I dođe iz Vidina mitropolit Pajsije i sve se poremeti. On je i otamo bio premješten kod nas u Tuzlu radi sličnih poroka, samovlasti i uzgujnstva, a tvrdoglav bijaše poput vola. Taj odmah poče kracati okolo sve do Kolobare i pod Trnovac, govoreći ljudima kako se pod hitno mora sagraditi novi mitropolitski konak. To da je najpreče, govoraše, oslanjajući se s gađenjem o episkopsku kuću, koju svi mitropoliti prije njega zvaše rezidencijom, a sagradi je mitropolit Agatangel na zemljištu koje kupi od majke Maksima Đukića – crkveni odbornici bijahu ponosni na nju jer i sami, i svaki parohijan ponaosob, oblikovaše je rukama svojim, i pobijaše u zemlju hrastove pilone, i gasiše kreč, i donosiše kamen za prizemlje, i pletoše prstima svojim šeper među direcima, i mjesiše glinu za sprat i na stotine načina još pomogoše majstoru Josipu Kozini, katoliku iz Slimene kod Travnika. I bacaše mitropolit Pajsije bezobrazno pogled na onu ciglu složenu uza zid rezidencije episkopske. Nju slagasmo deset godina, sanjajući o sabornom hramu i čekajući dozvolu iz Istanbula, skupa s mitropolitom Agatangelom, i s mitropolitom Meletijem, i s mitropolitom Dionizijem, isto Grkom, koji ovdje, kod nas, u slanoj tuzlanskoj zemlji ostavi kosti svoje, i s drugim Dionizijem, onim Ilijevićem, za kojeg govorahu da je samo po majci Grk, a po ocu da je Bošnjak, ili po novom Srbin, i da je rodom iz Berkovice, sprečansko dijete, dakle.  

A to bijaše u desetoj godini od smjene mitropolita Agatangela, u čije se vrijeme sjedište episkopije iz Zvornika prebaci u Tuzlu, i pitaše mitropolit Pajsije: „Koliko ima tog gašenog kreča?“ A crkveni odbornici mu govoraše da je to za crkvu i ni za kakvu drugu namjenu. On, šepureći se poput kakvog purana: „Nisam pitao zašto je namijenjen, nego koliko ga ima?“ Pa crkveni odbornici, stežući bijesno svoje šubare među prstima, gledaše jedan u drugog, 300 tovara, ako ne i koji više, i to je, gospodine... A on ih prekida u pola riječi i pruža šaku na rukoljub, to je, gospodo, govori s puno ironije u glasu, za novu zgradu mitropolije. Ako hoćete mitropolita, onda morate prvo imati gdje da ga smjestite, a za ostalo ćemo lako i do vijeka.  

I oni se raziđoše, šapućući između sebe, kako nije pošteno, a najstariji govorahu kako se sjećaju da je, onomad, kada se, sa sandžak-begom koji prenese sjedište sandžaka iz Zvornika u Tuzlu, doseli ovamo cijela episkopija, mitropolit Agatangel – i on bijaše Grk, i to takav da je srpski jedva natucao – zanoćio u kući popa hadži Marka i živješe ondje sve dok ne izgradište episkopsku i ništa mu nije falilo, i toliko obviknu na tu kuću da s teškom mukom rastavi od nje i useli u episkopsku, ovu, koja je još valjana i uz koju deset godina slagasmo ciglu po ciglu i gasismo kreč za crkvu, veliku, za jedan naočit saborni hram. 

Nesuglasice s ciglom 

Sedamnaest dana su crkveni odbornici kružili oko mitropolita Pajsije, koji nadgledaše kako kulučari prenose ciglu s mjesta na koje je oni slagaše deset godina na mjesto gdje je već bila načinjena razmjera za novu episkopsku rezidenciju. Ali ni jedan od njih nije nalazio snage pa da mu istrese u lice ono što ih je peklo i da je to njihova cigla i da je to njihov kreč i njihov san o crkvi i da se prvo gradi kuća za Božiju službu, a onda stanovi i kuće za episkope i đakone. Tako njima govoraše i mitropolit Agatangel, i mitropolit Meletije, i oba Dionizija, a pogotovo ovaj potonji, koji među njih dođe kao Ilijev, a ode od njih kao Ilijević, jer ih toliko poštovaše da je svome prezimenu dodao nastavak „ić“ kako bi i po tome ličio na njih, jer taj se ni po čemu od njih razlikovao nije. Osamnaestog dana neko od crkvenih odbornika, ili njih više, ili svi, ili niko od njih, zakuca na vrata episkopske rezidencije arhijerejsku poslanicu koju, čim stupi na novu dužnost, za mitropolita sarajevskog, njihov Dionizije Ilijević uputi sveštenicima svoje nove mitropolije. Tako mitropolitu Pajsiji kazaše sve ono što ih je tištilo i što su nosili u grudima kao žeravu svih ovih sedamnaest dana kružeći oko njega kao obijesni psi koji se ipak boje ugristi gospodara. 

I ne bi im dosta. Pošto je i među njima, crkvenim odbornicima, bilo malo pismenih, a među običnim pukom i seljacima niko, dođoše oni pred vrata episkopske kuće i stadoše okupljenoj svjetini čitati ono što je njihov omiljeni Dionizije poručivao sveštenicima u svojoj novoj mitropoliji, sarajevskoj. „Do sada sam imao eparhiju u Tuzli i bijah s njom sasvim zadovoljan i tamo sam s hristijanima u uzajamnoj slozi i ljubavi mirno živio“, čitao je onaj i povisivao glas upinjući se na prste i dlanovima praveći trubu pred usnama koju je okretao prema episkopskim prozorima. „Tako i od vas tražim“, čitao je dalje onaj, a oko njega se sve više iskupljaše svijeta.  

Privučeni ovom predstavom, sada, prvo stidljivo i pojedinačno, a onda u buljucima počeše dolaziti i katolici, koji živješe u tridesetak kuća u Hrišćanskoj Varoši. Ostavljali su svoje kaldrmdžijske, ćurčijske, terzijske, kujundžijske, dunđerske, i svakakve još alate i oruđa i hrlili su ovamo privučeni onim glasom, a na kraju dođoše od njih i Štitići, pa i Cvijetići, ugledni trgovci, koji držaše dućane odmah uz Poljsku kapiju. Siđoše s kapije stražari pa se i oni prikučiše da čuju o čemu je riječ i kakvo se varivo ovdje kuha, a za njima na jazom otvorenu kapiju izbi cijela procesija radoznalog muslimanskog svijeta, nahrnuše kao na vašar. Poslije njih dođoše i Jevreji i na kraju Romi dovedoše medvjeda i udariše u defove i pola se Donje Tuzle iskupi pred episkopskom kućom. 

A onaj je čitao ispočetka, podižući glas sa svakim novopridošlim znatiželjnikom: „Tako i od vas tražim da odgovorno vršite svoju misiju i da uvijek imate knjigu u rukama, da budete trezveni, pametni, vrijedni, dobronamjerni i da ne lutate okolo pod izgovorom skupljanja milostinje, da se ne zadržavate po dućanima i kafanama i da ne pušite duhan na javnom mjestu, da ne psujete, da izbjegavate prepirku i svađu, da se prema pastvi ophodite blago, tiho, očinski.“ I tu onaj što je čitao zadiže ruku i, mašući pesnicom prema episkopskim prozorima, ponesen riječima iz Dionzijeve poslanice, nastavlja sam, riječima svojim: „A ne da se inatite s njima i da im oduzimate ono što su prije vašeg dolaska namijenili za nešto drugo...“, i tu se zakašlje i sasvim ostane bez glasa. 

Na kraju, ohrabreni riječima njihovog omiljenog mitropolita – na kojeg bijahu izuzetno ponosni, jer, bez imalo skromnosti, smatrahu oni da su i sami pridonijeli tome da među njima nikne jedan mitropolit vrijedan sarajevske episkopije – podstreknuti podrškom sa svih strana i od svake vjere, okuražiše se oni sasvim i načiniše red od onog blagog uzvišenja, na kojem je mitropolit Pajsije udario razmjere i zakopao temelje, do stare episkopske kuće i stadoše vraćati njihove cigle nazad. Prenosili su ih od ruke do ruke u ritmu glasa onog što je čitao, a na čelu im bijahu Cincari. Uskoro, uz sami zid episkopske kuće opet stajaše kocka naslagana od njihove cigle koju deset godina skupljaše, sanjajući o sabornom hramu. Tad se izdvoji jedan od Crnogorčevića i pozva se na svoje drobnjačke pretke i poče čupati ono izdiljano kolje i rušiti razmjeru za novi episkopski stan. Njegovim primjerom dadoše se i ostali, te se hvataše kolja i Trifkovići i Jovanovići i Đuranovići i Ristići i Todići i Jakšići i svi se sada, razbacujući razmjeru okolo, pozivahu na svoje junačke pretke i hajduke i prkosnike zulumu iz Polimlja, iz Hercegovine, iz Dalmacije, iz sred Bosne, a nađe se među njima i nekoliko muslimana, prekosavskih i prekodrinskih doseljenika, jedan isuka kuburu iza pasa i opali u nebo. To kao da bijaše znak ostalima da su se dosta petljali u tuđe poslove, te se oni raziđoše i ostaviše pravoslavce njihovoj brizi i muci, a na kraju kolone gegaše se medvjed za kojim trčahu djeca i gađahu ga kamenicama ne bi li ga razljutili.  

Potopljeni svijet 

Tri dana mitropolit Pajsije nije izlazio na svjetlo dana. Pred episkopskog sekretara istiskivao je svoje najdublje strahove, govorio mu je da tek sada shvata kako se osjećao biskup vitenberški kada mu je Martin Luter zakucao 95 teza i zahtjeva na vrata katedrale. A ovaj ga smirivaše, neka se kani pretjerivanja, ta njemu su zakucali samo jednu listinu, i to nepismeni kulučari, a među njima jedva da se nađe neki koji natuca slova, ta zar se jučer nisu iz sveg srca smijali kako je čitao i sricao i lomio jezik da ni sam ništa nije razumio od pročitanog? Jučer smo se smijali, ali danas moramo biti ozbiljni, govori mu mitropolit Pajsije, jer ovo već prelazi granice episkopije i sam sandžak-beg ga zove u konak da mu objasni novonastalu situaciju i da spriječi okupljanje naroda, jer ništa neće valjati ako on pošalje vojsku da rastjera narodne buljuke. I neće, i to s vojskom ne dolazi u obzir, kazuje Pajsije. Ali popuštanja nema, kazuje i to. I još kazuje kako dobro poznaje bosanskog seljaka, taj će se kočoperiti poput horoza tri dana, a onda će se izgubiti kao da ga nikada nije bilo, i najbolje mu je ne odgovarati, jer, ako mu odgovoriš i još više ga razdražiš, onda se čuvaj, tad taj prelazi sve granice i svaku mjeru i ništa ga ne može zaustaviti. Samo nehaj svodi ga na njegovu pravu mjeru, zaključuje Pajsije, i još jednom ponavlja kako tek sada razumije kako se osjećao biskup vitenberški. 

Četvrtog dana razvali se nebo i stuštiše se kiše. I sutradan je padalo bez prestanka, a nebo bijaše tako crno i toliko se spustilo ka zemlji da se ljudi bojaše izađi napolje strahujući da će glavom zapeti za njega. Nabuja Marinac i razli se na sve strane, a potok Pavkuša postade rijeka, obijesna i virovita. Voda sasvim pomahnita pa se miješaše slatka koja padaše s neba sa slanom koja se dolijevaše iz zemlje. Bare se na Kolobari pretvoriše u jezero, a voda presiječe put ka Poljskoj kapiji i sasvim odsiječe pravoslavni od ostatka svijeta. Naslagana cigla uza zid episkopskog stana bijaše sasvim preplavljena vodom, a po površini plutaše oni kočevi iz razmjere za novu episkopsku kuću. Nigdje na vidiku ne bijaše čovjeka i sve je slutilo na smak svijeta. Svako se popeo na tavan, pod badžu, i svako moli Boga da otkloni od njega ovu kaznu i svaki grijeh. Jedini koji se obradovao onolikoj vodurini bijaše mitropolit Pajsije. On bijaše cijelog dana zasjednut uz prozor na spratu, pušeći duhan i pijući vino i potajno moleći Boga da pusti da kiša pada još koji dan. U dubini sebe vjerovao je da je Svevišnji pustio ovu kišu na njegovu pastvu samo zbog njega, da ih opomene da episkopu ne valja prkositi i da ih vrati razumu i istjera iz njih bijes.  

Međutim, ni mitropolit Pajsije nije očekivao da će kazna i opomena ići tako daleko. Sutradan, o podne, dok je kiša jenjavala, s tuzlanskih minareta dozivali se ezani, a crno se nebo uzdizalo nazad u visine, pojaviše se pod njegovim prozorom čamci. Bijahu dva čamca i u svakom po dva crkvena odbornika i dozivaše ga i moliše da hitno pođe s njima i da je potop počeo da uzima prve žrtve. Mitropolit Pajsija im ništa ne odgovori, već ih pusti da ga još mole i preklinju, kružeći u čamcima oko episkopske kuće iz čijih zidova, bućkajući kao kad žabe s obale skoče u vodu, već počinjaše da iskače šeper jer slana voda izgrize glinu i rastoči brvna. Odbačajući se velikim motkama o tle, crkveni odbornici su ga dozivali, i kumili Bogom, i molili, i obećavali da nikada više neće glasa dići protiv njega, a on, ne odazivajući im se, u miru se spremao, nabacujući na sebe cijelu svoju odoru, kao da će na svečanost.  

„Došla maca na vratanca“, govorio je mitropolit Pajsije svome sekretaru i hvatao ga za ruku i davao mu znak da uspori s oblačenjem. Slavodobitno se smješkajući poput kakvog razdraganog djeteta, objašnjavao mu je da sada moraju da se pojave među vjernicima u punoj opremi, da ih zaslijepe svojim sjajem i pokažu im da su bez njih niko i ništa, tek životinje koje žderu i preživaju, a na kraju mu reče da ne izlazi dok ne strgnu onu listinu s njegovih vrata. Crkveni odbornici, što su kružeći čamcem sad kupili sve one direke od razmjere kako bi pokazali da su se zaistinski pokajali, kao da su ga čuli. Jedan čamac se prikuči vratima, koja bijahu sva preplavljena vodom, a jedan od dvojice crkvenih odbornika kleče na koljena te zaburi kolac od razmjere i poče s njim da struže po drvetu. Načini on tek nekoliko trzaja s onim kocem, kad, voda izbaci rastrgnut papir na kojem više ne bijaše ni slova od arhijerejske poslanice mitropolita Dionizija Ilijevića. Dok je nastojao da dovuče papir do ruba čamca, otvori se ponad njih prozor i na njemu se pojavi blistavo lice njihovog novog mitropolita. Pajsije im osornim glasom naredi da se sasvim primaknu pod prozor i baci odozgo jedan konopac pa se on i sekretar spustiše i u znak pomirenja udariše krstove pred lica kleknutih i skrušenih odbornika. Dok su plovili prema Donjoj Varoši, snebivajući se usljed silnog kajanja, odbornici im ispričaše kako se onaj Crnogorčević, surgundžija crnogorski, koji se prvi dohvati kočeva na razmjeri i stade ih čupati, spustio među volove zaglavljene u glib, a voda im već bijaše do vratova, ali se zaplete među jarmove i umalo se ne utopi. I toliko se, jadan, prestrašio da ga ništa ne može smiriti do posljednja pomast, kazivahu oni, a kiša, odjednom, bijaše sasvim stala. 

Crkva za pomirenje 

Sutradan se voda sasvim povuče i svi parohijani vareški spustiše se do episkopske rezidencije. Opet se poredaše u red i, s ruke na ruku, vratiše ciglu ondje gdje ju je prebacio mitropolit njihov Pajsije, sveto mu ime za vijeke vjekova. Utom crkveni odbornici donesoše odnekud ono kolje za razmjeru i pobodoše ga nazad. Sad se cijela Hrišćanska Varoš okupi s lopatama i zakopaše temelje, a naredne godine niče pred njima novi episkopski konak na sliku i priliku mitropolita Pajsije. Na istim temeljima godinama kasnije, kada povijesne plime i oseke odnesu Osmansko, a dovaljaju Austrougarsko Carstvo, nići će zgrada mitropolije kakva je i danas. Cijeli jedan vijek ispod svoje raskošne fasade krije ona stotine istih onih cigli koje su tuzlanski pravoslavci deset godina slagali u kocku, sanjajući o sabornom hramu, i koje ih zavadiše s mitropolitom. Oni sujevjerni rekoše kako te cigle imaju veze s tim da ni do dana današnjeg stručnjaci ne razdriješiše pitanje ko je stvarni autor tuzlanske mitropolije, ovakve kakav danas stoji pred nama. Jedni se pozivaju na crteže iz januara 1911. s potpisima Josipa Pospišila, poznatog po sarajevskom sebilju, i Karla Paržika, koji je projektovao mostarsku mitropoliju, a drugi na skice iz jula 1913. s potpisima Rudolfa Teniesa, koji je izradio nacrte i za sarajevsku mitropoliju, i, opet, Karla Paržika. 

Pet godina nakon izgradnje Pajsijinih episkopskih dvora srušena je stara, Agatangelova rezidencija i na njenom mjestu udareni temelji za saborni hram. Iako je sav kamen i ostali materijal od Agatangelovih konaka uzidan u novu crkvu, ipak, građena je ona osam godina. Opet su tuzlanski pravoslavci morali otkidati od usta i skupljati ciglu po ciglu i slagati je na istom onom mjestu gdje bijaše složena prije mitropolita Pajsije. Povijest je uspjela sačuvati imena članova crkvenog odbora iz godine 1868, dakle, istih onih ljudi koji su zbog cigle došli u sukob s novim mitropolitom. Bijahu to Jovan Jovanović, Niko Petrić-Mihailović, Lazo Kaljalo-Đokić, Risto Jovanović-Horoščić, Živko Crnogorčević i Manojlo Blagojević. Do te godine, pored cigle i kreča, uspjeli su skupiti i 4.000 dukata u zlatu, i ne zna se da li je mitropolit Pajsija uspio da im izmami i novac i uzida ga u svoju episkopsku rezidenciju. Šest godina kasnije, kada budu srušeni Agatangelovi konaci i udareni temelji za crkvu, imali su skupljenih 6.000 dukata u zlatu, 300.000 cigli, 250 tovara gašenog kreča i imali su srezanu japiju. Te godine od sultana dobiše 15.000 groša, a zvornički sandžak-beg im ustupi inžinjera Antona Linardovića iz Sinja, taj je probijao puteve kroz Bosnu i izradio nacrte za vezirski konak u Sarajevu. Sama izgradnja crkve povjerena je Tasi Naumoviću iz Šapca, za kojeg je radio poznati neimar Risto Nedeljković Ohriđanin. 

Historija zna i tačan datum osveštenja temelja sabornog hrama. Bio je 6. maj 1874. godine, nedjelja, a Živko Crnogorčević u svojim memoarima zapisa ovako: „Mitropolit Dionisija već je pripravio bocu u koju je metnuo papir i popisao što treba: hram crkve Sveti Sava, sultanovo ime, svoje ime i nas opštinare, i metnuo je u istu bocu zejtina, pak onda papir, te bocu u jednu plekanu kutiju i zalemio i onda već je došla ista na vrh oltara u fundament. Tad brže-bolje majstor Tasa i Risto s majstorima počeše metati kamen, jedan po jedan, i malter, te tako zidati, a mutesarif sa svima svojima nikuda ne miče, a tako isto i vladika u ornatu s popovima i s nama opštinarima, a i ostalog svijeta bilo je vrlo mnogo.“