Kada je imao 21 godinu Ibn Battuta je napustio dom u Tangieru u Maroku, kako bi otišao na hadž a onda i na studij prava u Egiptu i Siriji. "Napustio sam domovinu kao što ptice napuštaju svoja gnijezda", kasnije će napisati. Vratio se tek nakon što je navršio 45 godina i onda krenuo na putovanja kroz Al-Andalus i jug Sahare.

Trebalo mu je gotovo trideset godina, između 1325. i 1354. godine, da proputuje pola svijeta, od sjeverne Afrike do Kine, kroz Jugoistočnu Europu, Bliski Istok, Srednju i Jugoistočnu Aziju, Rusiju, Indiju, Kurdistan, Madagaskar, Zanzibar, Cejlon ili na zapad, u kraljevstva Aragon i Granada te kraljevstvo Mali, koje će posjetiti na kasnijim putovanjima.

Ukupno je prešao više od 120.000 kilometara i upoznao više od 1500 ljudi, od kojih mnoge citira u svojim putopisnim zapisima.

Ono malo što se zna o ovom iznimnom putniku zabilježeno je u njegovoj Rihli, knjizi zapisa o njegovom putovanju. O sebi ne govori mnogo, Ibn Battuta nam govori samo da je četiri puta hodočastio u Meku, a tijekom svog puta nekoliko puta se ženio i razvodio.

Ibn Battuta pohvalio je ljepotu raznih gradova, uključujući Aleksandriju: "Ovaj je grad svijetli i svijetleći biser, blistava djeva sa svojim ukrasima...", napisao je. Nakon posjete Kairu i putovanja uzvodno od Nila, prešao je Sinajski poluotok na putu za Palestinu i Siriju, sve dok prvi put nije stigao do Meke u septembru 1326. godine.

Kasnije je krenuo na putovanje u regije današnjeg Iraka i Irana, gdje je posjetio gradove poput Tabriza, Basre ili Bagdada. Povratkom u Meku, gdje je proveo tri godine, priprema novo putovanje koje će ga kroz Jemen i Oman odvesti do istočnoafričke obale i Perzijskog zaljeva. Došavši do ušća rijeka Tigris i Eufrat, svjedočio je bogatstvu mezopotamske poljoprivrede.

Zahvaljujući izvrsnom pamćenju i dobrim promatračkim vještinama, na svim je mjestima skupljao anegdote, čuda, dojmove o krajoliku i sve vrste vijesti o oblicima života. Jeo je i spavao gdje je mogao, ponekad u raskošnim palačama, zahvaljujući gostoljubivosti sultana i kadija zadivljenih njegovim pustolovinama, a drugi put u skromnim sobicama.

Praktično je djelovao kao misionar, promičući muslimansku vjeru i kao sudija zahvaljujući svom skromnom poznavanju prava. Jednom je prilikom morao amputacijom ruke kazniti indijskog lopova.

Ibn Battuta bio je zapanjen običajima tatarskih konjanika, najboljih na svijetu, koji su pili krv vlastitih konja dok su galopirali. U Indiji je s užasom promatrao kremiranje leša muškarca čija se udovica bacila na istu lomaču kako bi njezina porodica tim činom lojalnosti stekla slavu i čast.

Putovao je u "Zemlju tame", sjeveroistok Rusije, čiji su stanovnici trgovali kožama, upoznao pleme „psećih lica“, prešao najudaljenija mora, poput Kaspijskog i Aralskog. Proputovao je dio Puta svile, pa čak i stigao do obala bujnih otoka Maldiva, u južnoj Indiji, gdje je uživao u gastronomskim i seksualnim užicima. Kasnije će se prisjetiti u svojoj knjizi: "Na ovim sam otocima imao četiri žene, osim robova... Godinu i po dana da sam bio tamo."

U Indiji, gdje je proveo sedam godina, prvi put je vidio nosoroga. Na otoku Cejlon uvjeravali su ga da je Ademov otisak tu, na planini Sarandib i pričali su mu čudne priče o letećim pijavicama, čiji su se ugrizi liječili limunom ili o majmunima koji su međusobno razgovarali. Biljke kamfora i karanfilića privukle su mu pažnju, dok ga je na otoku Javi iznenadio običaj kmetova koji su dopuštali da im odrube glavu iz ljubavi prema svom kralju.

Tijekom putovanja bio je gladan i žedan. Jednom su ga napali hinduistički pobunjenici, ali uspio se izvući živ; kasnije je oluja potopila brod u kojem je putovao na Javu i nakon spašavanja iz vode napali su ga gusari.

Ibn Battuta uspio je pobjeći od kuge u Siriji, preživio dizenteriju, umalo nije umro na Maliju od opijata, dobro poznavao barbarstva Mongola i preživio je užas ruske zime kada je obilazio Rusiju, Ukrajinu, Uzbekistan i Kazahstan. Dijelove starog mongolskog carstva, koje se raspadalo nakon smrti Džingis-kana 1227. godine opisuje: "Prokleti Tankiz [Džingis Kan] Tartar, djed iračkih kraljeva, razorio ga je (misli na grad Buharu), sad su gotovo sve njegove džamije i medrese u ruševinama. "

Ibn Battuta bio je neumorni putnik, pažljiv promatrač i pobožni hodočasnik koji je improvizirao prema događajima. Njegova ga je žeđ za znanjem odvela dalje nego što je mislio i u mnogim je prilikama odstupio od prvobitnog odredišta.

Prošao je mnogo više kilometara od ostalih velikih srednjovjekovnih putnika poput Abu Hamida rođenog u Granadi i Ibn Yubayra iz Valencije (obojica iz 12. stoljeća), Tunižanina Ibn Jaldúna (nekoliko desetljeća kasnije), Marca Pola ili španskog diplomate Ruya Gonzáleza de Clavija, koji je posjetio dvor Tamerlane u Samarkandu početkom 15. stoljeća.

Međutim, tako dugo suočavanje s različitim narodima nije promijenilo njegove moralne stavove i vjerske ideje, nadahnute čitanjem Kurana. Grdio je običaje poput žena s obnaženim grudima na Maldivima ili promiskuitetnosti crnačkog stanovništva Malija. Svoju idealnu ženu pronašao je u indijskoj regiji Hinawr, čije su žene bile lijepe, čedne i marljive kada je u pitanju poznavanje Kur'ana.

Također je omalovažavao sve što je odstupalo od moralnih i vjerskih načela islama, poput faraonskih legendi. Umjesto toga, silno se divio muslimanskom podvižniku u Delhiju koji je postio deset ili čak dvadeset dana zaredom; Ibn Battuta ga je želio oponašati, ali šejh ga je razuvjerio, iako je s njim proveo pet mjeseci.

Po povratku u Maroko 1355. godine, Ibn Battuta dobio je od merinidskog sultana iz Fesa, Abu Inana, pomoćnike kako bi zapisao sva iskustva svojih putovanja. Nastalo je djelo koje je u historiju ušlo pod imenom Rihla, "Putovanje". Tekst je Ibn Battuta diktirao pjesniku iz Granade, Ibn Yuzayyju, koji je u to djelo ugradio svoje književne citate, poeziju i zasigurno poneke imaginarne elemente.

I sam putnik, koji je u Buhari (Uzbekistan) izgubio bilježnicu koju je do tada nosio, morao se potruditi prisjetiti se epizoda koje su mogle sezati čak trideset godina unazad. Možda iz ovog razloga djelu nedostaje živosti, svježine i spontanosti priča. Unatoč tome, Ibn Batutina Rihla izuzetan je dokument o stanju muslimanskog svijeta u jednoj od njegovih najistaknutijih etapa i o istraživačkoj strasti najvećeg putnika u historiji islama.