Ljudska bića žive u Gazi. U ovom trenutku, teško je čak i spomenuti ovu činjenicu. Kad se čak i čuje govor o “životinjama” od – vrlo iskusnog – ministra odbrane, i to je dominantna tema na ulici i u televizijskim studijima, teško je govoriti o stanovnicima Gaze kao ljudskim bićima. Istina je da "životinje" nije čak ni prikladan izraz za zločine koje su Hamasovi osvajači počinili u subotu: nijedna životinja ne počini takva divljačka djela kao oni. Ipak, u Gazi živi više od dva miliona ljudi, od kojih su oko polovina potomci izbjeglica, što je također nešto što sada, unatoč teškoćama, također treba imati na umu.
Gaza je zaražena Hamasom, a Hamas je organizacija vrijedna prezira. Ali većina stanovnika Pojasa Gaze nije takva. Prije nego počnemo ravnati, uništavati, iskorijenjivati i ubijati, trebali bismo ovo uzeti u obzir. Obračun se mora voditi s Hamasom, a ne sa svim stanovnicima Gaze.
Čovjek mora biti iskren prema njima, bez obzira na duboku solidarnost s izraelskim žrtvama. Trebalo bi biti moguće stati uz stanovnike juga, a pritom imati na umu da s druge strane žive ljudska bića baš kao i oni. Trebali bismo se moći bojati za sudbinu stanovnika Gaze i napraviti razliku između njih i njihovog vodstva Hamasa. Trebalo bi biti moguće, čak i u sadašnjoj atmosferi, govoriti o Gazi ljudski.
Ove sam sedmice posjetio jug, od Sderota do Re’ima, i bio sam potpuno užasnut. Bilo je nemoguće ne biti. Upoznao sam ljude koji su prošli kroz nezaboravnu noćnu moru i srce mi je sa njima. Ali isto tako nisam mogao a da ne pomislim da samo nekoliko kilometara od njih stanovnike Gaze snalazi puno veća katastrofa. Slike iz Gaze već su šokantne. Priča se da već ima bijelog fosfora na ulicama. Ali najviše od svega, to je bespomoćnost ljudi koji nemaju kamo pobjeći, nemaju načina zaštititi svoju djecu, nemaju se gdje sakriti. U Gazi nema utočišta ni izlaza.
Ove sedmice na jugu je bio crveni alarm i trčali smo u sigurnu sobu svakih nekoliko minuta. Sirene su zavijale i u Tel Avivu. U Gazi nema crvene uzbune, sirene i sigurne sobe. Za to je krivično odgovoran Hamas, ali stanovništvo je potpuno prepušteno svojoj sudbini – žene, djeca i starci bez ičega što bi ih zaštitilo od bombardiranja. Pokušajte to zamisliti: nemilosrdna bombardiranja bez prethodnog upozorenja. Neselektivna bombardiranja, kako kaže glasnogovornik IDF-a, "Naglasak je na šteti, a ne na preciznosti."
Teško je zamisliti teror u Sderotu. Još je teže zamisliti teror u četvrti Rimal u Gazi. Ne mora postojati takmičenje oko toga koji ljudi više pate kako bi se shvatilo da je i patnja u Gazi zapanjujuća. Godinama sam posjećivao tamošnje domove. Upoznao sam poštene, hrabre, odlučne ljude s posebnim smislom za humor. Dokumentirao sam užasnu patnju na mnogim mjestima u svijetu, ali tamošnji ljudi nikad nisu klonuli.
Sedamnaest godina blokade zatvorilo je Gazu za mene. Nova generacija je rođena u još većem očaju. Ali je li moguće ostati ravnodušan, čak se ponegdje i šaliti, na slike iz Gaze? Kako je ovo moguće? Kako je moguće zaboraviti da se radi o ljudskim bićima čiji su preci protjerani sa svoje zemlje i smješteni u izbjegličke logore gdje će i ostati?
To su bila ljudska bića koje je Izrael lišio posjeda i protjerao, koje je ponovno osvojio u njihovoj zemlji utočišta i zatim pretvorio u životinje u kavezu. I prije su iskusili neselektivna bombardiranja, ali sada je najgore od svega pred njima. Izrael je već najavio da će ovaj put biti ukinute sve mjere koje je navodno koristio u prethodnim napadima. Da, stotine stanovnika Gaze počinile su grozne zločine, rezultat je 17 godina blokade i 75 godina patnje, s krvavom prošlošću i bez sadašnjosti ili budućnosti.
Ali nije cijela Gaza kriva.
Dok sjedim u susjedovoj sigurnoj sobi u Tel Avivu, ne mogu ne razmišljati o svom prijatelju Muniru, koji nema kamo pobjeći u svom domu u Lakiyi, pa čak ni mogućnost da pobjegne nakon moždanog udara. Razmišljam o Gazancima sada kada se čini da više nikoga na svijetu nije briga što će biti s njima.
Obračun se mora voditi s Hamasom, a ne sa svim stanovnicima Gaze. Čovjek mora biti iskren prema njima, bez obzira na duboku solidarnost s izraelskim žrtvama.
