Prije nekoliko dana ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski obratio se Knesetu tražeći da Izrael stane uz Ukrajinu protiv ruske invazije na njegovu zemlju. Citirao je ukrajinsku jevrejsku kolonisticu Goldu Mabovitch (kasnije Golda Meir), bivšu izraelsku premijerku, koja je poricala da je palestinski narod ikada postojao. Zelensky je govorio o tome kako se Ukrajina danas nalazi u istoj situaciji kao Izrael, odnosno da se čini da obje zemlje imaju užasne susjede koji nas "žele vidjeti mrtve".

Doista, Izrael je bio najviše zabrinut za ukrajinske Jevreje, čak i prije početka ruske intervencije.

Već u januaru 2022. Izrael je počeo planirati prebacivanje ukrajinskih Jevreja kako bi postali kolonisti na zemlji Palestinaca. Izraelsko ministarstvo za aliju i apsorpciju imigranata objavilo je: "Pozivamo Jevreje Ukrajine da imigriraju u Izrael - vaš dom." Izbjeglice/kolonisti su počeli pristizati početkom marta, s povlaštenim tretmanom, dok se Ukrajinci koji nisu mogli dokazati svoje jevrejstvo prema izraelskim rasističkim kriterijima za izbjeglice suočavaju s bezbroj poteškoća.

U međuvremenu, Odjel za naseljavanje Svjetske cionističke organizacije počeo je pripremati 1000 stambenih jedinica za ukrajinske Jevreje na ukradenoj i okupiranoj palestinskoj i sirijskoj zemlji na okupiranoj Zapadnoj obali i okupiranoj Golanskoj visoravni. Ove ukrajinske izbjeglice/kolonisti, međutim, nisu prvi ukrajinski Jevreji koji su kolonizirali Palestinu. Ukrajinski Jevreji igrali su pionirsku ulogu u kolonizaciji Palestine od 1882.

Priča o južnoj Ukrajini i ukrajinskim Jevrejima glavni je dio historije kolonizacije Palestine. Počinje u kasnom 18. stoljeću kada je Katarina Velika (njemačka luteranka koja je prešla na pravoslavlje da bi postala carica) porazila Osmanlije u rusko-osmanskom ratu 1768-1774.

To je dovelo do potpisivanja mirovnog sporazuma Kuchuk Kainarji i Osmanlije su izgubile vlast nad sjevernim Kavkazom, uključujući Krim i Kubanjsku regiju, opterećujući Istanbul hiljadama tatarskih izbjeglica. Katarina je odmah krenula u naseljeničku kolonizaciju ovih područja.

Prvi val ruskih doseljenika stigao je 1778. i izazvao trenutnu pobunu krimskih Tatara, koju je Katarina ugasila prije nego što je službeno pripojila Krim 1783. godine. Rusko-osmanski rat 1787-1792 doveo je do još jednog osmanskog poraza i gubitka teritorija, uključujući i sandžak Ozi na sjevernim dijelovima Crnog mora, uz Krim. Uslijedila je rusifikacija onoga što se sada zvalo "Nova Rusija".

Crnomorski osmanski grad Hacibey proširen je u novu naseljeničku koloniju koju su osnovali Rusi i nazvali Odesa 1794. godine, uz pogrešnu pretpostavku da je tamo postojala drevna grčka kolonija Odesos, što ironično nije. Katarinino filhelenističko krštenje Hacibeja grčkim imenom imalo je za cilj "zaslijepiti sve briljantnim postignućima Velike Katarine... [i] prvim korakom ka oslobađanju Evrope od Muhamedanaca i osvajanju Istanbula".

Na poluotoku Krimu Katarina je 1783. godine osnovala grad Sebastopol (također ga krstivši grčkim imenom) na mjestu tatarskog grada Akhtiara i preimenovala tatarski grad Aqmescit (što znači Bijela ili Zapadna džamija) u Simferopol 1784. godine. Sam Krim je preimenovan u Tauride Governorate u čast starogrčkog Taurisa. Druge kolonije s grčkim imenom uključivale su Olviopol, Tiraspol, Melitopol, Nikopol, Grigoriopol, Aleksopol i Mariupol.

Godine 1804., "Uredba o Jevrejima" ruske vlade obećavala je 10 godina subvencija i oslobađanja od poreza bivšim poljskim Jevrejima koji su postali ruski Jevreji voljni krenuti u kolonizaciju u okupiranim osmanskim regijama. Do 1810. godine, 10.000 Jevrejima bez zemlje iz ruskih regija Bjelorusije i Litve poslano je u provinciju Herson na Crnom moru, koju je Katarina nazvala prema drevnoj grčkoj koloniji Hersonezu nakon njezinog osvajanja od Osmanlija.

Do 1820-ih novi val jevrejskih kolonista nastanio se u Hersonu i susjednoj Ekaterinoslavskoj provinciji (nazvanoj u čast Katarine nakon osvajanja od Osmanlija), a još ih je stiglo kasnih 1830-ih i 1840-ih, službeno označenih kao "jevrejski zemljoradnici". Činilo se da do 1859. ministarski plan pretvaranja Jevreja u poljoprivrednike nije uspio i kao rezultat toga novo jevrejsko kolonijalno naselje u Novoj Rusiji službeno je zaustavljeno 1866., uz očuvanje postojećih jevrejskih kolonija.

U međuvremenu, Odessa je narasla da obuhvati najveću urbanu jevrejsku populaciju u carskoj Rusiji uz Varšavu. Zapravo, u Odesi je jevrejska štampa počela poticati jevrejske intelektualce da se upuste u kolonizaciju Palestine. Porijeklo Odese kao kolonijalnog naselja, čini se, imalo je velik uticaj na intelektualne klase odgojene u gradu.

Grčki intelektualci koji su početkom 19. stoljeća pokrenuli pokret za grčku neovisnost i osnovali nacionalističku organizaciju "Philiki Etairia" (Prijateljsko društvo) također su potjecali iz naseljeno-kolonijalne grčke zajednice Odese. Krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća Odesa - trećina čije su stanovništvo do tada činili ruski, zapadnoukrajinski i poljsko-jevrejski kolonijalni doseljenici i njihovi potomci - postala je glavno središte cionističke aktivnosti.

Nakon antijevrejskih pogroma ranih 1880-ih, umnožili su se pozivi ruskim Jevrejima da odu u Palestinu. Dok će dva miliona otići u Ameriku i Zapadnu Evropu u sljedeća dva desetljeća, tek nekoliko hiljada će otići u kolonizaciju Palestine.

Moses L Lilienblum (1843-1910), koji je rođen u Litvaniji i stigao kao doseljenik u Odesu 1869. godine, postao je 1884. vođa prvog protocionističkog doseljensko-kolonijalnog pokreta, odnosno "Hovevei Tsiyon" ili Ljubitelji Ziona, osnovanog u Odesi 1882. Lilienblum je vjerovao da su Jevreji "različiti rasni i nacionalni entitet" i da sve ruske Jevreje treba premjestiti u Palestinu kako bi tamo uspostavili poljoprivredne kolonije.

Odesa je takođe bila rodno mjesto vrhunskih cionističkih vođa, uključujući najistaknutijeg Vladimira Jevgenijeviča Žabotinskog (kasnije preimenovanog u "Ze'ev" Jabotinskog), utemeljitelja revizionističkog cionizma, i samog direktnog potomka ukrajinskih jevrejskih doseljenika u Odesi. Njegov otac Jevgenij "Yona" Grigorijevič bio je iz ukrajinskog grada Nikopola, a majka Eva Zak iz ukrajinskog naselja Berdičiv.

Francusko-njemački jevrejski bankar i filantrop baron Edmond de Rothschild finansirao je kolonije pokreta Hovevei Tsiyon u Palestini, uključujući njegovu prvu koloniju u "Rishon le Zion" (što znači Prvi na Sionu) 1882. Godine 1890. pokret je registriran u Rusiji kao dobrotvorna organizacija sa sjedištem u Odesi, pod nazivom "Društvo za potporu jevrejskih farmera i obrtnika u Siriji i Palestini". Na čelu je bio ruski jevrejski liječnik i aktivist Leon Pinsker, autor knjige Autoemancipation iz 1882. koja je podržala transformaciju ruskih Jevreja u koloniste.

Hovevei Tsiyon pomogao je uspostaviti još dvije naseljeničke kolonije 1890-ih u Palestini, uključujući Rehovot i Haderu (u potonjoj su uvezli stotine egipatskih i sudanskih radnika da im isuše močvare, od kojih su desetine umrle od malarije). Brojao je 4000 Jevreja, od kojih se većina kasnije pridružila Cionističkoj organizaciji (ZO) koju je Theodor Herzl osnovao 1897.

Već 1884. palestinski seljaci pobunili su se protiv krađe njihove zemlje i njihovog raseljavanja te su napali nekoliko ukrajinskih jevrejskih kolonija, uključujući Haderu i Rehovot. Kolonisti Hovevei Tsiyona nastavili su sa svojim aktivnostima sve dok organizacija nije zatvorena 1913. godine kada su kolonije postale dio kolonijalnog projekta ZO.

Carevi su također na Krimu osnovali jevrejske kolonije. U jeku ruske revolucije, Jevreji su bili meta strašnih pogroma koji su opustošili područja Pale of Settlement gdje su živjeli i uništili njihovu lokalnu ekonomiju. Sovjeti će, u partnerstvu s američkim jevrejskim bankarima-filantropima koji su osnovali "Američku zajedničku poljoprivrednu korporaciju", nastaviti financirati i širiti jevrejske kolonije na Krimu 1920-ih i 1930-ih unatoč žestokom protivljenju lokalnih Tatara.

Kada su nacisti izvršili invaziju, sovjetska vlada je evakuirala što je više Jevreja mogla, uključujući i one iz južne Ukrajine i Krima iza linija Crvene armije kako bi ih zaštitila. One koji su ostali ubili su nacisti i njihovi ukrajinski nacionalistički suradnici. Kada je zapadnu Ukrajinu, Latviju, Litvaniju i Moldaviju ponovno pripojio Staljin nakon 1940., Jevrej iz ovih regija ostali su otvoreniji za cionistički utjecaj kao rezultat vala antisemitizma koji je dominirao tim zemljama nakon Prvog svjetskog rata.

Izrael i SAD vršili su pritisak na Sovjete kasnih 1960-ih i 1970-ih zbog navodnog sovjetskog antisemitizma (na taj način su opisali sovjetsko gušenje cionističkih aktivnosti u to vrijeme) jer nisu dopuštali emigraciju sovjetskim Jevrejima, dok su se zapravo sovjetska ograničenja emigracije odnosila na sve sovjetske građane.

Sovjeti su popustili 1970-ih i dopustili onim sovjetskim Jevrejima koji su htjeli emigrirati da to učine. Većina je potjecala iz zapadne Ukrajine, Latvije, Moldavije i Litvanije, a većina je željela otići u Sjedinjene Države, zbog čega je Izrael ograničio svoje mogućnosti i prisilio ih da odu u Izrael kao jedinu moguću destinaciju. Međutim, više od polovice emigranata nastanilo se u SAD-u unatoč izraelskoj opstrukciji.

Sve je to prethodilo dolasku milion ruskih i ukrajinskih Jevreja 1990-ih u Izrael, od kojih se pokazalo da mnogi prema izraelskom zakonu nisu "Jevreji", a da ne spominjemo jevrejsko vjersko pravo, gdje su nastavili kolonizirati zemlju Palestinaca.

Kada se predsjednik Zelensky požalio na izraelske susjede, trebalo ga je podsjetiti da Palestinci nisu slučajni susjedi ukrajinskih jevrejskih kolonista, već ljudi koje su ukrajinski jevrejski kolonisti raselili i čiju su zemlju ukrali. Ipak, isti je Zelensky povukao članstvo Ukrajine iz Odbora UN-a za ostvarivanje neotuđivih prava palestinskog naroda 2020. godine. Dok je Izrael ubijao i bombardirao Palestince u svibnju 2021., Zelensky ga je prikazao kao žrtvu Palestinaca a ne kao grabežljivu naseljeničko-kolonijalna državu koju su ukrajinski Jevreji pomogli uspostaviti.

Joseph Massad je profesor moderne arapske politike i intelektualne historije na Univerzitetu Columbia u New Yorku. Autor je mnogih knjiga i članaka koji su prevedeni na desetak jezika.