Baš kao u dobra stara vremena, Izrael ponovo voli svoju vojsku. Akcija kojom su oslobođena dva taoca izazvala je crescendo radosti zajedno s oživljavanjem nacionalnog ponosa. Video isječci “pušteni u objavu” vratili su nas u vrijeme kada je vojska bila poput holivudske produkcije, a svi su se takmičili ko će više pohvaliti protivterorističku jedinicu Yaman i sigurnosnu službu Shin Bet. Bila je to savršena operacija, rekli su svi obavještajni stručnjaci - s nula žrtava.

Bila je to doista impresivna operacija i razlog za veselje, ali nije bila savršena i sigurno nije bilo "nula žrtava". Činjenicu da su tokom operacije ubijena najmanje 74 Palestinca, uključujući žene i djecu, u Izraelu gotovo da i nisu spominjali. Možda su te smrti bile neizbježne. Možda čak i da je broj palestinskih smrti bio sedam puta veći, to ne bi umanjilo slavlje. Dvojica vrlo simpatičnih Izraelaca-Argentinaca su puštena na slobodu i sve ostalo nije bitno.

Slike koje sam vidio iz bolnica u Rafi na dan spašavanja bile su među najstrašnijim koje sam vidio u ovom ratu. Djeca raskomadana na komadiće, grčeći se, bespomoćno gledajući u svoju smrt. Horor. Nema potrebe ulaziti u moralnu dilemu opravdava li oslobađanje dva taoca smrt 74 osobe – to je pitanje suvišno u ovako okrutnom ratu – kako bi se ukazalo na potpuno zanemarivanje Izraela kada su u pitanju kolateralne smrti. Na dan operacije Izrael je ubio 133 osobe širom Gaze, od kojih su većina, kako je to i uobičajeno u ovom ratu, nevini civili, među njima i mnogo djece.

Svi smo bili sretni što su taoci oslobođeni, a operacija je sama po sebi bila moralna i potpuno opravdana. Ali zanemarivanje smrti desetaka ljudi kao da nisu ljudi je uvreda. Oslobodite sve više i više talaca, što je više moguće. Čudite se, radujte se i budite ponosni – ali barem spomenite užasnu cijenu koju su stanovnici Gaze platili za ovu pravednu operaciju. Djeca rastrgana na komadiće nisu igrala nikakvu ulogu u otimanju talaca. Predodređeno im je da plate okrutnu cijenu za ono što je Hamas učinio. Uz našu radost, čovjek ne može a da ne pomisli na njih i njihovu sudbinu. Operacija ne može biti savršena ako je takva njena cijena.

Nebriga za 74 osobe ubijene u pravednoj operaciji ne treba nikoga iznenaditi. Dehumanizacija Gazana u ovom ratu pala je na razinu kakvu prije nismo poznavali – čak ni nakon desetljeća dehumanizacije Palestinaca pod okupacijom.

Sraman nedostatak izvještavanja o patnjama Gaze od strane većine izraelskih medija vječno će se pamtiti u sramoti, barem se nadam. Kao rezultat toga, većina Izraelaca vidi Palestince kao neljude, pa čak i kao životinje. U Izraelu se više od 28.000 poginulih u Gazi smatra pukom brojkom, ničim više.

Iskorijenjivanje i raseljavanje milijuna ljudi koji su se selili s mjesta na mjesto kao da su stado ovaca i nevjerojatno, drsko prikazivanje toga kao "humanitarne mjere" još je više dehumaniziralo stanovnike Gaze. Ako neko vjeruje da su ljudska bića, onda se s ljudima sigurno ne može tako postupati. Ne možete tako dugo zlostavljati ljude ako vjerujete da su ljudi.

Premijer Benjamin Netanyahu je političar kojem čak ni Međunarodni sud pravde u Haagu nije uspio doći do niti jedne njegove genocidne izjave (za razliku od predsjednika Isaaca Herzoga). Međutim, on je tu dehumanizaciju izrazio na posebno slikovit način kada je rat Izraela protiv Hamasa usporedio sa staklenom čašom koju smo već razbili; sada, rekao je, ostaju krhotine i gazimo po njima dok ništa ne ostane.

Netanyahu je govorio o Hamasu, ali na kraju krajeva, svi znaju da je Gaza Hamas. Razbili smo staklo Gaze, sada gazimo po njegovim krhotinama dok se ne pretvore u zrnca pijeska, zraka, ničega.