Bošnjačka dijaspora u Kanadi spada među zajednice koje su tokom svoje historije dokazale da brojnost ne predstavlja ključ uspjeha kada govorimo o dobroj organiziranosti. Bošnjaci u Kanadu pristižu desetak godina nakon Prvog svjetskog rata, ali ne masovno. Pojedinci koji su u to vrijeme dolazili u daleku Kanadu s područja Bosne i Hercegovine i Sandžaka odlučili su se na dolazak isključivo zbog traženja boljih životnih uvjeta i sigurnosti, koje je u tom trenutku Kanada nudila.
Doseljavanja Bošnjaka u ovu zemlju nastavljena su sporadično i neposredno prije Drugog svjetskog rata, da bi nakon njegovog završetka, krajem četrdesetih i početkom pedesetih godina prošlog stoljeća, broj bošnjačkih doseljenika značajno porastao. Ipak, u odnosu na neke druge zemlje u kojima su Bošnjaci masovno odlazili nakon Drugog svjetskog rata, u Kanadi je sedamdesetih godina bilo tek oko dvije stotine bošnjačkih porodica.
Za organiziranje Bošnjaka u Kanadi jedna od ključnih ličnosti bio je Hasan Karačić, u Kanadi poznat i kao Hasan Karachi. Naime, njegovi savremenici ističu da su imali veliku čast što su poznavali ovog bošnjačkog mecenu, čija migrantska sudbina započinje kao i u slučaju desetina drugih političkih migranata, koji su bili žrtve komunističkog režima. Rođen je u Sarajevu 1924. godine, a svoje studentske dane provodio je u Zagrebu. Priča o Hasanu Karačiću jeste svjedočenje o čovjeku “od ideje” koji nije žalio svoje vrijeme i novac kako bi organizirao svoje sunarodnjake u zemlji hiljadama kilometara daleko od njihove jedine domovine.
Prolazeći kroz različita iskušenja u prvim godinama svog migrantskog puta, Karačić shvata vrijednost zajednice, te sve svoje napore ulaže kako bi ju pomagao i adekvatno usmjerio, poput pravog lidera. Stoga ne treba čuditi da ni Tajib Pašanbegović u autorskoj knjizi Kratka historija Bošnjaka u Kanadi upravo Karačića navodi kao predvodnika organiziranja Bošnjaka u ovoj zemlji.
Hasan Karačić, pripadnik “Mladih muslimana” s područja Zagreba, pod pritiskom odlazi iz tadašnje Jugoslavije 1948. godine. Njegova prva stanica nije bila Kanada, već Italija, u kojoj se zadržao oko godinu dana. Nakon toga, kao i većina bošnjačkih emigranata pristiglih u Italiju, kreće u potragu za novom destinacijom. Za njega je to bila Kanada, na čiju teritoriju dolazi brodom 1949. godine. U prvim godinama življenja, Karačić poput ostalih Bošnjaka radi fizičke poslove, kojima se nije želio zadovoljiti, već je želio iskoristiti sve prilike koje je pružala bogata Kanada. Prvih godina živio je na teritoriju Ottawe i, nakon što je uvidio da kanadsko društvo pruža velike mogućnosti, ovaj zagrebački student odlučio je napustiti dotadašnji posao na farmi i upisati hemiju na Univerzitetu u Torontu.
Tokom studiranja stekao je različita poznanstva koja su mu omogućila shvatanje poslovne klime u Kanadi. Završivši uspješno fakultet, stječe diplomu hemijskog inženjera i odlučuje se na veliki korak u vidu osnivanja vlastite firme na planetarno poznatim Niagarinim vodopadima.
Kompanija pod nazivom “Niagara Protective Coating” nije samo Karačiću donijela veliki poslovni uspjeh već i dobrom dijelu bošnjačke dijasporne zajednice. Potrebno je napomenuti da su u njegovoj kompaniji mnogi Bošnjaci dobili prvo radno iskustvo potrebno za kasnije poslovne uspjehe. Osim Bošnjaka, Karačić se nametnuo i kao istaknuti član kanadske muslimanske zajednice, u čijim odborima i rukovodstvima rado obnaša funkcije na volonterskoj osnovi. Jedan takav primjer jeste i osnivanje prve muslimanske multietničke organizacije na teritoriji Kanade pod nazivom “The Muslim Society of Toronto”.
Među osnivačima i članovima inicijativnog odbora bio je Hasan Karačić, koji od 1957. godine, kada biva osnovana pomenuta organizacija, počinje koristiti modificirano prezime Karachi. Osim Karačića, u organizacionom odboru nalazio se još jedan Bošnjak, Ferid Fočo. Njegov utjecaj na ostale Bošnjake rezultirao je i priključivanjem značajnog broja Bošnjaka pri osnivanju prvog mesdžida u Torontu 1961. godine.
Shvativši da se Bošnjaci osim na vjerskoj osnovi trebaju organizirati i putem vlastite bošnjačke organizacije, tokom 1967. godine Karačić uz pomoć Smaila Bećirspahića, Esada Keranovića, Miralema Durakovića, Ahmeta Hadžića i drugih aktivnih Bošnjaka osniva organizaciju pod imenom “Muslim Society of Bosnian Canadians”, a prema navodima imama Tajiba Pašanbegovića, oni su na bosanskom jeziku ovu organizaciju zvali Udruženje kanadskih Bošnjaka. Grupiranje i organiziranje Bošnjaka od srpske i hrvatske emigracije u Kanadi nije primljeno s odobravanjem, te već tada Bošnjaci shvataju koliko je bitno zajedničko djelovanje, te da za podjele nemaju prostora.
Vođeni idejom o jedinstvu zajednice, Bošnjaci krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prihvataju pristigle ekonomske migrante iz Bosne i Hercegovine i Sandžaka izuzetno srdačno, a mnogi od njih kasnije postaju uključeni u različite aktivnosti bošnjačkog udruženja, ali i prvog bošnjačkog džemata. Ideja o osnivanju bošnjačkog džemata kod Bošnjaka Kanada desila se nakon posjete Ahmeda ef. Smajlovića, tadašnjeg istaknutog funkcionera Islamske zajednice. Bilo je to 1977. godine, a nakon međusobnih dogovora, Hasan Karačić i ostatak bošnjačkih aktivista odlučili su da naziv džemata bude Gazi Husrev-beg.
Prvi imam bio je Tajib Pašanbegović, koji i danas važi za jednog od najistaknutijih Bošnjaka na području Kanade. Značajan doprinos u razvoju džemata nakon njegovog osnivanja osim Karačića može se pripisati i imamu Ibrahimu ef. Džananoviću. U narednim godinama Bošnjaci su se kroz džemat i udruženje veoma dobro organizirali, a svoj fokus su sve više usmjeravali na domovinu Bosnu i Hercegovinu. Posebno je to bilo izraženo u periodu osamdesetih i kasnije devedesetih godina. Karačić kao nekadašnji član “Mladih muslimana” zanimao se za montirani “Sarajevski proces”, koji se 1983. godine vodio protiv uglednih bošnjačkih (tada muslimanskih) intelektualaca na čelu s Alijom Izetbegovićem.
Upravo su Karačić i Izetbegović bili izuzetno dobri prijatelji, o čemu svjedoči i činjenica da je uz pomoć Karačića tokom 1984. godine u Kanadi objavljena Izetbegovićeva autorska knjiga Islam između Istoka i Zapada. U kontekstu navedene knjige, zanimljivo jeste da je ona objavljena prvi put u Kanadi, i to na engleskom jeziku, a tek nakon nekoliko godina ista postaje dostupna na bosanskom jeziku. Nakon izlaska iz zatvora, Alija Izetbegović odlazi na kraću turneju u Sjevernu Ameriku, a jedan od njegovih domaćina bio je njegov prijatelj Karačić.
Poznata Izetbegovićeva fotografija na kojoj pozira ispred auta na Niagarinim vodopadima uslikana je ispred kuće Karačića. Kada je riječ o porodičnoj kući Karačića, potrebno je istaći da su se u njoj organizirali iftari, sastanci i druženja na kojima se utvrđivala strategija djelovanja Bošnjaka u Kanadi. Disciplina i organiziranost na kojoj je Karačić insistirao u svom radu došla je do izražaja neposredno prije Agresije, kada Stranka demokratske akcije (SDA) osniva svoj izuzetno ozbiljan ogranak u Torontu, koji je tokom Agresije organizirao različite humanitarne akcije za domovinu. Njihovo djelovanje pratili su i ostali članovi bošnjačke zajednice u Kanadi.
Upravo je Kanada bila i jedna od mnogobrojnih destinacija za bošnjačke izbjeglice tokom Agresije, a za vrijeme rata u Kanadu iz Bosne i Hercegovine pristiglo je blizu 1.500 izbjeglica. Karačić koji je početkom devedesetih godina bio narušenog zdravlja, a na bolji svijet je preselio tokom ratne 1993. godine. Nakon njegove smrti, porodici Karačić pristigao je veliki broj telegrama saučešća, iz kojih se može zaključiti da je ovaj mladomusliman bio veliki dobrotvor za svoju zajednicu. Muhamed Šaćirbegović u svom telegramu ističe da je Karačić bio veliki filantrop, uvijek spreman da bude na raspolaganju svojoj zajednici.
Danas u ovoj zemlji živi oko 40.000 Bošnjaka koji svoje djelovanje baziraju u okviru mnogobrojnih džemata s bošnjačkim prefiksom. Većina kanadskih Bošnjaka danas za Hasana Karačića ističe da je s njegovim dolaskom u Kanadu ustvari započelo ozbiljnije organiziranje Bošnjaka, te da mnogi danas u spomen na njegov lik i djelo nastoje očuvati svoj identitet, nacionalno ime Bošnjak i islamsku tradiciju. Prema sjećanjima porodice Husika iz Niagarinih vodopada, koji su godinama bili komšije Hasana Karačića, njegov doprinos za bošnjačku i općenito muslimansku zajednicu u Kanadi bio je nemjerljiv te će po tome ostati sigurno upamćen kod budućih generacija u dijaspori. Nažalost, Hasan Karačić je još samo jedan u nizu uspješnih Bošnjaka u dijaspori o čijem se doprinosu skoro ništa ne zna u domovini Bosni i Hercegovini, a čemu je u velikoj mjeri kriv neadekvatan nastavni plan i program.
