General Mohammad Reza Zahedi ubijen je prvog aprila u napadu na iranski konzulat u Damasku. Dvije sedmice kasnije, Izrael se zabrinuto priprema za ono što slijedi. Sudeći prema upozorenju SAD-a, iranski napad već je izvjestan (tekst pisan prije iranskog napada dronovima). Nakon nekoliko dana uobičajenog divljenja nevjerojatnim sposobnostima ciljanog ubijanja demonstriranim u glavnom gradu Sirije – kakve briljantne obavještajne snage, kakvo precizno oružje – približava se vrijeme da se plati cijena, a cijena bi ovaj put mogla biti nepodnošljivo visoka. U svakom slučaju, premašit će vrijednost ubistva, koje je možda bilo opravdano, ali je, kao i sva ciljana ubistva Izraela, bilo nepotrebno, besmisleno i, ovaj put, vjerovatno i opasno.
Zahedi je bio vojno lice; njegova eliminacija, kao i sva ciljana ubistva Izraela, trebala je poslati poruku odvraćanja i smanjiti vojne sposobnosti druge strane - Irana, u ovom slučaju. Postoji li ijedan oficir u izraelskoj vojsci čije bi ubistvo značajno utjecalo na izraelske vojne sposobnosti? Nema, niti će ikada biti.
Zašto smo uvijek skloni vjerovati da u Hamasu, Hezbollahu ili Iranu postoje oficiri čija bi eliminacija poboljšala našu nacionalnu sigurnost? Izrael je ubio Zahedija jer se ukazala prilika da ga ubiju. A kad takva prilika pokuca, niko u vrhu ne odoli slatkom iskušenju da izvrši još jednu briljantnu misiju u stilu Jamesa Bonda. Šta će biti poslije? Činjenica da se ništa prije nije dogodilo dovoljno je dobra za nas. Nikada nismo platili cijenu za ova ubistva. Već nekoliko godina Izrael konstantno provocira Iran, u Libanu, Siriji i na iranskom tlu, a nije platio nikakvu cijenu. Bilo bi glupo vjerovati da se uže koje je Izrael rastegao neće prekinuti. Taj je trenutak možda došao.
Čak je i tako odmjeren i trijezan vojni analitičar poput Amosa Harela u petak u Haaretzu napisao da je ubistvo Zahedija i članova porodice Ismaila Haniyeha u Gazi 10. aprila izvršeno bez dovoljnog razmatranja posljedica. Harel je izvijestio da relevantni izraelski zvaničnici očito uopće nisu razgovarali o implikacijama djela. Potrebna je suluda količina arogancije da se pomisli da Iran nikada neće reagirati na ove provokacije.
Svako ko se upusti u tako opasnu avanturu kao što je ubistvo zapovjednika snaga Quds u Libanu, a da prije toga nije raspravio o posljedicama, opasna je i neodgovorna osoba za čije ćemo postupke svi platiti cijenu. Harel kaže da je atentat u Damasku izvršen pod pritiskom vojske. Svu odgovornost i krivicu za rezultate, dakako, snosi politički vrh koji je operaciju odobrio – premijer Benjamin Netanyahu, da budemo izričiti.
Ovo se mora reći, glasno i jasno: Ako ove sedmice započne rat s Iranom ili ako Iran pokrene ozbiljan napad na Izrael, odgovornost će ležati na onima koji su odobrili atentat u Damasku. Ovo je već drugo ciljano ubistvo Iranaca od početka rata u Gazi. Kad je u pitanju Iran, nema pitanja morala ili pravde, samo mudrosti. Isprovocirati Iran u ovom trenutku – dok Izraelske odbrambene snage odmiču i krvare u Gazi, izraelska granica s Libanom gori, a Zapadna obala također prijeti da će to učiniti – opasan je čin kojeg se ne može ignorirati.
Bilo je vedro na dan udara u Damasku, dok su Izraelci namigivali jedni drugima i slinili nad izvještajima. Sada je dvostruko jasno, blizu smo iranskog odgovora. Teško je vjerovati da će i nakon njega Izrael početi pokazivati suzdržanost i razum: Izraelski protivapad će uslijediti odmah i eto nas, u ratu smo s najopasnijim i najmoćnijim neprijateljem s kojim se Izrael ikada suočio. Jesu li to htjeli nalogodavci, naredbodavci, izvršitelji atentata u Damasku? Je li to ono što mi Izraelci želimo? Je li ovo stvarno ono što nam sada treba, rat s Iranom?
Samo nemojte opet reći da nije bilo izbora. Postojao je izbor: ne ubiti. Čak i ako je zasluženo, čak i ako je dopušteno i čak ako je moguće. Osoba koja je poslala ubice dovela je Izrael u opasnost od rata s Iranom.
