Sada je vrijeme da Sjedinjene Države, a nakon njih i međunarodna zajednica, donesu odluku: hoće li se beskrajni ciklus nasilja između Izraela i Palestinaca nastaviti ili ćemo ga pokušati zaustaviti? Hoće li Sjedinjene Države nastaviti naoružavati Izrael i onda žaliti zbog pretjerane upotrebe tog naoružanja, ili su konačno spremne poduzeti stvarne korake, po prvi put u svojoj historiji, da promijene stvarnost? I prije svega, hoće li najokrutniji izraelski napad na Gazu postati najbesmisleniji ili se neće propustiti prilika koja je uslijedila nakon njega, za promjenu?
Nema smisla pozivati se na Izrael. Aktuelna vlast, ili ona koja će je vjerojatno zamijeniti, nema i nikada neće imati namjeru, hrabrost ili sposobnost generirati promjene. Kad premijer odgovori na američke razgovore o uspostavi palestinske države riječima da se "protivi iznuđenim potezima" ili da će se "sporazum postići samo pregovorima", sve što možete učiniti je i smijati se i plakati.
Nasmijte se, jer je tokom godina premijer Benjamin Netanyahu učinio sve što je mogao da osujeti pregovore; plačite, jer Izrael je taj koji primjenjuje silu – priroda njegove politike prema Palestincima je prisila koja se provodi u jednom velikom jednostranom, nasilnom, agresivnom i arogantnom potezu. Odjednom je Izrael protiv čina prisile? Ironija okreće glavu od srama.
Stoga je besmisleno očekivati da sadašnja izraelska vlada promijeni svoj karakter. Za očekivati da će to činiti vlada koju će voditi Benny Gantz, Gadi Eisenkot ili Yair Lapid također je bolno uzaludno. Niko od njih ne vjeruje u postojanje palestinske države koja je po svom suverenom statusu i pravima jednaka Izraelu. Njih troje zajedno i svaki posebno će se najviše, za stvarno dobar dan, složiti oko uspostave bantustana na dijelu zemlje. Ovdje se neće pronaći pravo rješenje. Najbolje je ostaviti Izrael da se valja u svom odbijanju.
Ali svijet sebi ne može dopustiti da propusti ovu priliku. Ovo je svijet koji će uskoro morati obnoviti, svojim sredstvima, ruševine Pojasa Gaze, do slijedećeg puta kada će ga Izrael srušiti. To je svijet čija je stabilnost potkopana sve dok traje okupacija, a dodatno je potkopana svaki put kad Izrael krene u novi rat. Ovo je svijet koji se slaže da je okupacija loša za njega, ali nikad nije ni prstom maknuo da joj se privede kraj. Sada se ukazala prilika za to. Izraelova slabost i ovisnost nakon ovog rata moraju se iskoristiti, također za dobrobit Izraela.
Dosta s riječima. Dosta s uzaludnim rundama razgovora koje je vodio američki državni sekretar Antony Blinken i riječima koje je izgovorio predsjednik Joe Biden. Ne vode nikamo. Posljednji cionistički predsjednik, možda posljednji kojem je stalo do onoga što se događa u svijetu, mora nešto poduzeti. Moglo bi se, kao uvod, nešto naučiti iz nevjerojatno jednostavnih i istinitih riječi visokog predstavnika Evropske unije za vanjsku politiku, Josepa Borrella, koji je rekao: “Pa, ako vjerujete da se previše ljudi ubija, možda biste trebali dati manje oružja Izraelu."
Međutim, pitanje nije samo okončanje rata, već uglavnom pitanje što će biti kada on završi. Da ovisi o Izraelu, pod bilo kojom vladom, vratili bismo se u topla njedra apartheida. Svijet to više ne može prihvatiti i ne može prepustiti izbor Izraelu. Izrael je rekao: Ne. Došlo je vrijeme za rješenje nalik Daytonskom sporazumu. Bio je to iznuđeni i nesavršeni sporazum postignut u Bosni i Hercegovini kojim je okončan jedan od najokrutnijih ratova, a koji se, suprotno svim predviđanjima, drži već 29 godina. Sporazum je nametnut prisilom.
Palestinska država možda više nije održivo rješenje zbog stotina hiljada doseljenika koji su uništili šanse za njeno osnivanje. Ali svijet odlučan pronaći rješenje mora postaviti jasan izbor za Izrael: sankcije ili kraj okupacije; teritorija ili oružje; nagodbe ili međunarodna podrška; demokratska država ili jevrejska; aparthejd ili kraj cionizma. Kada svijet stane čvrsto, postavljajući te opcije na takav način, Izrael će morati odlučiti. Sada je vrijeme da se Izrael prisili da donese najsudbonosniju odluku u svom postojanju.
