Prošle je godine u Mostaru obilježena 30. godišnjica osnivanja državne paratvorevine Herceg-Bosne uprkos haškoj presudi za UZP teškoj 111 godina i Inzkovom zakonu protiv veličanja genocida i drugih zločina.

Pregovori oko izmjene Izbornog zakona ne sprečavaju hrvatsku stranu da afirmira i obilježi svaki datum, događaj i ličnost vezanu za zločinačko djelovanje Herceg-Bosne. Naravno, u pravilu izostaju obilježavanja stradanja Hrvata od vojske, paravojnih formacija i policije Srba.

ŠTO JUŽNIJE, TO GORE

Velika prašina koja se diže oko izmjena Izbornog zakona u javnosti zamagljuje pravo stanje na terenu, odnosno položaj Bošnjaka kao drugog po brojnosti naroda u onim općinama koje su bile dio tzv. Herceg-Bosne. Zbog toga je nužno stavove i riječi Dragana Čovića, odnosno HDZ BiH i HNS posmatrati kroz prizmu položaja Bošnjaka u Stocu, Počitelju, Kiseljaku, Kreševu itd.

Kada govorimo o većinskim hrvatskim kantonima, HDZ BiH je jedino u Livnu opozicija gdje je na vlasti Hrvatski narodni pomak, koji čine uglavnom bivši članovi HDZ BiH iz Duvna, a predvodi ih Ivan Vukadin, koji je često po mnogim stavovima isključiviji od Čovića. Ova pojava neodoljivo podsjeća na kvaziopoziciju u manjem entitetu čiji se predstavnici ustrajno bore da budu veći četnici od Dodika jer izgleda da samo tako mogu zadobiti veće povjerenje glasača.

Odnosi Bošnjaka i Hrvata u dva mješovita kantona (HNK i SBK) u stalnoj su napetosti što donošenje i realizaciju skoro svake odluke, projekta ili aktivnosti otežava. Zastupljenost Bošnjaka u većinski hrvatskim kantonima uvjetovano je učešćem HDZ-a u većinski bošnjačkim kantonima. Do zadnjih izbora važilo je nepisano pravilo da nakon formiranja Federalne vlade vlast dobije HNK. Međutim, Čović je od prošlih izbora odlučio da blokira formiranje ove dvije vlade.

Postavlja se logično pitanje kako narod koji godinama svoju politiku temelji na stavu da su majorizirani i ugroženi može da uspješno blokira uspostavljanje vlasti na različitim nivoima, rad brojnih institucija te potpuno izvrši uzurpaciju pojedinih općina. HDZ BiH na nivou općina gdje ima vlast i dalje provodi politiku tzv. Herceg-Bosne, i to sve po zakonu, odnosno kroz promjene statuta i pravilnika, i uz prešutnu podršku ambasada razvijenih demokratija zapadnog svijeta, međunarodne zajednice i njihovih “NVO” organizacija koje vrlo ugodno žive od borbe za ljudska prava. Ali u njihovima agendama, strategijama i planovima nema mjesta niti sluha za prava Bošnjaka u navedenim općinama.

“HERCEG-BOSNA” ŽIVI NA NIVOU OPĆINA

Iako su bh. Hrvati odigrali pozitivnu ulogu na referendumu za nezavisnost Bosne i Hercegovine, njihov separatizam kroz projekt Herceg-Bosne, kasnije Hrvatske samouprave, odnosno djelovanja HDZ BiH i HNS-a čini ih antidržavnim elementom koji pored navedenog otvoreno sarađuje s Dodikom.

Vrijedi podsjetiti one Bošnjake i probosanskohercegovački orijentirane građane koji nemaju čest dodir s Mostarom i drugim općinama gdje su Hrvati većina, a koje su bile dio tzv. Herceg-Bosne, da ova fašistička tvorevina i dalje živi u imenima mnogih institucija i medija. Čak se radio Herceg-Bosne vrlo dobro čuje na području Sarajeva. O imenima ulica, trgova i institucija suvišno je govoriti.

Položaj Bošnjaka u općinama koje su bile dio teritorija Herceg-Bosne možemo upoređivati s odnosom vlasti u Južnoj Africi prema crnačkoj populaciji do 1994. godine. Takvo je stanje već više od dva desetljeća svakodnevica Bošnjaka Kreševa i Kiseljaka, koji su od Sarajeva autoputem udaljeni svega 20-tak minuta. Od njih su u težem stanju samo povratnici Bošnjaci u Stocu i Čapljini. Da ima pozitivnih izuzetaka, svjedoči stanje u Prozoru, gdje je načelnik iz HDZ 1990. na vlasti zahvaljujući glasovima Bošnjaka, te u Posavini, gdje nikad nije zabilježen sukob između dva naroda, a stradanje od Srba i izdaja od službenog Zagreba i Mostara ih je ujedinila u borbi i povratku.

Teško je razumjeti da Bošnjaci u Stocu, koji čine preko 40 posto stanovnika, nemaju elementarna ljudska prava niti općinske, odnedavno gradske vlasti ne ispunjavaju njihove potrebe. Stolac je status grada dobio na ime brojnih nacionalnih spomenika koji se nalaze na njegovom teritoriju, što je u normalnim uvjetima svakako pozitivna vijest. Međutim, Bošnjaci, ali i drugi građani koji ne podržavaju lokalnu HDZ-ovu vlast koja provodi vrijednosti Herceg-Bosne i nakon više od 20 godina od povratka ne žive normalnu svakodnevicu. Krajnje je zabrinjavajuće da je zakon o proglašenju Stoca gradom dobio podršku i pojedinih bošnjačkih zastupnika u Federalnom parlamentu. To pokazuje koliko bošnjačka politika može biti uskogrudna i sebična. Ta je pojava na terenu izražena kroz npr. nepravedan odnos fojničke Srednje medicinske škole prema isturenom odjeljenju u Kiseljaku, koji pohađaju isključivo Bošnjaci. Apsurdi se dešavaju i kroz strukturu zaposlenih u državnim institucijama koje nisu na općinskom nivou gdje HDZ BiH na različite načine uspijeva ograničiti broj Bošnjaka. Posebno je izražen apsurd kod odabira prostora za smještaj različitih institucija i preduzeća. Tako, npr., u Kiseljaku je “BH Telecom” smješten u objektu čiji je vlasnik Hrvat, umjesto Medžlisovom centru, koji je namjenski građen za takve potrebe.

IZMJENAMA IZBORNOG ZAKONA ZAOKRUŽITI TERITORIJ HERCEG-BOSNE

Politiku koju provodi Čović u svojim općinama namjerava podignuti na veći nivo kroz izmjene Izbornog zakona, odnosno okrupnjavanje njemu podobnih Hrvata u jednu izbornu jedinicu. Na putu realizacije ovog rušilačkog cilja stječe se dojam da je hrvatski politički interes u Bosni i Hercegovini blokada svih mogućih odluka i procesa kako bi se broj i snaga Bošnjaka smanjila na zacrtanim teritorijama spočetka 90-tih, odnosno u okviru granica Banovine Hrvatske. To se na terenu najdrastičnije vidi u Stocu.

Jedna od razloga zašto je Čovićeva politika zadnjih godina tako isključiva krije se u vrlo izraženim negativnim demografskim trendovima koji su već po nekim analitičarima spustili bh. Hrvate ispod 10 posto. Rezultati popisa stanovništva u susjednoj Hrvatskoj, između ostalog, pokazali su da bh. Hrvati više nisu dostatna demografska baza za anuliranje mortaliteta i iseljavanja, što interes hrvatske vlasti i javnosti umanjuje za njihove sunarodnjake u BiH.

Ako uporedimo popis stanovništva iz 1991. i 2013. godine, vidjet ćemo da su Hrvati izgubili većinu u Varešu i Novom Travniku, a sad već i u Busovači. U naredna dva do tri izborna ciklusa, zbog demografskog gubitka, izgledno je da Hrvati neće biti većina u Mostaru, Vitezu, Kiseljaku, Žepču, Stocu. Nakon toga, ostaje otvoreno pitanje političke organizacije Bošnjaka da demografsku promjenu ozvaniče i kroz izbore.

Zbog navedenih negativnih procesa, Čović igra na sve ili ništa u cilju zaokruživanja teritorije Herceg-Bosne jer dobro zna da, kada se demografske promjene oslikaju kroz rezultate izbora, to će biti njegov definitivni kraj.

Sudeći po rezultatima lokalnih izbora u Novom Travniku i Varešu, odnosno bošnjačkoj političkoj svijesti, Čović može da u ovoj historijskoj utakmici računa i na produžetke.