Isaac Herzog, Yoav Gallant, Israel Katz: izraelski predsjednik, ministar odbrane i ministar vanjskih poslova. Predsjednica Međunarodnog suda pravde u Haagu Joan Donoghue odlučila je navesti svu trojicu kao one koje se sumnjiči da su poticali na genocid u Izraelu. Sutkinja nije citirala ekstremne desničare, niti Itamara Ben-Gvira niti Eyala Golana; ni penzionisanog generala Giora Eiland (neka se Gazom šire epidemije) ni Yaira Golana, čovjeka mira i dijagnostičara procesa (neka Gaza gladuje).

Treća privremena mjera koju je sud izdao u petak, a koju je potpisao bivši predsjednik izraelskog Vrhovnog suda Aharon Barak, izraelski ad hoc sudija u predmetu, nalaže Izraelu da poduzme sve mjere u svojoj moći da spriječi i kazni direktno i javno poticanje na genocid nad Palestincima u Pojasu Gaze. Čini se da Izrael sada mora istražiti, a možda i kazniti, svog predsjednika i dva najvažnija ministra u vladi, a policija ih je trebala pozvati već u nedjelju ujutro. Izrael to, naravno, neće učiniti, ali je nemoguće ignorirati sumnje koje je iznio sud u vezi sa samim političkim srcem Izraela.

Presuda ICJ-a je remek-djelo opreza i umjerenosti. Samo u Izraelu, koji sam sebe zavarava može se “odahnuti” pa čak i “slaviti” na njenom tragu. Država kojoj se na sudu Ujedinjenih naroda sudi za genocid treba se sramiti i ne treba slaviti ništa. Država čiji su predsjednik i viši ministri osumnjičeni za poticanje genocida trebala bi se sakriti pod kostrijet, a ne se čuditi vlastitom velikom imaginarnom postignuću. Svaki se Izraelac u petak trebao koprcati od neugode zbog same same činjenice da se zemlja našla pred sudom i osjetiti duboki osjećaj srama i poniženja nakon što je čuo objašnjenja presude.

Možda postoje Izraelci koji su po prvi put čuli šta je njihova zemlja učinila i nastavlja činiti u Gazi u ovom ratu. Ovog puta im u pomoć nisu mogli priskočiti ni njezini propagandni mediji – koji su ih do sada beskrajno predano štitili, ništa im ne pokazujući.

Sada je malo teže optužiti ovaj sud za antisemitizam, nakon što nije naredio Izraelu da zaustavi rat. To nije zasmetalo političkom dopisniku Channel 13 News: Moriah Asraf Wolberg, noseći ogrlicu s privjeskom u obliku Izraela koji uključuje Zapadnu obalu, nije popustila antisemitima iz Haaga; nastavila je recitirati mantru da je sud licemjeran i da je svijet licemjeran i da Izrael vodi najpravedniji i najmoralniji rat na svijetu. Svako ko u to želi vjerovati i nakon naloga suda u Haagu, neka to učini; može se vjerovati svakoj fikciji.

Iznad svega, međutim, moramo obratiti pažnju na mudrost suda koji se usredotočio na izraelsku glavnu državnu struju, a ne na marginu. Herzoga, bivšeg predsjednika Laburističke stranke, državnika u Izraelu; Gallanta, čija je smjena fizički spriječena protestom pristalica lijevog centra; i Katza, kojeg se unatoč pozivu u subotu na krivični progon čelnika UNRWA agencije za izbjeglice (!), smatra relativno umjerenim. Oni su glavni osumnjičenici za poticanje na genocid.

U Izraelu nakon sedmog oktobra, općeprihvaćena reakcija na kažnjavanje Gaze je bila: “Tamo je cijela nacija odgovorna,” riječima predsjednika koji potpisuje granate; “Oslobodio sam se svih ograničenja... Borimo se protiv ljudskih životinja”, kako je rekao ministar odbrane (dok je bio šef Južne komande IDF-a volio je pozivati na odsijecanje “glave zmije”) ili: “Oni neće dobiti ni kap vode“ kako je 13. oktobra poručio izraelski ministar vanjskih poslova Katz, dok je bio ministar energetike.

Sudije u Haagu savršeno su dijagnosticirali ono što mi ovdje odbijamo priznati: problem Izraela je njegov politički mainstream, a ne njegova luda margina. Mainstream nas je doveo u Haag, mainstream je taj koji je poticao na genocid, nakon što se Izrael s nevjerojatnom lakoćom uvjerio da je nakon sedmog oktobra sve dopušteno. Srećom, u Haagu izgleda misle drugačije, sasvim drugačije.