Kad je fotograf Alex Levac htio na trenutak izaći iz auta, vojnik ga je upitao: "Jesi li ti Jevrej?"

Ne postoji mjesto na zemlji gdje je ovo pitanje legitimno. Prelazi jasne, prihvatljive granice privatnosti i rasizma. Ne postoji mjesto na svijetu gdje se čovjeka pita koje mu je porijeklo, rođenje ili nacionalnost, da bi se znalo kako se prema njemu ponašati. Samo ovdje, na kontrolnoj točki Einav, pod opsadom Tul Karma, ovo je pitanje bilo legitimno. Tek kad vojnik IDF-a postavi ovo mučno pitanje, svima se čini da ima pravo postaviti ga, kao što ima pravo zatvarati, zlostavljati, pritvarati, a ponekad i pucati bez razloga.

To se dogodilo u ponedjeljak, u sumrak. Nekoliko sati ranije taj je isti vojnik stajao mirno u znak sjećanja na šest miliona svojih ljudi. Na Dan sjećanja na holokaust. Teško je znati šta mu je prolazilo kroz isprani mozak dok je svirala sirena, možda je mislio ono što su ga učili da misli u ovim trenucima. Teško je pretpostaviti da je vidio ikakvu vezu između onoga što su ga učili o holokaustu i njegove "značajne službe" u IDF-u: stajanje na kontrolnoj tački na Zapadnoj obali, otvaranje i zatvaranje, zatvaranje i otvaranje, proizvoljno, češće nego ne prema svojoj odluci ili raspoloženju.

Deseci "nejevrejskih" vozača koji su satima čekali u očaju nisu čuli sirenu niti su pomislili na holokaust. Samo su htjeli sigurno stići kući. A izraelski vojnik nas je pitao jesmo li Jevreji. Znao je da smo novinari, na temelju dokumenata koje smo mu pokazali, ali je htio znati jesmo li Jevreji. Možda mu je bilo teško vjerovati da Jevreji mogu napustiti Tul Karm u jednom komadu. Nije to bilo ono što mu je rečeno o Tul Karmu. Levac je odgovorio: "Hoćete li provjeriti?" i vratio se u auto.

Vraćali smo se iz Tul Karma, gdje smo istraživali ubistvo dječaka koji je vozio skuter, a kojeg su vojnici ustrijelili iz daljine. Otkako je počeo rat, kontrolni punkt Einav otvoren je samo nekoliko sati dnevno. Otvoreno, zatvoreno, sada je zatvoreno. Gotovo da nema drugog izlaza iz Tul Karma osim ove kontrolne tačke. Ujutro smo, vozeći se u grad, zaobišli kontrolni punkt koji je također bio zatvoren i vozili se vijugavim makadamom između sela i maslinika. Ali poslijepodne, kad smo se vratili istom stazom, palestinski vozači koji su dolazili iz suprotnog smjera pokazali su nam: "Mamnua", zabranjeno. Vojnici su zatvorili izlaz iz sela Shufa na kraju staze kojom smo ušli ujutro i više nije bilo moguće napustiti Tul Karm. Rutina.

To je stvarnost života na Zapadnoj obali, o kojoj niko ne govori: život u stalnom polupolicijskom satu, bez načina da se zna šta će dan donijeti. Izrael je odlučio pojačati zlostavljanje pod krinkom rata. Ako osoba može putovati neravnim zemljanim stazama i doći do istog mjesta na kojem bi stigla glavnom cestom, to nema nikakve veze sa svetom "sigurnošću". Sada je to samo zlostavljanje radi zlostavljanja, bez maske i pod krinkom rata.

Ovo zlostavljanje nikoga u Izraelu ne zanima, ne prijavljuje se i nije zabrinjavajuće. Nitko ne razmišlja o njegovim posljedicama, sve dok su doseljenici sretni. To je glavni zadatak IDF-a ovdje, usrećiti doseljenike. Sada će imati i brigadnog generala doseljenika. Ali život na Zapadnoj obali u proteklih sedam mjeseci već je život kakav nijedan izraelski Jevrej ne poznaje. Ceste na Zapadnoj obali su napola opustošene. Osim doseljenika, rijetko ko može doći do njih.

Dva vojnika i jedan oficir stajali su na kontrolnoj tački Einav na Dan sjećanja na holokaust. Dugačak konvoj kamiona stajao je uz cestu, a vozači su čekali uzalud, beznadno. Jedan od uobičajenih aspekata života na Zapadnoj obali je da se nikad ništa ne zna. Kad će se otvoriti, kad će se zatvoriti. Vrijeme tim vozačima, kao ni njihovo dostojanstvo i životi, ne znače ništa. Oficir i dva vojnika rekli su nam da je punkt zatvoren. Kako ćemo se vratiti? Nisu znali.

Zatim su nas pitali jesmo li Jevreji.