Nema sumnje da je obilježavanje godišnjice preseljenja na ahiret duhovnog velikana Mevlane Dželaludina Rumija, poznato kao “Šebi-arus” ili “Nevjestina noć”, jedan veoma važan vjersko-kulturni datum bosanskih muslimana, koji uz mevlud privlači najviše posjetilaca. Islamska zajednica BiH, na uporno traženje rahmetli hadži hafiza Smaila ef. Fazlića, 1985. godine uvrstila ga je u kalendarski dio Takvima s ostalim mubarek‑danima i noćima. Nažalost, od 2015. u Takvimu nema ovog datuma! UNESCO je 17. decembar uzeo kao spomendan Mevlane Dželaludina Rumija, velikana svijeta, koji se kao svečanost od 1955. obilježava u Konyi, ali i u Parizu. Predratna Mevlevijska tekija Nadmlini, Katedra Mesnevije i akademija “Šebi-arus” tri su mevlevijske adrese iz Sarajeva u imeniku UNESCO-a.

“ŠEBI-ARUS” U BOSNI I HERCEGOVINI

Prvi “Šebi-arus” u Sarajevu održan je 17. decembra 1957. godine u kući Hadži Mujage Merhemića, a inicirala ga je jedna vijest koju mu je na ders iz Mesnevije donio historičar, književnik i savjetnik Vrhovnog islamskog starješinstva za Makedoniju Abdurahman Mehmed ef. Bekče. On je, naime, donio Hadži Mujagi neke članke iz novina (1956) u kojima se govorilo o proslavi “Šebi-arusa” u Turskoj, koji je prvi put u Konyi obilježen godinu dana ranije (1955). To se Hadži Mujagi jako svidjelo, pa je rekao da bismo i mi u Sarajevu, koje ima Mevlevijsku tekiju još od 1462. godine i žive dersove Mesnevije, trebali uvesti taj datum u našu kulturnu tradiciju. Hadži Mujaga je za života obilježio “Šebi-arus” 1957. i “Šebi-arus” 1958. godine, a oba su održana u njegovoj kući.

U martu je 1959. godine Hadži Mujaga preselio, ali je i sljedeće dvije godine (1959 i 1960. godine) “Šebi-arus” održan u njegovoj kući, a kao domaćin, bila je njegova kćerka hafiza Mula‑hanuma. Sljedeće tri godine (1961., 1962. i 1963. godine) akademija “Šebi-arus” održana je u džamiji Čokadži hadži Sulejman (Jedileri); 1964. u Nakšibendijskoj tekiji Nadmlini; 1965., 1966. i 1967. godine u džamiji Vekil-harč hadži Mustafe (Hadžijska); 1968. u kući hafize Mula‑hanume; 1969. u Hadži Sinanovoj tekiji; 1970. ponovo u džamiji Jedileri; potom osam godina u Ferhadiji džamiji (1971–1978); tri sljedeće godine (1979., 1980. i 1981. godine) u Hadži Sinanovoj tekiji; u Kučuk-ćatib džamiji (Nadmlini) devet godina (1982–1990); u džamiji Hadži Omera Žetice (Nakšibendijska tekija u Potoku) “Šebi-arus” se održava od 1991. sve do danas.

Prvih se godina program “Šebi-arusa” sastojao iz par tačaka: učenja odlomka iz Kur’ana, potom učenja Nati Pejgamber (Pohvala Pejgamberu) od Šemsi Tabrizije i recitiranja tada nepotpunog gazela Šebi-arus. Kasnije se program proširivao, da bi već više od 30 godina zadržao uobičajen sadržaj od desetak redovnih tačaka. Prvo se klanja u džematu jacija‑namaz, potom se prouči ašere, a onda slijedi pozdravna riječ i najava tema i učesnika programa. Iza tog kraćeg uvoda recitira se Gazel o smrti (na perzijskom i arapskom), a onda se kazuje jedan kraći ders iz Mesnevije, koji je od 1972. godine kao redovna tačka uveden pod naslovom Tumačenje Kur’ana kroz “Mesneviju”, a koji je kazivao rahmetli hadži hafiz Halid ef. Hadžimulić.

Redovan je bio i izvještaj o umrlim osobama u protekloj godini, a koje su bile vezane za dervišluk, bilo praksom ili pisanom riječi. U redovne tačke spada i bibliografija objavljenih radova o tesavvufu u protekloj godini, što je u ono doba bilo lahko pratiti, a danas je to skoro nemoguće zbog obima radova koji se objavljuju s tesavvufskom tematikom. Slijedi čitanje referata i učenje ilahija, da bi se potom proučila hatma-dova pred duše umrlih mesnevihana: reisa ef. Čauševića, Hadži Mujage Merhemića, šejha Fejzulaha ef. Hadžibajrića i hadži hafiza Halida ef. Hadžimulića. (Ovaj lijepi adet uveden je 1968. godine, kada je “Šebi-arus” padao na isti datum s Lejletul-kadrom.) Program se završava zikrom. Do rata (1992–1995) se “Šebi-arus” održavao na jednom mjestu u Sarajevu, a poslije rata skoro svaka tekija i derviško društvo obilježi taj datum na svoj način, a i van Sarajeva, u više naših gradova, također se obilježava ovaj datum.

TEBI SE ČINI SMRT, A TO JE RAĐANJE

Nekad su u programu učestvovala velika imena iz vjerskog i kulturnog života naše zajednice, kao što su uz spomenute mesnevihane bili hafiz Mahmud ef. Traljić, hafiz Kjamil ef. Silajdžić, Mehmed ef. Mujezinović, Muharem ef. Omerdić, šejh Behaudin ef. Hadžimejlić, šejh Abdulah ef. Fočak te mnogi drugi ugledni i znani ljudi. Danas tu tradiciju vjerno čuvaju tri osobe: šejh Sead Halilagić, derviš Ekrem ef. Fočak i hadži Velija Kukuruzović, koji po izunu hadži hafiza Halida ef. Hadžimulića za tu priliku kažu jedan njegov ders iz Mesnevije.

Ova svečanost, akademija, spomendan, što su sve nazivi za “Šebi-arus”, od velikog je značaja za našu opću nauku i kulturu, te je kao takva prezentirana svjetskoj kulturnoj javnosti na Međunarodnom simpoziju u Konyi u maju 1987. godine. (Ajten Krasnići: Obilježavanje Šebi‑arusa u Sarajevu) Od 1974. godine izlazi i istoimeni bilten (Šebi-arus) i do 2006. je objavljeno 27 brojeva. “Šebi-arus” znači “Nevjestina noć” (to je datum Mevlanine smrti: 17. decembar 1273. godine), a tako se zove i Gazel o smrti, koji se svake godine kazuje / recitira na ovoj svečanosti. I ovaj gazel ima svoju povijest. Do 1970. godine koristio se Hadži Mujagin prijepis gazela, koji je imao samo pet stihova, a onda je preko Ambasade Irana dobijena na poklon od Univerziteta u Teheranu knjiga Kulliyati Šems, gdje se nalazio kompletan spomenuti gazel s 9 stihova. Ni Meša Selimović nije imao više od pet stihova kada je pisao Derviša, u kojem je citirao ove stihove, uvodeći tako Mevlanu i u našu književnost. Ove stihove u romanu kazuje sam šejh Ahmed Nurudin:

“Na dan moje smrti, kad bude nošen moj tabut,
ne mislim da ću osjećati bol za ovim svijetom.

Ne plači i ne govori: šteta, šteta.
Kada se mlijeko pokvari, veća je šteta.

Kad vidiš da me polože u grob, ja neću nestati.
Zar mjesec i sunce nestanu kad zađu?

Tebi se čini smrt, a to je rađanje.
Grob ti se čini tamnica, a duša je slobodna postala.

Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju?
Pa zašto da sumnjaš u zrno čovjekovo?”

Hadži Safet Zečević, slušalac Mesnevije kod efendije Čauševića i kod Hadži Mujage Merhemića, u svom kraćem opisu zijareta Mevlaninom turbetu (14. aprila 1966. godine) dao je lijep opis samog zijareta i lijepo tumačenje ovog gazela:

“Kad sam stao ispred groba, nazvao sam selam i proučio Fatihu. Obuzelo me je neko više čuvstvo i nisam se micao dok me jedan poznanik hadžija nije opomenuo da idem dalje razgledati mnogobrojne eksponate. U ovom kratkom stajanju osjetio sam veličinu čovjeka pred čijim časnim grobom stojim i utjecaj njegove Mesnevije, po kojoj sam još više utvrdio moje vjerovanje u postojanost i jedinstvo Allaha, dž.š. On me je nadahnuo da razmišljam o ovom prolaznom svijetu, ili, kako ga sam naziva, darus-suver – kućom slika, koje neprestano prolaze i nestaju. Njegov ‘Šebi-arus’ veoma je jasno opisao prelaz s ovog prolaznog svijeta u vječni, Ahiret. Devet distihona gazela ‘Šebi-arus’ povećalo je slavu velikog Mevlanata u cijelom kulturnom svijetu (…) i baš zbog toga njegovo preseljenje u vječni život 17. decembra slavi se svake godine u Konji i kod nas u Sarajevu.” ( Glasnik IVZ, 1966. godine)

“NEVJESTINA NOĆ” PO RAHMETLI MEHMED-EFENDIJI POTOGIJI

Rahmetli hadži hafiz Halid-efendija Hadžimulić zabilježio je jednu anegdotu s čuvenim šejhom i muderisom, sarajevskim Hadžiefendijom, rahmetli Mehmedom ef. Potogijom (1865–1953), u kojoj je on na svoj način protumačio “Nevjestinu noć”:

1. aprila 1950. godine došao Hadžiefendija u Vakuf (Vakufska direkcija – Š.G.) da primi platu. Hromić je onda bio momak, i kad mu je izbrojio pare, razvio se među njima ovakav razgovor:

– Jesi l’ se oženio? – pitao ga je Potogija.

– Nisam.

– A što se ne ženiš?

– Kažu, pred Kijamet se ne valja ženit’.

– Oh, ima još dugo do Kijameta. Ja kako razumim po ćitabima, dugo je još do toga.

Nato sam se ja upleo u razgovor:

– Jȁ pȍbogu, Hadžiefendija, da nam neće biti dugo čekat’ u mezaru. Zaboljeće nas krsta ležeći!

– Neće, odgovorio je on. – Ko bude s imanom preselio, njemu će biti u mezaru ko đuvegiji u dušeku: đuvegija nabavio šta mu treba, pa rahat.