“Otiđi do prodavnice i kupi kilu duhana. Ev’ ti pare.” Iz novčanika je izvadio dvije novčanice od po deset DM. “Cener za duhan, cener meni... za rizik, za pretrpljeni strah”, rekoh u šali. “Kad bismo mi tebi sve naplaćivali, gdje bi bio kraj... u debelom minusu bi bio”, kratko reče djed Nedžmija.

“I brzo se vrati! Nemoj da razmišljam gdje si, nije ovo Kalesija”, upozori me mati.

“Pustite dijete. Nije vala ni devedeset druga. Mogli su tad granatirati do mile volje. Ovako je prpa i četaljima. Uzvratit ćemo. Pa makar na svaku petu. Nego, slobodno ti, između zgrada... Samo da te ne vide s Beka ravni. A ako zapuca, zalezi, pa trkom u prvo sklonište. Šta ti imam pričati, znaš sve, bio si ovdje kada je granatirana kuća”, podsjeti me električar Muharika na epizodu kada je granata direktno pogodila kuću dok smo skidali bojler. Električar je bio već od devet kod nas. Svratio je na kahvu. Da zapali jednu. Da “bistri” bjelosvjetsku politiku s djedom. Već je bilo skoro podne kada im je gotovo nestalo cigara.

Izašao sam iz kuće. Posljednji su dani juna. Toplina izbija iz izlokane, izrovarene, neodržavane ceste (već godinama) koja vodi ka čaršiji. Krater do kratera. Gotovo da sam po opsegu rupe mogao raspoznavati kalibre granata koje su ocrtavale agresorski potpis, 60 mm, ili 82 mm, ili haubica 155 mm. Po mom mišljenju, najstrašniji efekat su ostavljale pancirke. Probušili bi u gotovo identičnoj veličini dva-tri zida stambenih objekata, remeteći od siline udara statiku cijelog objekta.

Vukovarska četvrt, naselje u koje sam se vratio, bila je još sablasno pusta. Odavde preko Karagina Polja do pilane jedva da su bile dvije-tri kuće u kojima je neko stanovao. Zato su došli novi stanovnici, glodari. Mali, srednji, veliki. Nije bilo deratizacije od devedeset druge. Za glodarima su došle i zmije u ovom ljetnom periodu. Mahalu su ispunili i psi lutalice, ispočetka pušteni iz okupiranih sela i oni bez vlasnika. Sada su imali i svoje potomstvo. I, da, bili smo, barem u ljetnom periodu, zeleniji. Izraslo je razno bilje – korov, trave – kroz prozore, urušene krovove, nekadašnje verande, opasalo je izvaljene vodovodne cijevi, komade drvene stolarije, sve što je virilo, stršilo, što je bilo pomjereno iz svog ležišta detonacijom... Noću, za mjesečine, bio je to savršen prizor napuštenog naselja. Sa svakim novim ljetnim danom naselje je sve više i više gutala priroda. Možda bi trebalo, jednog dana kada se sve smiri, konzervirati sve ove ruine, razvaline i pozvati holivudske reditelje. Mogli bi snimiti savršen horor ili barem postapokaliptični film.

Možda bi svako bosansko dijete rođeno nakon devedesete trebalo voditi u razrušeno, razvaljeno, granatirano, izmrcvareno Olovo, da vide iz prve ruke šta su to dušmani činili u ratu. Ne postoji niti jedan objekt da nije izgranatiran. Ne postoji niti jedan stakleni prozor. Ne postoji niti jedan vitalni objekt a da nije uništen do neprepoznatljivosti. Osnovna škola, skladište trgovačkog preduzeća UPI, nedovršena sportska sala, gimnazija, pošta, zgrada općine, Dom zdravlja, poligon-igralište, zgrada Doma kulture..., gdje god da pogled usmjerim, sve je pustoš, garež, trag zla i uništavanja.

Čine mi se besprizornim, besadržajnim, poput prazne ljušture, sve one historijske čitanke koje smo imali u školi o Drugom svjetskom ratu. Apstraktni su mi svi ti spomenici, fotografije, partizanski filmovi... Tek u realnom prostoru, kada se sve konzervira, kada se upotpuni prizor, sudare dvije silnice, ona graditeljske i ova rušilačka, može se steći jasna slika zla. Ili je to sve u očima promatrača? Možda će ta djeca što će se roditi, koja neće zapamtiti rat, doživljavati ove podsjetnike jednako kao što je moja generacija doživljavala ostavštinu Drugog svjetskog rata – romantičarski, kao nešto daleko što se nikada neće ponoviti... A ponovilo se i ponavlja se u još brutalnijoj formi nego je to bilo prije pedesetak godina.

Me-eee, meeee-eeee, meeeeee, na uglu Karingtonke prenuh se, prepade me malo stado koza u naletu. Prvo je tlo zatutnjalo, potom se pojavila jedna, pa druga koza, potom su izbili jarići i naposljetku jarac ili, bolje rečeno, jarčina, vrlo krupan primjerak, koji me gledao razgoračenih očiju, ispitivački... Da li da se dadnem u trk ili da tražim kakvo drvo, kamen, nešto čime ću se odbraniti?!

“Ne boj se, miran, prssss, prsss, dođi, bebo, dođi ovdje... prsss”, iza ćoška se pojavio prosijed, mršav čovjek s vunenom kapicom na glavi. Na kapi zadjenute dioptrijske naočale s debelim staklima i smeđim okvirom. Poznadoh sijedu glavu. Bio je to naš komšija Taib. Sada vidno mršaviji nego prije dvije godine kada je rat počeo. “Kako ste? Slušaju l’ koze?”, upitah. “Više ja njih nego one mene. Al’ šta bih bez njih”, odgovori Taib.

“Je li ti djed kući”, upita, kao da mi je htio dati do znanja da me je poznao. “Jeste, idem mu kupiti duhan... pa navratite”, rekoh. “Bacio sam duhan davno, a valja i koze čuvati”, reče. Mahnuo mi je rukom u znak pozdrava. Išao sam ka čaršiji, a Taib u suprotnom smjeru, ka Gornjoj koloni. Uskoro smo bili daleko, jedva da sam ga mogao vidjeti.

II

Ratna prodavnica nema izloga. Nema ni mnogo inventara. Tek nekoliko rafa s robom i namrgođeno lice prodavca.

U trgovini nije bilo nikoga od mušterija. Uputih se ka onome što je bila neka vrsta skraćenog improviziranog pulta, malo šira daska koja je odvajala stolicu i ladicu-sef, gdje je držan novac.

“Izvol’te?” reče mi trgovac već na ulazu. “Molim kilogram duhana”, zatražio sam robu po koju sam došao. “Et’ ta plava kutija desno, u gornjem uglu, ako možeš dohvatiti da ne prolazim”, reče trgovac. Uzeo sam kutiju “To bi bilo 14 maraka. A listići, mladiću?”, postavi mi sugestivno pitanje. “Mmm... Ne znam... Nije mi rečeno...”, odgovorih. “A ko te poslao”, upita trgovac. “Djed. Nedžmija Kulo”, odgovorih. Trgovac je sad potpuno promijenio pristup, od onog ko s dozom opreza upušta neznanca u prodavnicu do nekog ko je tvoja daljnja familija, ko zna sve o tebi od momenta rođenja do danas. “Evo, uzmi na moj račun (stavio je listiće u kesu), vjerovatno je Nedžmija zaboravio. Pozdravi kući. I gledaj da kupuješ ujutru, još se granatira”, savjetovao me, sada već u prijateljskoj atmosferi, trgovac. Vjerovatno bi konverzacija bila i nastavljena da se u prodavnici nisu pojavile nove mušterije – dva mlada vojnika s rancima.

III

Pozdravih se i krenuh nazad preko plavog mosta. Nisam mogao izdržati, umjesto da se vratim kući, otišao sam u čaršiju, preko puta Doma kulture, da izvidim prostor, ondje gdje će biti škola. Stajao sam na poligonu. U miru se ovdje polagao praktični dio nastave kako bi se dobila vozačka dozvola. Mimo toga igrali smo fudbal na male. Znao sam, za vrijeme ljetnog raspusta, provoditi sate na ovom prostoru. Ili bismo išli kod Dejana P. Živio je u obližnjem stanu. I tu smo igrali fudbala. Samo onog s džojstikom. Dejo je imao “Commodore”.

“Ćao! Otkud tebe?”, pojavila se ispred mene mršava djevojka crne, izrazito duge kovrdžave kose. Kako mi je sunce išlo u oči (bilo je već podne), isprva je nisam prepoznao. Sada sam jasno vidio. Aldijana. Školska. Išli smo zajedno do petog razreda u školu. “Ćao. Vratio sam se jučer. Ako Bog da, zanavijek, kako kažu”, rekoh. “Ti se imaš i gdje vratiti! Naša je kuća u Gornjem Olovu izgorjela. Sada smo u stanu, treća lamela od rijeke. Izbjeglica u vlastitom gradu, zamisli... Nego da svratiš na sok?”, upita me Aldijana. “Tražit će me moji!”, nevoljko je odbih.

“Je l’ to duhan? Daj malo”, reče školska. Bio sam iznenađen. “Ti pušiš?”, upitah. “Ponekad zapalim”, kratko odgovori. Već je bila otvorila kutiju i izvadila grumen nasitno isjeckanog duhanskog lista. “Neće niko ni primijetiti!”, reče, sada već ravnajući preostali duhan u kutiji.

“OK, sad idem. Vrijedi li poziv za sutra? Do tad ću uvjeriti mamu da me pusti”, rekoh. “Naravno. Eh, fini mamin sin”, reče pomalo sarkastično Aldijana.

IV

Večer je. Mrak se počeo spuštati oko 20 sati. Ljeto je. Dani su dugi. Na sijelu rođak Mustafa D. i njegov sin Nihad. Neka je glasna rasprava. “(...) samoupravljanje nas je sahranilo davno prije svih ratova”, žučno je obrazlagao djed. “Tad se radnik za nešto pit’o, sad neće ništa. Znao je to Kardelj”, prekinuo ga je Mustafa u po rečenice. “S tobom se ne može pričati. Da je to valjalo, uveli bi ga u Austriji, uveli bi ga Englezi, gdje smo sada mi, a gdje oni? I da nije bilo rata! Na začelju. Ne može se svako za sve pitati. To je lažan izbor. Lažna sloboda. Nema slobode bez odgovornosti. Kad nešto krivo krene, ko je kriv? Radnički zbor, a odlučivalo se negdje drugo... To je bila samo fasada, privid...”, govorio je djed.

Iz susjedne prostorije ušla je mama s kahvom. “Hajd’ sad, manite se jalove rasprave, tu smo gdje smo. Nego, konkretno, hoćemo l’ pustiti ovaj dvojac (pokazujući prema Nihadu i mene) u Vareš. Ima nekakav korzo sutra veče, oni bi ko pitali a ne smiju”, smijala se mati obrazlažući naš zahtjev.