Nema mnogo zemalja koje toliko očajnički traže nacionalnu čast i ponos kao Izrael. Bilo da se radi o Olimpijskim igrama, Euroviziji ili svjetskom prvenstvu u backgammonu, svaka izraelska pobjeda u 16. polufinalu prvenstva u badmintonu izaziva "nacionalni ponos". Svaka medalja na taekwondo prvenstvu u Albaniji "nosi čast". Zlatna medalja u grupnom natjecanju s obručem u ritmičkoj gimnastici stavlja ga na svjetsku kartu, RS:X Evropsko prvenstvo u jedrenju na dasci podiže svoj status među nacijama. Bivši Izraelac predstavlja Luksemburg na ovogodišnjoj Euroviziji? “Plavo-bijeli ponos.”
Malo je vjerovatno da postoji bilo koja druga zemlja u čijim se očima takva minorna postignuća smatraju toliko važnima. Kao da se neko negdje u svijetu osjeća bolje zbog Kazahstana jer je jedan od njegovih sportaša jednom pobijedio na natjecanju u umjetničkom klizanju. U Izraelu se ovo smatra nacionalnim događajem koji zaslužuje poziv predsjednika.
Ova djetinjasta žudnja za priznanjem mogla bi biti dirljiva, mlada država koja se probija, da nije Izraela izgubio svoju čast u važnim pitanjima. Oduzimajući njegove sportske i evrovizijske uspjehe, Izrael je zemlja bez časti. Možda zamišlja da će Eden Golan nastupajući u Malmöu prikriti ono što se događa u Khan Yunisu. Ali, naravno, ovo je lažna nada.
Teško je povjerovati da se zemlja toliko zabrinuta za svoju čast ponaša kao da ne mari za svoj međunarodni položaj. Rat u Pojasu Gaze doveo je status Izraela na najniži nivo bez presedana, ali Izrael je ponovno zatvorio oči i um na djetinjasti način, nadajući se da ako ignorira stvarnost, može ignorirati i sramotu. Ne čini ništa da poboljša svoj položaj i dostojanstvo i vrati malo ponosa.
Teško je sjetiti se drugih zemalja čije ih je ponašanje dovelo u Haag dvaput u razmaku od nekoliko sedmica pod optužbom za genocid i zbog rasprave o tome što je očito nezakonita okupacija. A Izrael? Misli da je pljuvanje u lice kiša. Krivi prokletog sudiju, antisemitizam, licemjerje i zloću svijeta. Neće sudjelovati u osporavanju optužbi protiv njega. Oni čak nisu ni predmet interesa. Sve važnije svjetske televizije ove su sedmice prenosile sjednice suda u Haagu, a jedino ih je Izrael ignorirao. Nije zanimljivo, nije važno. Ako zatvorimo oči, neće nas vidjeti. Ako zanemarimo Haag, Haag će nestati.
Ali Haag živi i diše, a njegov postupak trebao je izazvati veliku neugodnost i sramotu za Izrael. Nakon što je svijet vidio Gazu, vidio i zgrozio se – nema čovjeka koji tako ne reagira – uslijedila su haaška saslušanja. Oštro, utemeljeno i ozbiljno po pitanju optužbi za genocid, a još više za okupaciju. Ali Izrael to ignorira.
Izrael će napasti Rafu, čak i ako to znači da će njegov položaj u očima svijeta još više padati. Neće sudjelovati u raspravi u Haagu o okupaciji. To će samo pokazati da nema liniju odbrane. Izrael se odrekao ostataka svog dostojanstva. Nije ga briga što je izopćena, marginalizirana zemlja (ako je cijeli svijet protiv nas, nije važno kako se ponašamo) sve dok to ne rezultira bilo kakvim praktičnim mjerama koje se protiv nje poduzimaju.
Nije prošlo mnogo godina kada je isti svijet bio zaljubljen u državu Izrael, kada je djelovala kao članica porodice naroda. Svijet je možda ciničan i voli samo moć, kako Izrael sebi govori, ali tu su i pravda, međunarodno pravo i moralni obziri, civilno društvo i javno mnijenje, a oni su važni – barem onoliko koliko i “časno” treće mjesto na Euroviziji 2023.
