“Ništa me ne pitaj! Nemam ti ništa lijepo reći! Moram odspavati malo... pa nazad. Samo da mi je ostati u pameti...”, odmahujući rukom, stavljajući do znanja da nije raspoložena za razgovor, reče mi Nerma, medicinska sestra u ratnoj bolnici, dok je nešto prije sedam sati prolazila pored našeg izbjegličkog doma. Nikada je nisam vidio tako iscrpljenu. Gotovo poput pijanca, gazila je snijeg, blago se teturajući. Debeli tamni podočnjaci, umrtvljeno lice i vidno neraspoloženje odavali su umor, napor, žrtvu i užas koji je imala priliku gledati.

Vjerovatno noćima nije spavala. Ima onaj trenutak kada srce hoće, duša hoće, um, ali tijelo ne može dalje. Čovjek je, ma kakva mu japija bila, ograničen. Mora odmoriti. Mora spavati. Makar natren.

IZMEĐU TJESTENINE I NIČEGA

Nisam je dalje zapitkivao, iako me silno zanimala situacija na ratištu. Možda će Julija navratiti ili Taib, njih ću pitati za stanje u bolnici. Oni će znati koliko gubitaka, koliko loše ili dobro stojimo. Oni će imati precizne podatke iz Paske Luke, a ratna bolnica sada je stjecište informacija onog što se dešava na prvim linijama fronta. Ko će bolje znati od onih koji su direktno u boju?

Uostalom, znat će se sve ubrzo, pod uvjetom da se uspijemo održati! Ponovo crne misli! Ne smijem tako razmišljati! Prekoravao sam se. Bit će šta će biti. Sad valja vatru naložiti. Natovario sam naramak drva i unio u sobu. To je jedino bilo bitno u ovom momentu. Korak po korak. Ne crnjačiti! Ne dopustiti da prevlada panika. Ona je kočnica, prečica u neuspjeh, vodič u pogrešan set poteza kojih sada više nije smjelo biti.

Uzeo sam triješće, šibicu, papir. Ponovio, po ko zna koji put, postupak. Nije gorjelo, uporno se dim vraćao kroz solunar. Vanjski pritisak. Tmurni oblaci. Minus. Januar. Rat. Četnička ofanziva. Čini se, sve je steglo, urotilo se, “zle sile” su tu, da što više otežaju ovaj dan.

Tek oko osam uspio sam upaliti vatru. Mati bješe budna. Nevoljko je gledala prema onom što se činilo improviziranom mini kuhinjom u našem malom izbjegličkom stančiću. Znao sam taj pogled. Bolje rečeno pitanje. Koliko je još preostalo brašna? Šta danas napraviti?

I dalje je blokada. Mjesecima gotovo da ništa od hrane nije ušlo na ovaj teritorij. Sreća da smo nešto i našli tokom oslobođenja Vareša. Sada bismo bili gladni! A i ovako je pitanje dana kada će glad pokucati na naša vrata... Bolje i glad nego četnička kama, pomislih.

“Dodaj mi tu tjesteninu”, reče mi mati pokazujući na paket u desnom ćošku, blago sakriven, ispod komode na kojoj je bio televizor. I televizor i svi električni uređaji komotno su mogli završiti u muzeju kao eksponati, podsjetnici na vrijeme kada smo imali struju. “U Evropi žive postmodernu, a kod nas postelektrično doba”, rekoh naglas. Smijali smo se. “Makarone su ponovo na stolu. Ordžinale via Italia... propričat ćemo italijanski”, pokušao sam unijeti dozu humora, neku vedrinu u ovo tmurno januarsko jutro. “A sad mogu ići napolje?”, upitah mamu. “Kuda, sine? Vidiš kakva je situacija? Svake sekunde...” Tu je zastala, kao da je vagala šta dalje reći, kako to reći... Znao sam, možda ćemo već danas put šume, put progona... Ko zna kuda!? Klimnuh glavom u znak odobravanja, da mi nisu potrebna daljnja objašnjenja. Ipak, bio sam odlučan izaći. Otvorih vrata i rekoh: “Tu ću, blizu, sankati se. Ako bude bilo šta, znat ću! Nemoj brinuti.”

SMIJEHOM PROTIV RATA

Izašao sam u selo, bijelim pokrivačem zagrnuto. Na trenutak su probile i sunčeve zrake. Kod “Arana”, brente koja sada nije radila, na platou, poprilična gužva. Bilo nas je petnaest i više: Edisa i njena mlađa sestra, braća Fahrudin i Fahir, Edin i njegove dvije sestre, Sabahudin, Mirza, Mirela i njen mlađi brat, Anera i Aladin, Edin i Admir, mali Sejin slinavac, tek prohodalo dijete, najmlađi među nama. I Dino, gotovo osamnaestogodišnjak, za puške prispio, bio je tu.

Uprkos svemu, dječija graja odjekivala je selom. A šta je djeci više potrebno za sreću, osim snijega i korice hljeba?! Ovog je drugog sa svakim danom bivalo manje. Svejedno, uživali smo u zimskim radostima, u sankanju, skijanju, grudanju, druženju, čistom planinskom zraku...

Kao da nije bio rat, kao da u ovim trenucima nije odlučivana i naša sudbina... Hoćemo li se pokrenuti s ovih prostora... Ponovo put šume, uskih puteljaka, u zbjegu i progonu... Do nekog novog izbjegličkom prihvatilišta... Možda odemo i negdje daleko odavde, od ove patnje, bola, ubijanja na rate, straha, frustracije, osjećaja nemoći...

Svejedno, u ovom trenutku bili smo potpuno izolirani, kao u kristalnoj kugli zaštićeni, sretni, dok je izvana bljesnula oluja...

“Sad će Tomba na skije”, dobacivali su dječaci iz gomile, aludirajući na moje putešestvije s drvenim skijama od prije nekoliko dana, kada sam umalo tragično završio... “Nema šanse! Na te parmake nikad više!”, odmahnuh rukom i odgovorih otresito. “Stat ćeš, stat ćeš, samo Umu da dovedemo”, dobacio je Edin, odgovoran za zbijanje šege i šale obično na račun drugih. Zajapurili su mi se obrazi. Nisam želio pričati o Umi. Gdje je sad Uma, danima je nisam vidio... Je li još u Kalesiji ili je otišla dalje? Stajao sam sa sankama tako, na padini, gledajući prema kući u kojoj je sada trebala biti Uma, kada sam začuo dobro poznati zvižduk....

Znao sam šta to znači. Zalegao sam. Već sam bio na tlu, kada je odjeknula eksplozija... Ustao sam sasvim jasno vidjevši da je granata eksplodirala dovoljno daleko da nam ne može nauditi, s one strane Krivaje, u polje, mimo kuća... Tek je crna rupa u snijegu svjedočila da se nešto desilo. Rat je došao u selo Kalesija!!!

BOL ZA BOLOM

Nastupio je opći metež, plač Aladina, dozivanje njegove majke, vriska ostalih roditelja, trka... Dino me uzeo za ruku. Već sljedećeg trenutka našao sam se pred skloništem, dobro ukopanim rovom, koji je mogao primiti više od dvadeset odraslih osoba... Odjeknula je i druga eksplozija, sada već bliže, sasvim sigurno s ove naše strane Krivaje...

Bilo nas je desetak u skloništu, mnogi nisu stigli... Izašao sam ispred i vidio malog Admira kako stoji pored porodične kuće Višća vukući teške sanke... Znao sam da moram brzo reagirati. Do sljedeće granate ostale su dvije, tri, maksimalno pet minuta, dok podese nišanske sprave, dok napune... Istrčao sam, uhvatio Admira oko struka, odvojio ga od sanki, ponio ga i, u trku, u nekoj navali adrenalina, uletio u sklonište... Samo što smo ušli, odjeknula je strahovita detonacija, zujali su sa svih strana geleri, nepravilnih oblika i različitih veličina komadi željeza, oštri poput žilete, pozdravne čestitke četničke artiljerije... Jasno sam mogao razaznati klepet po krovu kuće koja se nalazila naspram skloništa. Lomili su crepove...


Senahid Bolić Bola

Edinov otac Hasan zabezeknuto je gledao u mene, potom u Admira... Rat je došao u Kalesiju, postali su toga svjesni i mještani.

U skloništu smo proveli sat, možda sat i po. Dvije granate pale su u selo. Niko nije stradao, što je bilo najvažnije. Izveo sam Admira i došao do njegovih roditelja Nefuše i Taiba. Skrivali su se u podrumu kod Seje. Smijali su se, da li od muke, od uzbuđenja, da prekriju strah... Žene su prepričavale gdje je ko bio, kako je ko doletio, zalegao, nešto je kao bilo smiješno... Nisam ih razumio. Meni nije bilo do smijeha.

Mama je ostala doma. Zagrlila me po povratku i nije ništa rekla. Zatekao sam i Juliju. Kao da sam je prizvao jutros... Došla je s Taibom, našim stanodavcem, vozačem hitne pomoći, koju minutu prije granatiranja. Ponovo je bila u pratnji ranjenika. Gledala je u jednu tačku, ne pozdravivši me, izbezumljeno, odsutno, konstantno je ponavljala samo jednu rečenicu, u pravilnim razmacima: “Samo da je šljem imao... Samo da je šljem imao...”

“Šta priča? Šta joj se desilo?”, upitah tiho mamu dok sam bio na lavabou, perući ruke, tako da me Julija nije mogla čuti.

“Bolo... Komandant Bolo... Ranjen... Teško... Odvukli su ga u Tuzlu”, duboko uzdahnuvši, reče mi mati. Kao da mi se tlo izmaklo pod nogama... Uhvatih se za lavabo... Bila je to najstrašnija vijest koju sam čuo taj dan. Komandant Bolo... Teško ranjen... Još nisam mogao vjerovati...