Te okupacijske godine, odmah, čim su splahnuli razbuktali duhovi, nova vlast povješala i postrijeljala kolovođe pobune, a ono što preteknu otpremila u haps, osvanuše u Sarajevu čudni Jevreji. Ni po čemu se ne razlikovaše od predstavnika nove vlasti s kojom su došli, ali se zato po mnogo čemu razlikovaše od svojih sunarodnika, domaćih, Sefardskih jevreja, na koje je Sarajevo davno obviklo. Mrkljačili su čisti njemački, grubo i bombastično, a između sebe govorahu jidiš, tu čudnu smjesu nastalu tako što su hebrejski i aramejski namočili u legenj germanskog pa ostalo ono što se odažeti dalo, dok su Sefardski jevreji govorili ladino, sjetan jezik pun čežnje za svijetlim prostranstvima Andaluzije, od kojeg već stoljećima Sarajlije otkidahu po koju riječ pa je zaticahu u vlastiti govor.

Odijevali su se sasvim a la franka i na njima nikako, sve da lipšeš, nisi mogao osejriti ni najtanji dah istoka, ni najneviniji lahor žala za dalekom prapostojbinom, za razliku od Sefarda, koji se po svemu oblačiše a la turka, pa nosahu i čakšire i prsluk i pojas i mestve i fes. I nisu čibučili, ni nargilisali, niti lule pušili, već kolovrtaše duhan u papir pa ga zaticahu u cigaršpice i pušiše poput podatnih madona i rospijskih frajli u izlozima bečkih kupleraja.

AŠKENAZI I SEFARDI

I hod kod tih Aškenaza bi različit od svega što je Sarajevo do tada vidjelo. Dok su domaći Jevreji već odavno poprimili tu duboku lijenost i obamrlost u pokretima što se sarajevskim ulicama rasteže otkako je nastalo, a hodali sporo i teško kao da su im misli veliki kamen pa ga valja po vas cijeli dan nosati sa sobom, dotle novopridošli hodahu rasijano, žurimice, kao da ne dotiču kaldrmu i kao da im je svaki dan posljednji na dunjaluku. Takvi su bili i u poslu. Dok su se domaći Jevreji držali poznate sarajevske maksime da uvijek ima vremena i u Boga dana i da nikud posao neće uteći, dotle su Aškenazi trčali za poslovima kao da će im umaći i činilo se, samo da mogu, sve bi poslove na ovom svijetu posvršavali u jedan sahat.

Bili su hitri i poduzetni i u svemu pomalo bezobzirni pa se ne osvrtahu oko sebe da bi premjerili kakve posljedice izazivaju njihovi potezi. Nisu plaho marili za čaršijske običaje i komšijske obzire i samo bi se nasmijali kada bi ih njihovi sunarodnjaci pokušavali upozoriti, indirektno, poznatom pričom koja se čaršijom prenosila s koljena na koljeno i svaki šegrt je znao napamet, o tome kako je kahvedžija, kojem je posao cvjetao da jednostavno nije mogao otpačati, počeo odvraćati mušterije od svoje dibek kahve i faliti komšijinu, jer je primijetio da odavno u dućan preko puta niko nije svratio. Ta to su budalaštine, rekli bi, odmahnuli rukom i nastavili po svome, kao da je cijeli svijet njihov. I, van svih pravila, za divno čudo, Sarajevo se naviknu i na njih i mnogi ih u svemu oponašaše.

Ta njihova površnost i nemar za sve što ne doprinosi njihovoj dobiti u tim vremenima bila im je prednost. Ona dade novu živost ovom gradu. Njihovi dućani i radnje nicahu po svim ulicama i sokacima i nisu se vezivali za jednu djelatnost pa upirali tvrdoglavo u nju, već bi očas na mjestu gdje je bila zalagaonica, ako ne bi bilo dovoljno mušterija, već sutradan osvanula reklama za fotografski studio. Šarene reklamne ploče nad njima za čas baciše u sjenu starinske radnje Sefardskih jevreja, a sve to se već za koju deceniju oslika i u imetku. Dok su poslovi Sefarda, koji su se lomili u moralnim nedoumicama i teško navikavali na brzometne promjene i novine koje su svakodnevno dolazile sa svih strana, polahko stagnirali i propadali, dotle su ovi drugi grabili naprijed bez ikakvog ustezanja, a poslovi im se širili na sve strane i odasvud pridolazila dobit i nova vrijednost. Takvima nije trebalo puno pa da u bogatstvu i imetku preteknu svoje sunarodnjake, na koje su oduvijek gledali onako kao što su predstavnici nove vlasti inače gledali na domaći živalj, svisoka, s prezirom i nadmeno. Smatrali su čak da su Sefardi, stoljećima živeći uz muslimane, zastranili u obrednim običajima, pa stoga ne htjedoše ni da ulaze u njihove hramove. Odmah, čim su prispjeli, osnovali su svoju Jevrejsku opštinu i draže im bi da bogosluženje obavljaju u kući Paula Pađena i po privatnim kućama u Ferhadiji u Sarajevu ili u Franz-Josef Strasse, nego da se miješaju sa Sefardima u njihovim sinagogama.

Već u prvim danim znali su da moraju imati samo svoj, aškenaski hram i da po svemu taj hram mora biti bolji od sva tri sefardska. Morao je biti i veći, i ljepši, i moderniji od svakog pojedinačno, i od Starog i od Novog hrama i od Bet tefila na Bjelavama, ali i od svih njih skupa. I povrh toga, morao je biti na boljem mjestu, vidljiv i jasan kao dan. Zato im je trebalo punih petnaest godina da sakupe dovoljno novca za svoju veliku avanturu. Ovome treba dodati i činjenicu da su u značajnoj mjeri bili malobrojniji od svoje sefardske braće, kažu, bilo ih je pet puta manje, pa ih Sefarde ni u čemu ne uzimaše zaozbiljno i, kada se pronese priča kako Aškenazi namjeravaju graditi svoj hram, oni su samo odmahivali rukom, tvrdeći da ta šaka jada ni za sto godina neće skupiti dovoljno novca.

Sarajevski hroničari kazuju da su 1893. uspjeli kupili zemljište u Ulici Terezija na lijevoj obali Miljacke. Bilo je to mjesto uz samu rijeku, odmah niže At Mejdan parka, u kojem je nova vlast sagradila muzički atelje i obnovila klupe i staze i imenovala ga po Josipu barunu Filipoviću, komandantu okupatorske vojske, pa očas to mjesto postade najživlje u gradu, posebno o podnevu, o praznicima i vikendom, kada je vojni puhački orkestar puhao u svoje trube. Bijaše to mjesto vidljivo s cijele Obale i sa svih strana desnog krila grada, u kojem se obavljao poslovni i svakodnevni život. Pored toga, oni koji su radili u gradskoj upravi donesoše vijest za muštuluka: već su izgrađeni planovi o rušenju zapuštene Bakr-babine džamije, Medrese Hadži Ismaila Misrije, Biblioteke Abdulah-efendije Kantamirije i cijelog tog kompleksa skupa s mezarjem, sve će to biti poravnato sa zemljom prije nego i završe sinagogu pa će se sve do nje prostirati park.

GODINE SNEBIVANJA

Sasvim zadovoljni, krenuše čelni ljudi austrougarske Jevrejske opštine u potragu za arhitektom. Nacrte za njihovu svetu kuću mogao je uraditi samo najizvrsniji među najboljima, i to su svi znali, a za cijenu ne pitahu. Mada je u to vrijeme u Sarajevu već bilo dosta dobrih arhitekata koji će se svojim zgradama u narednim godinama proslaviti diljem carstva, na njih nisu trošili vrijeme jer su znali da se niko od njih nije okušao u gradnji sinagoge. Tako dođoše do Wilhelma Stiasnyja, kojem su mnoge jevrejske opštine širom Carstva povjerile izradu nacrta za svoje objekte; pa nabrajahu: projektirao je Bolnicu jevrejske opštine i Institut za slijepe u glavnom gradu Carstva, sinagogu u Gablonzu u Mađarskoj, a baš te godine po njegovim nacrtima građena je velika sinagoga u Beču, te su mu čak i slavni Rothschildi povjeravali gradnju, boljeg od njega nema.

Nakon dvije godine, dakle 1895, Stiasny je povukao posljednju liniju u svom nacrtu i naplatio posao. Iste godine predali su projekt Zemaljskoj vladi i zatražili dozvolu za gradnju, ali odgovora nije bilo dugo. Taj se posao rastegao kao ni jedan do tada. Sljedeće godine već su počeli sumnjati da im neko to namjerno radi, pa su godinu poslije već razvezivali svakojake pretpostavke: ili su arhitekti iz Građevinskog odjeljenja Zemaljske vlade još bili kivni na njih što ih zaobiđoše, pa sada razvlače bez potrebe i tako im se svete, ili je taj Stiasny nešto krivo uradio u projektu, ili su, pak, dodade neko na kraju i ovu mogućnost, sarajevski Sefardi, uslijed ljubomore na njihov budući hram, pokrenuli svoje veze pa potplaćuju službenike da razvlače s dozvolom. Bilo kako bilo, na kraju iz Građevinskog odjeljenja dođe obavještenje da se u projektu, ako hoće dozvolu za gradnju, moraju uraditi određene preinake.

Bili su zbunjeni. Neki su htjeli da ponovo zovu Wilhelma Stiasnyja, neka on, brate, radi preinake jer se dobro naplatio. Oni se uporno držaše svoje ideje jer smatrahu da je ta varijanta najjeftinija i da je dužan učiniti korekcije bez ikakve dodatne naknade. Drugi su se baš toga najviše bojali. Oni su strahovali da, ako Wilhelma zovnu natrag, još će više rasrditi domaće arhitekte pa dozvolu neće dobiti nikad. U tim raspravama izgubiše još dvije godine.

Naposljetku, ispostavi se da su sve njihove sumnje bile krajnje izlišne i da je svaki arhitekta morao misliti i na ideološku stranu svog objekta, odnosno da nikada ne ispušta iz vida perspektivu iz koje će vlast gledati na njegovo djelo, što je Wilhelm Stiasny potpuno zanemario. Stoga povjeriše da korekcije na njegovom nacrtu uradi Karl Paržik iz Odsjeka za visoku gradnju Građevinskog odjeljenja Zemaljske vlade. Tako dozvolu za izgradnju Hrama Austrougarske Izraelitske vjerske opštine u Sarajevu, kako se objekt zvanično nazivao, dobiše tek u martu 1901. godine. I na kraju, kada vidješe tražene korekcije, sami se sebi nasmijaše jer su se bojali da će im zgradu srezati za cijeli sprat pa neće biti veća od hrama sefardskog.

NICANJE HRAMA

Gradnja je išla toliko brzo da se o tome pričalo po cijelom gradu. Vodeći ljudi Austrougarske jevrejske opštine išli su glave uzdignute, ponosni, jer je brzina gradnje govorila da novca imaju, da ne pitaju za cijenu i da njihovom gradilištu mogu pristupiti samo najbolji među majstorima. Graditelj sinagoge bio je Ludwig Jungwirth, kako to kazuju hroničari, i samo njemu imaju zahvaliti za spas obraza. Izgleda da je bio izuzetno nagodan čovjek. Prema zapisniku sa sastanka s tadašnjim predsjednikom Jevrejske opštine doktorom Rotkopfom održanog 28. decembra 1900, Jungwirth je izjavio da ne očekuje da mu Jevrejska opština isplati cijeli iznos od 61.000 kruna, koliki je bio predračun za izgradnju sinagoge, te da je “spreman izgraditi hram pod uslovom da mu do završetka izgradnje isplate 20.000 K, a ostatak od 41.000 K u deset godišnjih rata sa kamatom od 6 procenata, što bi godišnje iznosilo 5.570,59 K”. Iz ovog zapisnika, kao i iz još nekih dopisa vladinog komesara za grad Sarajevo upućenih Zemaljskoj vladi BiH, mnogi hroničari zaključiše da je razlog odlaganja izgradnje ipak bio finansijske prirode, a da je sva ona priča o njihovim sumnjama i nedoumicama i dugogodišnjem iščekivanju odgovora iz Građevinskog odjeljenja ustvari tek predstava za čaršiju i sunarodnjake Sefarde.

Tek nakon pristanka Ludwiga Jungwirtha da mu poslovi budu isplaćivani cijelu jednu deceniju, sve je poteklo kako treba i hram bijaše dovršen za nešto više od godinu. Već 30. septembra 1902, kako to stoji zapisano u hronikama Jevrejske opštine, aškenaski sarajevski rabin Samuel Vesel, koji je istog tog dana unaprijeđen u nadrabina, osveti ovaj hram i pod njegove svodove uđoše prvi vjernici. Aškenaze svoju sinagogu namjerno izgradiše u pseudomaurskom stilu, kako je to onomad bilo u modi, da njome svima, a naročito Sefardima, jasno pokažu da nisu prekršili hiljadugodišnju zakletvu i smetnuli s uma svoju prapostojbinu, Izraele, neka mi desnica usahne, ako te ne pomenem.

Osamdeset godina kasnije, kada arhitekta Mladen Gvozden udari svoju zeleno-žutu “Papagajku” pored same sinagoge i nagrdi njenu okolinu, nikome više neće biti važne nekadašnje razmirice između sarajevskih Aškenaza i Sefarda. Odavno tih razmirica više nema. Doduše, ni Jevreja više skoro da nema, a ona šačica što preživi holokaust i ostade u svom gradu i nakon četverogodišnje opsade i svih poslijeratnih nevolja, odavno, ovdje, u ovom hramu, vrši vjerske obrede i sastaje se o jevrejskim praznicima, ne pitajući se ko je s koje strane svijeta i kada došao u ovaj grad i kojim su jezikom njegovi preci govorili.