digli ruke, a on sam od sebe davno. Na kraju je svojom ukletom potrebom da među ljudima traži onog ko će ga u potpunosti, do kraja razumjeti, a da je i sam duboko svjestan da takve osobe nema; da, na kraju je tim nerazmrsivim čvorom otjerao od sebe i posljednjeg pravog prijatelja. Uvjeren je da je svakojutarnji primjerak Oslobođenja Ismetovo djelo i da mu on ne da da se sasvim otrgne od ovog svijeta. Razmotava slike s njihovih izleta na Drinu za vrijeme ljetnih ferija, kada su dolazili iz Zagreba, Iso snijući daleke perspektive i slikarsku slavu po evropskim galerijama, a on maštajući samo o jednom: o Vesi Popadić. On, Ismet, vukao ga je za sobom u Bijeljinu, a ondje je radio portrete Čaldarovića, samo da ga ne bi ostavio u Tuzli, gdje su ga već počeli ismijavati i gdje su ga svi gledali kao čudaka. On ga je nagovarao da nakon završene akademije ode u Pariz, u Prag, u Beč, sve su to gradovi, govorio mu je, u koje redovno odlaze najtalentiraniji studenti nakon Zagreba. Ali Franjo je jedva čekao da se vrati u Tuzlu, jer, sada, da, s diplomom i profesurom u tuzlanskoj gimnaziji nema nikakve prepreke da zaprosi Vesu.
I kada je sve propalo, i san o profesuri, i san o djeci koju će mu izroditi Vesa Popadić, kada više nije bilo ni Vese, koja živješe sama s majkom u jednoj maloj ulici prislonjenoj uz Soni trg, ni njenog brata, omraženog Vukašina, koji je iz Bitolja, gdje je radio kao ljekar, poručivao da ga ni sestra ni mati ne čekaju kod kuće samo čuje li da je Vesa i najbezazleniju riječ razmijenila s onim švapskim otpatkom, kako je zvao Franju, i kada je nastupilo vrijeme prezira prema svemu što je švapsko, i tada se pojavio Ismet Mujezinović, u partizanskoj uniformi, spasilac. Ismet ga skloni na mjesec dana u nekakav ljetnikovac pod Majevicom, a otud ga odvede u Dom zdravlja i tamo mu otvori atelje i jednu sobicu. Zaposlio ga je u Odsjeku za umjetnost i kulturu Oblasnog narodno-oslobodilačkog odbora za Istočnu Bosnu – kako li se već zvao – koji je vodio skupa s Vojom Dimitrijevićem. A kada je i to propalo, i kada je umrla i Vesina sestra Zagorka, i kada više nije imao zašto da se uhvati, opet se pojavio Ismet i omogućio mu da radi u gimnaziji kao profesor crtanja. Ali, uzalud, Vese više nije bilo, a on sam beznadežan je slučaj, sve mu je sipilo između prstiju i propadalo. Iscurilo je na kraju i to zrno talenta pa su oblici ispod njegovih ruku ispadali hladni i ukočeni i ti rudari i njihova poprsja i Tito i Vladimir Nazor, nikako da se odvoje od kamena, da se odlijepe od gipsa, da zaistinski zazvone u bronzi.
Franjo Leder nije umio kalkulirati, ni po koju cijenu. Hodao je za Vesom kao obunat. A ona, bivala je sve dalja i uzalud je pružao ruke. Noćima, pod svjetlom fenjera vajao je njeno tijelo, iskivao joj lice, skute, ljubio je gips i hladni kamen i zazivao Zeusa. Lahko je bogovima, šaputao je, ostavljajući ispod svojih ruku samoga sebe palog uz Ledine skute. I baš tu mu je bilo mjesto. Kao da se sveti samome sebi i svojoj nesposobnosti da se izravna sa svijetom oko sebe i prihvati ga onakvim kakav jeste. Čemu onda umjetnost ako ona nije pokušaj da se svijet i život prilagode umjetniku, njegovim stremljenjima i mašti?! I što je više zgrtao cvijeća pred Vesinim vratima, ona mu je bivala sve dalja. I što mu je Vesa bila dalja, to se on žešće priljubljivao uz skut Ledin. Ta zar i svemogući Zeus nije posegnuo za lukavstvom i pretvorio se u labuda, koji pred napadom orlova bježi u krilo Ledino?! I kada se smilovala nemoćnom labudu, on je obljubi. Ta zar cijeli život nije jedan veliki orao, sa strašnim kljunom, s nemilosrdnim kandžama, i zar je čudno i neprirodno što on, čovjek, krhak pred tim velikim i surovim životom, labud, traži utočište i zaštitu u Ledinom, u Vesinom krilu, ne, ne mora ni biti krilo, on će uz skute?!
Ujutro je slao bukete cvijeća na njena vrata, u akšam bi, ogrnut prvim sjenama noći, satima stajao pred kapijom čekajući da se pojavi, samo da bi je vidio, da bi sav uzbridio kada bi ga ona ovlaš okrznula pogledom, noćima je zalijevao njen prag parfemom i tražio je u kamenu, u Ledi, kao što sada, na kraju svog života, kada se sve raspalo, bjesomučno udara po kamenu isklesujući iz sjećanja lice svoje majke i tražeći u vremenu sebe u tom djetetu koje joj leži u krilu, i snije, i hoda tuzlanskim ulicama u nadi da ovi pločnici i ovaj kamen i ove kaldrme još nose u sebi odraz Vesinih stopala i odjek njenog koraka.
KOD TROBEGA
Umjetnost je varka! Eto, ako je išta u dosadašnjem svom životu naučio i ako išta može reći sa stopostotnom sigurnošću i uvjerenjem o potpunoj istinitosti kazanog, onda su to ove tri riječi: Da, umjetnost je varka! I tu nema zbora. Hrleći cijelog života za savršenim poretkom oblika, pojmova i stvari u jasnu formu, cijelu svoju mladost stavljajući u službu tih nejasnih predodžbi o uzvišenosti ljudskog duha, na kraju mu se desilo da se zatvori u tu iluziju i da se nikako iz nje ne može izbaviti. Osjećao se, već godinama se tako osjećao, kao iluzionista, kao kakav mađioničar, koji je, uvjeravajući ljude da su čuda koja izlaze ispod njegovih ruku djelo magije, na kraju i sam povjerovao u to. I ne samo to, s vremenom su njegove iluzionističke predstave neprimjetno osvajale prostor njegovog života, da bi se jednog dana probudio u vlastitom iluzionističkom izražaju, u vlastitom triku. Eto, to je bilo to i to je najvjerovatnije bilo najbliže istini. I najbliži je istini njegov osjećaj da je mađioničarski zec kojeg je, zanesen aplauzom i divljenjem publike, maestro zaboravio vratiti u šešir, pa je ostao tako u ovom gradu, da stazama uporedne stvarnosti hoda njegovim ulicama, ne odustajući od sna da jednog dana zaista postane labud. Najkraće rečeno, život mu se pretvorio u performans. Tu je da pokaže svojoj publici, cijelom gradu, kako je to kada se čovjek sasvim ogoli, do kosti, do srži, do samoizbrisanja, kada nije ništa više – ni kipar, ni profesor, ni prijatelj, ni brat – do to – čovjek.
Kada bi ga ophrvale ovakve misli, Franjo Leder bi se obavezno spuštao niz Jalu. Koračao je dugim korakom kao da maršira, ruku duboko zatisnutih u džepove mantila, a među usnama mu se pušila cigareta. Ne obazirući se na pozdrave i komentare ljudi koje bi tada sretao, hrlio je odlučnim korakom, kao čovjek koji zna kamo se uputio i šta ga to vodi. A onda, kada bi se pred njim odjednom odškrinuli kipovi na jalskom mostu, zastao bi kao ukopan i dugo tako stajao, ne približujući se. Za njega, nikada, otkako je sagrađen, prelazak preko tog mosta nije predstavljao pusti hod na lijevu stranu Jale. Taj most, s kipovima koje je izvajao svojom rukom, njega je prenosio iz jednog njegovog dijela života u drugi. I kao da bi to i u stvarnosti bilo moguće, on se toga bojao, i ako je imao neki strah, onda je to bio taj strah: da bi ovim mostom kročio kroz vrijeme, unatraške, i prenuo se u onom davnom danu kada ga njegov prijatelj, arhitekta Bogdan Đukić, praški student, izgrdio pred svima u jedno zagasito tuzlansko predvečerje zaskočivši ga pred Kapijom. Sutradan, još krijući od njega šta je na stvari, još žešće ga je izgrdio, probudivši ga i odvukavši ga na česmu i gurajući mu glavu pod nju da je voda razbistri od mahmurluka. Stupidniče, da bi stupidniče, korio ga je i vukao nerasanjanim tuzlanskim ulicama, kletući mu se da je ovo posljednji put da ga on uspravlja na noge.
Dok piju kahvu u kafani kod Trobega, govori mu da ga vodi kod gradonačelnika i da se ne bi ni slučajno desilo da bude nepristojan kao što samo on zna i da od sada pa dok ne izađu iz načelnikove kancelarije zaboravi svaku psovku. Ništa ne shvatajući, Franjo Leder, sasvim rastresen, pita ga da li ju je vidio. Koga? Ščuđen je Bogdan Đukić, da bi se, i prije nego što Franjo odgovori, ipak, dosjetio. Da, Vesu Popadić, potvrđuje Franjo i sav trne od tog imena. Franjo ga moli da se okane ćorava posla i da zaboravi na sve prije nego završe razgovor s gradonačelnikom. A Franjo, kao da iskače iz nekog drugog vremena, unosi mu se u lice. Zar nju da zaboravim? – Opet si je slijedio, pita Bogdan i kazuje mu da je to sasvim pogrešan metod i da mu se pola Tuzle smije, i njemu i njegovoj ludoj zaljubljenosti, koju je razglasio na sav glas pa je djevojku već sramota da se pojavi na ulici. I još nešto mu ima reći, veoma važno, ali će to ostaviti za poslije kada se vrate od gradonačelnika. I da bi pokopao u njemu svu tu bujicu riječi koju bi oslobađao iz svoje nutrine na spomen Vese Popadić, govori mu, bez prekida mu govori: Hodaš Tuzlom sa srcem na grudima. Žensko srce se tako ne osvaja... Pa nije tvrđava, smije se Franjo i krivi lice od bola. Jašta je nego tvrđava, odgovara Bogdan. I još dodaje: Ne razglašava se ljubav na sva zvona, žena se tada uzoholi i... Još mu je htio govoriti, ali Franjo ga prekida: Ja drugačije ne znam, ja strast svoju uzdižem iznad taštine, kazuje pjesnički i pita i sebe, i njega, i cijelu kafanu: Zar je, ljudi, grijeh voljeti? Pusti sada to, kazuje mu Bogdan i postiđeno se okreće oko sebe. Nije grijeh voljeti, moj Franjo, ali jeste grijeh izludjeti od ljubavi, ubacuje se u razgovor stari ugostitelj Mehmed Morankić, kojeg svi zovu Trobeg. Eno ga, vadi češalj iza pasa i zalizuje kosu, stojeći tako nasred kafane i spremajući se da istrese iz sebe jednu od svojih poznatih poučnih priča kada je on bio mlad. Ali Franjo ga ne sluša, zažmirio je i dlanovima prelazi preko Bogdanovog lica, ispitujući ga, a ovaj mu stidljivo odguruje ruku i govori mu da bi mogao svijet svašta pomisliti. Kad odbijaš da sjedneš i da mi poziraš, brani se Franjo, a onda ustaje i svojom žuljevitom šakom prelazi preko lica Trobegovog, a ovaj ga odguruje i zove ga nastranim i prijeti mu i govori mu da njega neće saliti u bronzu, niti isklesati u kamen, i izguruje ga iz kafane i grdi ga, pun ljubavi i ljubomore na njihovu mladost, i tako izlaze od Trobega.
TUZLANSKI KANDELABRI
Murat Zaimović, industrijalac, vlasnik rudnika u Kreki, narodni poslanik, tuzlanski gradonačelnik, njega će historija još jednom za trenutak izbaciti iz svoje uzburkane matice, osam godina poslije, prikazujući ga kao člana Predsjedništva ZAVNOBiH-a prilikom Trećeg zasjedanja pretposljednje ratne godine u Sanskom Mostu, on se smije, dobrodušno, i suče brk sav požutio od duhanskog dima. “Kandelabar”, ponavlja ovu teško izgovorljivu riječ, koja mu sapliće i lomi jezik, i obuzima ga stid pred dvojicom umjetnika, s kojima započinje svoj radni dan. Eto, zato se smije samome sebi i zato suče brk i, da još više zabašuri cijelu ovu situaciju, pita Franju Ledera kud baš to da mu predloži, te kandelabre, majku im poganu. A Franjo se sav zbunio, ponavlja da, da, da, i već ga obuzima drhtavica i bori se sa samim sobom da se potpuno ne raspadne pred ovim čovjekom, iz kojeg odjednom izbija neka nesalomiva čvrstina, da, ista ona što je izbijala iz Franjinog oca Johana Ledera, Nijemca, žandarmerijskog narednika, jedinog čovjeka pred kojim bi Franjo zamuckivao, osjećajući strah i pritisak u mokraćnom mjehuru. Pa ne moraju biti kandelabri, uspijeva izustiti, a Bogdan ga čepa nogom ispod stola, podiže čašicu s rakijom i diže je uvis i kvrcka je od gradonačelnikovu i od Franjinu i neka im je sretan prvi betonski most preko Jale. I kandelabri, dodaje načelnik, ustajući, moraju biti oni, i to baš tako, bravo, da stoje na ramenima divova kao ogromna zrna svjetleće soli. Ispraćajući ih prema vratima, ponavlja sam za sebe, kandelabri, kandelabri, tuzlanski kandelabri, baš zgodno, momci.
I stoje sad pred Franjom njegovi kandelabri, a narod ih zove prosto kipovi. Bog sami zna koliko će tako stajati i koga će sve nadživjeti, kao što nadživješe i Bogdana, i Zaima, i Trobega, i cijelu kraljevinu. Franjo Leder im se ne približuje. Okreće se kao da bježi od glasova u sebi. Opet korača smjelo, sam, kao da između njega i grada postoji neki zid, kao u tunelu. Mrve se pod njegovim nogama slike, obrazi, glasovi. Da, da, da, zamuckuje, dok nadnosi ruke na lice da ga zaštititi od fijuka očeva kaiša koji bespoštedno udara po cijelom tijelu. Mati, Bečlijka, Roza Ruš, plače u drugom kutu sobe, a otac bijesni, pita ga hoće li se vratiti u školu i prijeti, ako i sljedeće godine padne, proklinjat će dan kada se rodio. I cvijeće na očevom lijesu, blijedilo mrtvog lica, i uz svu bol u mlađahnom Franji, iskri spoznaja da više ne mora traćiti vrijeme u gimnaziji jer ništa ondje ne razumije. I opet, pijan, urla u gluhu tuzlansku noć, doziva Vesu. Čaršija šapuće kako pristojnu djevojku niko ne bi dao takvom zgubidanu, i šapuće još da je katolik, i da je to pravi razlog, i to Švabo. Taj ti je začet kao kopile i mati mu je ljubavila s tim žandarmerijskim narednikom prije nego će stati pred oltar. U inat cijeloj Tuzli ta je hodila s trbuhom do zuba i rodila je tog kopilana a da im veza nije bila zakonita, ni pred državom, ni pred crkvom, ni pred Bogom, ni pred čim. I kloparanje voza prepunog njemačkih vojnika i zakrivljeni opanci na nogama srbijanskih seljaka, i njegovo lice na prozorskom staklu razmrljano jurnjavom krajolika. Putuje od Nikšića, gdje je već drugu godinu predavao crtanje gimnazijalcima, preko Beograda, razvaljenog njemačkim aviobombama, do Tuzle, njegove, postiđen zbog svojih sunarodnjaka. A tamo nema nikog, ni Bogdana, ni Vese, i niko mu ne smije odgovoriti na najbezazlenije pitanje, gdje su, gdje su, ponavlja, ali uzalud, svi okreću glavu kao da je kužan. Grize usne u tmini dok pokušava sakupiti krhotine svog velikog reljefa nazvanog “Borbom ka slobodi” posvećenog “Mladoj Bosni”, koji su oficiri Wehrmachta razbili odmah čim uđoše u Tuzlu. Na kraju odustaje, u džepu mantila ostaje mu samo ruka Mihajla Jovanovića, trgovca, vlasnika prvog tuzlanskog kina, koji je učestvovao u organiziranju Sarajevskog atentata, pa je obješen skupa s Danilom Ilićem i Veljkom Čubrilovićem, a on ga stavio u središte svoje kompozicije između figure koje predstavlja patnju naroda i druge koja predstavlja oslobođenje od austrougarskog režima. Trči prema Jali, dok mu se Miškova ruka njiše u mantilu i bije ga po bedrima kao da ga bičuje. Ne, kipove nisu porušili, još su ondje, stoje njegovi divovi i svaki na ramenima nosi planetu stjeranu u kristal soli. Trči uzvodno, obalom, mahnito, do Banje, skače u fontanu, smije se, gramba rukama i nogama po vodi, pršće sve oko sebe, grli Ledine noge, uzdiže se preko labuda uz njene skute, a noć, raširenih krila, grakće kao crni gavran, kruži nad njim kao orao, ali on je konačno labud u Ledinom, u Vesinom krilu, i niko mu ništa više ne može.
