Ukrajina je pozvala sve svoje muškarce u borbu, a brojni elitni sportaši nisu oklijevali. Dramatična situacija koju doživljavaju civili u Ukrajini svakodnevno piše stotine priča o sportašima koji su ostavili sve što su imali i više i otišli iz Ukrajine.
Drugi, poput bivšeg ukrajinskog tenisera Sergija Stakhovskog (2010. je bio 31. na svijetu), Jurija Verniduba, trenera Šerifa iz Tiraspola ili bivšeg svjetskog prvaka u boksu Vasilija Lomačenka prijavili su se u vojsku.
Sport je dao svoje prve žrtve. Dva ukrajinska nogometaša izgubila su život u prvim danima ruske invazije. To su Vitalii Sapylo, 21, i Dmytro Martynenko, 25. Sapylo, igrač mlade reprezentacije i kluba Karpaty Lviv, poginuo je tokom bitke kod Kijeva nakon što se pridružio vojsci kao tenkista.
Dmytro Martynenko, amaterski igrač regionalnog kluba FC Gostomel, ubijen je zajedno sa svojom majkom kada su ruske snage granatirale stambeni blok u kojem je živio.
Međutim, nisu samo sportaši odlučili baratati puškom. Nakon što je sport nasilno zaustavljen, Zelenski je regrutirao u vojnike i navijače fudbalskih klubova ali i huligane i neonaciste. Mnogi od njih već znaju šta znači biti u ratu. Godine 2014., više Ukrajinaca primljeno je u Azov, formaciju krajnje desnice. Nastala je tokom sukoba 2014. s ovlaštenjem Ministarstva unutarnjih poslova i bila je u borbama protiv proruskih separatističkih snaga koji su preuzeli kontrolu nad teritorijom Donjecka i Luganska.
Zapravo, Brigada Azov je ukorijenjena u Sect 82, sektoru navijača kluba Metalist Kharkiv, odatle je čak nastala policijska jedinica sa "specifičnim zadaćama".
Oni su također bili ključni u dešavanjima u Euromajdanu ili Revoluciji dostojanstva, nazivu koji je dat nizu heterogenih proevropskih i nacionalističkih demonstracija i nereda u Ukrajini koji su na svom vrhuncu svrgnuli predsjednika Viktora Janukoviča iz proruske Stranke regija 2014. .
Ultrasi su i na ruskoj strani. Andrea Palmeri, zvani "generalisimus", vođa je ultrasa Lucchesea i 2018. godine pridružio se proruskoj strani u borbi protiv Ukrajine. Sa njim su u Ukrajinu otišli i Gabriele Carugati iz Varesea Massimiliano Cavalleri iz Brescie. Svi su oni bili zaduženi za regrutiranje mladih za borbu protiv ukrajinskih jedinica.
Godine 2020. godine se pokazalo da su ukrajinski tajni agenti pokušali oteti Andreu Palmerija, ali nisu uspjeli. Osuđen je u septembru prošle godine jer je obučavao nekoliko ljudi kako bi ih poslao da se bore uz proruske milicije u istočnoj Ukrajini. Za njim je raspisana međunarodna potjernica a prema talijanskim medijima, on se još uvijek nalazi u samoproglašenoj Narodnoj Republici Lugansk i uvjerava da obavlja samo humanitarne zadaće, u što se sumnja u Kijevu.
Njihova imena dio su ruske propagande na društvenim mrežama u kojoj aktivno učestvuju i druge ultras skupine, uključujući jednu od najstrašnijih u Evropi: Spartak iz Moskve. Za razliku od engleskih huligana, oni su stalno u teretani i obično ne piju alkohol, barem prije svojih "bitki", što ih čini učinkovitijima i opasnijima.
Vrlo nasilni, ksenofobični, ekstremni desničari i stručnjaci za borilačke vještine slijede metode paravojne obuke. Njihove borbe u šumi na periferiji Moskve su poznate na društvenim mrežama.
Ruski huliganizam godinama se ističe po nasilju. Odavno je nadmašio turske, balkanske, poljske i naravno engleske ultrase. 'Gladijatorska firma 96', koju vodi Vasily zvani 'El Asesino' i 'Fratria', dvije najopasnije ultras frakcije u Europi, već su inscenirale ozbiljne incidente na Evropskom prvenstvu 2016. u Francuskoj, s nasilnim tučama na ulicama Marseillesa.
Tehnike i način života ovih ultrasa objašnjene su u filmu Okolofutbola, filmu redatelja Antona Bormatova koji kroz svoje protagoniste priča priču o huliganskom svijetu u Rusiji. Sada te skupine potiču na rat na internetu preplavljujući društvene mreže ruskom propagandom čineći dio takozvanog "Z" kluba.
