Dvjesto šezdeset imena beba čija je dob bila 0 godina; imena beba koje nisu dočekale svoj prvi rođendan, niti će ikada slaviti išta drugo. Evo nekih od njihovih imena: Abdul Jawad Hussu, Abdul Khaleq Baba, Abdul Rahim Awad, Abdul Rauf al-Fara, Murad Abu Saifan, Nabil al-Eidi, Najwa Radwan, Nisreen al-Najar, Oday al-Sultan, Zejd al-Bahbani, Zeyn al-Jarusha, Zayne Shatat.

Kakve su snove za njih imali njihovi roditelji? Zatim tu su stotine imena jednogodišnje i dvogodišnje djece; mala djeca od tri ili četiri godine; djeca koja su imala pet, šest, sedam ili osam godina, do mladih koji su imali 17 godina kada su umrli.

Hiljade imena, jedno za drugim, od 11.500 djece koje su u posljednja četiri mjeseca ubile Izraelske odbrambene snage u Gazi. Popis teče poput odjavne špice na kraju dugog filma, s tužnom melodijom u pozadini. Mreža Al Jazeera objavila je popis imena koja su joj poznata tokom vikenda, ukupno polovina od 11.500 ubijenih, prema Hamasovom ministarstvu zdravstva. Svakih 15 minuta ubijeno dijete, jedno od svakih 100 djece u Gazi.

Oko njih ostala su djeca koja su svjedočila smrti svojih najmilijih, roditelji koji su pokapali svoje bebe, ljudi koji su njihova tijela izvlačili iz vatre i ruševina, hilajde obogaljene djece i deseci hiljada zauvijek u šoku. Prema brojkama UN-a, 10.000 djece izgubilo je oba roditelja u ovom ratu, ratu u kojem svakog sata umiru dvije majke.

Nikakvo objašnjenje, nikakvo opravdanje ili isprika nikada ne bi mogli prikriti ovaj užas. Bilo bi najbolje da izraelski propagandni stroj to i ne pokuša. Bez priča o tome da je "Hamas odgovoran za sve", i bez izgovora koji ukazuju na to da se Hamas skriva među civilima. Užas ovog opsega nema drugog objašnjenja osim postojanja vojske i vlade bez ikakvih granica postavljenih zakonom ili moralom.

Pomislite na ove bebe, koje su umrle u svojim kolijevkama i pelenama, na djecu koja su bezuspješno pokušavala pobjeći i spasiti svoje živote. Zatvorite oči na trenutak i zamislite 10 000 sićušnih tijela kako leže jedno uz drugo; otvorite ih i vidite masovne grobnice, prenatrpane sobe za hitne slučajeve, s vozilima hitne pomoći koja izbacuju sve više i više djece koja su hitno dovezena, nejasno jesu li mrtva ili živa.

To se događa, čak i sada, nešto više od sat vremena vožnje od Tel Aviva. To se događa a da se o tome ne izvještava u Izraelu, bez ikakve javne rasprave o nasilnom divljanju koje je sebi Izrael dopustio u Gazi ovaj put, više nego ikad prije. Ovo se također događa da iko u Izraelu ne razmišlja o tome što će proizaći iz ovog masovnog ubijanja, o tome što Izrael može dobiti od toga i koju će cijenu platiti za to.

Nemojte nas gnjaviti, mi ubijamo djecu.

Klišeji su otrcani i patetični: "Počeli su", "nema izbora", "šta želite da radimo?" "IDF čini sve što može kako bi izbjegao ubijanje nevinih ljudi." Istina je da Izrael nije briga, čak ga ne zanimaju. Uostalom, Palestinci ne vole svoju djecu, a u svakom slučaju, samo bi odrasli postali teroristi. U međuvremenu, Izrael briše generacije u Gazi, a njegovi vojnici ubijaju djecu u brojkama koje se takmiče s najokrutnijim ratovima.

Ovo se neće i ne može zaboraviti. Kako jedan narod može ikada zaboraviti one koji su mu na takav način ubijali djecu? Kako savjesti diljem svijeta mogu šutjeti nad takvim masovnim ubijanjem djece? Činjenica da Izrael ne raspravlja o ovom pitanju interno, bez suza i savjesti u dokazima, samo želeći više od ovog rata, dok se ne postigne "konačna pobjeda", ne obavezuje svijet. Svijet to vidi i šokira se.

Istina je da je nemoguće šutjeti. Čak i Izrael, toliko obuzet svojom tugom i zabrinutošću za sudbinu talaca; Izrael, koji je i sam pretrpio užase sedmog oktobra, ne može ignorirati ono šta se događa u Gazi. Potrebno je sedam minuta da se prikaže popis hiljada mrtve djece, koja prolazi istom brzinom kojom prolaze njihovi bijedni životi. Na kraju se ne može šutjeti; ovo je sedam minuta koje vas ostavljaju ugušenim, potresenim i duboko posramljenim.