U geopolitičkim raspravama koje su u ovoj deceniji vođene globalna inicijativa Pojas i put privukla je najveću pažnju. Riječ je o globalnom infrastrukturnom megaprojektu koji je inicirao predsjednik Kine Xi Jinping 2013. godine. Procjenjuje se da Kina u Pojas i put ulaže hiljadu milijardi dolara. Do danas ni jedna velika sila, grupa zemalja niti pak multilateralna organizacija nije uložila ni približno toliki iznos u razvojne i infrastrukturne projekte. Vlasti u Pekingu Pojas i put predstavile su kao novi Put svile, aludirajući na drevni trgovački put koji je prije dva milenija vodio od Kine do Evrope. Današnji Pojas i put sastoji se od višedimenzionalne mreže transportnih kopnenih, željezničkih i pomorskih koridora čija je namjena povezivanje Kine s ostatkom Euroazije preko Pakistana i Afganistana, srednjoazijskih stanova, i Irana s Mediteranom, Evropom i Afrikom. Njegovi kopneni i pomorski ogranci južno od Kine trebalo bi da je bolje povežu sa susjedima u Jugoistočnoj Aziji. Cilj ovog globalnog megaprojekta jeste povezivanje Kine s ostatkom svijeta zbog efikasnije trgovine. Od uspješne implementacije megaprojekta korist bi trebale imati sve tranzitne države. Postoji nada da će i Afganistan, koji je u ratu više od 40 godina, profitirati od ove kineske inicijative. Potpisivanjem memoranduma o razumijevanju Pojas i put do danas su podržale 142 zemlje, od kojih su 42 u subsaharskoj Africi.

KINESKO-PAKISTANSKI EKONOMSKI KORIDOR

Pakistan čini kopnenu kičmu ovog megaprojekta i u ovu zemlju Kina je obećala uložiti 70 milijardi dolara. Pakistanska ruta Pojasa i puta nazvana je Kinesko-pakistanski ekonomski koridor (CPEC), koji se sastoji od izgradnje autoputa od granice s Kinom do juga Pakistana, željezničkih pruga, plinovoda i naftovoda, termo i hidroelektrana, luka i telekomunikacija. Dionica kroz Pakistan proteže se u dužini od 2.000 kilometara od zapadnih dijelova Kine do luka Gwadar i Karachi na jugu Pakistana. Luka Gwadar od neprocjenjivog je značaja ne samo za Pakistan već i za Kinu, budući da predstavlja glavno središte iz kojeg Kina preko Pakistana namjerava transportirati rude i minerale iz Afrike i energente s Bliskog istoka u sve dijelove Kine. Na taj način, ako bi se uspješno implementirao CPEC kao kičma Pojasa i puta, transport roba i energenata trebao bi biti puno ekonomičniji od postojećeg. Danas se transport obavlja isključivo pomorskim putem i mora proći kroz moreuze u Jugoistočnoj Aziji, tjesnac Malacca između Sumatre i Malajskog poluotoka i tjesnac Sunda u indonezijskom arhipelagu. Stavljanjem u pogon CPEC-a znatno bi se ubrzao transport i snizila njegova cijena. Kini bi CPEC omogućio alternativni put snabdijevanja neophodnim rudama, energentima i repromaterijalima bez kojih robusna kineska ekonomija ne može funkcionirati kao najveća globalna fabrika.

Postoji opasnost od podrivanja ovog projekta od  nekih baločistanskih separatističkih grupa koje djeluju u Pakistanu i Iranu. Iza njih, prema mišljenju nekih analitičara, stoji indijska obavještajna služba RAW, koja želi destabilizirati Pakistan i otežati Kini realizaciju projekta koji Indiju ograničava u njenim ambicijama da uspostavi trgovinu sa zemljama Srednje Azije. Upravo zbog toga, Indija i Iran postigli su sporazum o izgradnji luke Chabahar na jugu Irana koja predstavlja konkurenciju pakistanskoj luci Gwadar, ali su radovi na njenoj finalizaciji stali zbog američkih sankcija.

Luka Chabahar glavno je središte iz kojeg se preko Irana planira graditi transportni koridor sjever-jug, preko Kavkaza, čije je krajnje odredište Moskva i St. Petersburg u Rusiji. Indija je odbila pristupiti kineskoj inicijativi Pojas i put, smatrajući je uperenom protiv njenih interesa. Vlada u New Delhiju uvjerena je da Kina, koristeći Pakistan kao kičmu BRI-a, nastoji okružiti Indiju, susjedni Pakistan osnažiti, a Indiju relegirati na margine. Zato je Indija odlučila graditi luku Chabahar u Iranu, koja je od pakistanske luke Gwadar udaljena 196 kilometara. Ovo je prvi put da Kina prodire u područje Indijskog okeana koje Indija smatra svojom sferom utjecaja. Peking ima najveću korist od Pojasa i puta čije koridore namjerava koristiti za transport roba proizvedenih u Kini u drugom pravcu, posebno na evropsko tržište.

Kritičari Kine i njenog impozantnog uspona u projektu Pojas i put vide kamufliranu dugoročnu namjeru Pekinga da uspostavi dualnu infrastrukturnu mrežu na kopnu i moru koja se kasnije može upotrijebiti i u vojne svrhe. Optužbe na račun Kine su  neutemeljene s obzirom na još postojeći disproporcionalni odnos vojne moći između dvije supersile u korist Amerike. Kina tvrdi da su namjere Pekinga plemenite, te korisne velikom broju partnera u projektima Pojasa i puta.

Jedna od optužbi na račun Pekinga jeste da želi podjarmiti siromašne zemlje koristeći se taktikom postavljanja klopke putem zaduživanja. Kinesku diplomatiju sa zapada optužuju da postaje radikalna i arogantna.

Australija se pozicionirala kao najradikalniji kritičar Pekinga i svrstala kao frontalna zemlja zapadne alijanse predvođene Amerikom u konfrontaciji s Kinom. Australija je Kinu optužila za podrivanje australijske nacionalne sigurnosti, špijunažu, infiltraciju u političke, poslovne, akademske i kulturne pore društva i države. Poremećaj odnosa nedavno je doživio kulminaciju.

SUMNJE U NAMJERE PEKINGA

Pobornici ideje Pojas i put odbacuju kritike o navodnoj malicioznosti namjera Kine i planovima da dominira globalnim poretkom u budućnosti. Njihov odgovor može se reducirati na sljedeće: “Umjesto da kritiziraju Kinu, poželjnije bi bilo da kritičari Pekinga ponude alternativna rješenja i modele koji će biti bolji, efikasniji i kredibilnija konkurencija kineskoj viziji povezivanja i ekonomske saradnje zasnovane na principima poštovanja suvereniteta zemalja i međunarodnog prava u okviru organizacije Ujedinjenih nacija. “Upravo se to i dešava. Svjesni enormne kineske ekonomske moći i nemogućnosti zapadnih zemalja da spriječe uspon Kine, proteklih nekoliko godina došlo je do ozbiljnog promišljanja alternativnih rješenja glede transportnih koridora, kulturne razmjene i izgradnje novih odnosa u svijetu. Riječ je o novoj paradigmi koja je suprotstavljena projektu Pojas i put. Strateška promišljanja o tome kako doskočiti Kini i ponuditi alternativnu viziju saradnje bazirana su na uvjerenju da se epicentar globalnih ekonomskih aktivnosti sve više pomjera sa zapada ka istoku Azije.

Sve je više zapadnih teoretičara međunarodnih odnosa, među kojim i poznati liberalni internacionalisti poput Francisa Fukuyame, koji upozoravaju da se svijet radikalno promijenio u pogledu odnosa snaga i ekonomske dinamike i zato smatraju da mora biti preispitan model koji je proizvela i nametnula Amerika.

Poređenje Kine i definiranje njenih odnosa sa SAD-om koristeći paradigmu bivšeg Sovjetskog Saveza i odnosa dvaju suprotstavljenih blokova za vrijeme hladnog rata u drugoj polovini 20. stoljeća potpuno je pogrešno. Kina nema ambicije nametanja svoje komunističke ideologije ostatku svijeta. Pored toga, Kina ne koristi i tvrdi da i nema namjeru koristiti vojnu silu za ostvarivanje svoje vizije, iako se neki analitičari ne slažu s ovom tvrdnjom, aludirajući na rapidnu modernizaciju vojske i mornarice.

Također, želi zaokružiti teritorije izgubljene u ranijem kolonijalnom periodu koji kineski stratezi u Pekingu nazivaju stoljećem poniženja, budući da je Kina bila podjarmljena od Velike Britanije i Japana. Japan je 1895. okupirao ostrvo Formosa (današnji Tajvan). Bila je to prva japanska kolonija u Aziji. Tokio je tek 1952. bio primoran, nakon poraza u ratu, formalno se odreći Tajvana, koji i Amerika i ostatak svijeta, izuzev nekolicine perifernih zemalja, prihvataju kao dio Kine. U tom kontekstu, kao što je pod svoj suverenitet vratila portugalsku koloniju Macao i britanski protektorat Hong Kong, Kina želi povratiti i Tajvan. Pitanje Tajvana jeste i najosjetljivije u odnosima Washingtona i Pekinga.

Bidenova administracija i njeni saveznici odlučili su se Kini agresivno suprotstaviti jačanjem saveza s tradicionalnim američkim partnerima na istoku Azije, Japanom, Južnom Korejom, Tajvanom, Indijom, potom s Australijom i još nekim drugim zemljama. Reaktiviranjem QUAD-a, kojem pripadaju Japan, Australija i Indija, Amerikanci signaliziraju Pekingu da se u Indo-Pacifiku stvara mreža saveza koji namjeravaju balansirati Kini, iako zemlje članice QUAD-a, posebno Indija, nisu saglasne da ovaj instrument, koji je prije svega formiran kao platforma za razgovore o pitanjima sigurnosti, trgovine ili humanitarne akcije, preraste u obligatorni vojni savez. Uslijed nedostatka efikasnosti QUAD-a, Washington je osnovao novu angloalijansu AUKUS, koju čine Velika Britanija, Australija i SAD. Iako su neke zemlje regije pozdravile ovaj novi savez, kao protutežu eventualnim ambicijama Pekinga, to budi strah kod nekih zemalja, poput Malezije i Indonezije, koje strahuju da AUKUS omogućuje Australiji ulazak u nuklearni klub na mala vrata, iako to Canberra negira.

Riječ je o agresivnom hladnoratovskom pristupu balansiranja Kine koji izgleda kao pokušaj okruženja Kine demonstracijom sile i prijeti da dodatno destabilizira odnose u Jugoistočnoj Aziji. Indija kao najveći rival Kine u Aziji i druga najmnogoljudnija sila pozdravlja balansiranje Kine, ali ne želi stvaranje dodatnih tenzija.

INDIJA KAO STRATEŠKI PARTNER SAD-a

Najrobusniji konstruktivni odgovor i alternativa kineskom projektu Pojas i put sve više postaje popularna ideja, iako je još u ranoj fazi planiranja. Riječ je o ideji izgradnje Indijsko-arapsko-mediteranskog ili (arapsko-mediteranskog) koridora za Evropu. Ovaj novi multimodalni komercijalni koridor mogao bi radikalno rekonfigurirati trgovinske obrasce između Indijskog okeana, Bliskog istoka i Evrope, izgradnjom ili modernizacijom luka, komercijalne povezanosti, a trebao bi se protezati od južnog ruba Euroazije, od Indijske obale Arapskog mora do istočne obale Sredozemnog mora u Grčkoj. Kad je riječ o alternativi Pojas i put, treba imati u vidu činjenicu da je Kina danas najveći rival SAD-a u ekonomskom, tehnološkom, kibernetičkom i vojnom domenu. Svi su izgledi da svijet ulazi u eru multipolarnog poretka. Mada, neki teoretičari vjeruju da će ovim stoljećem dominirati nadmetanje dviju supersila, Amerike i Kine, a da Rusija i Indija, kao velike sile, te Velika Britanija, Evropska unija, Turska, Iran, Brazil i još neke zemlje nisu toliko moćne da bi mogle značajnije utjecati na promjenu odnosa između Washingtona i Pekinga.

Washington Indiju vidi kao strateškog partnera u Južnoj Aziji iako Indija tradicionalno njeguje bliske odnose s Rusijom. Odnos New Delhija i Moskve kultiviran je iz vremena hladnog rata, kad je Indija s Kinom imala vojne sukobe i pomoć Moskve bila je garancija sigurnosti Indije. S druge strane, Pakistan je bio najbliži strateški saveznik Amerike, ali i Kine. Revolucionarnom promjenom geostrateških odnosa protekle decenije taj se odnos promijenio, pa je Indija danas bliski partner Washingtona i Izraela, a Pakistan se još više približio Kini. Ova promjena iznjedrila je i nova, alternativna regionalna rješenja i politike, među kojim centralnu ulogu čini suprotstavljanje kineskoj dominaciji. Indija postaje centralna sila oko koje Washington danas gradi mrežu saveza i ekonomsko-trgovinskih rješenja kako bi kreirao protutežu Kini.

Za Indiju novo strateško povezivanje predstavlja promjenu paradigme s ogromnim geopolitičkim posljedicama. To bi moglo potpuno preoblikovati ulogu Indije u euroazijskom ekonomskom poretku. Nova arhitektura koju su osmislili geopolitički stratezi u Washingtonu i američki saveznici u dogovoru s Indijom, Ujedinjenim Arapskim Emiratima (UAE) i Izraelom predviđa povezivanje Indije kao epicentra globalne proizvodnje i njenih tržišta na zapadu. To će u dobroj mjeri Indiju odmaknuti od Irana, a time i iranskih ambicija da luka Chabahar na jugu Irana postane najznačajnije čvorište u susjedstvu Indije, preusmjeravanjem Indije od Irana i zamišljenog trgovinskog koridora sjever-jug, za koji bi Iran trebao biti kičma na sličan način na koji je to Pakistan u slučaju CPEC-a. Forsiranjem Indije kao proizvodnog, ali i tržišnog centra Amerikanci namjeravaju dodatno ekonomski izolirati Kinu i Iran.

Kad je Trumpova administracija inicirala Abrahamski sporazum između Izraela i nekih arapskih monarhija (Maroko, UAE, Bahrain, Sudan), smatrajući da je pitanje vremena kada će i Saudijska Arabija pristupiti ovom sporazumu, malo je ko mogao pomisliti da je normalizacija odnosa Izraela s arapskim monarhijama tek dio slagalice koja konačne konture poprima upravo danas i ogleda se u novoj strategiji koja ima za cilj reduciranje iranskog i kineskog utjecaja. Posljedica je to diplomatske normalizacije postignute 2020, posebno između UAE i Izraela, što će omogućiti izgradnju željezničke mreže od UAE-a do Izraela preko Saudijske Arabije i Jordana, koja će Abu Dhabi i Dubai povezati s izraelskom lukom Haifa kao glavnim mediteranskim terminalom na putu za evropsko tržište. Ova transmediteranska pomorska veza od Haife do evropskog kopna u masivnoj luci za prekrcavanje roba u Pireju, u Grčkoj, znači da će indijska roba koja se otprema iz Mumbaija u luke UAE-a moći doći do glavnih tržišta i proizvodnih centara Evrope.

ZAUZIMANJE ŠTO BOLJIH POZICIJA

U kontekstu ovih planova treba promatrati izuzetno dobre odnose i stratešku saradnju Izraela, Grčke, Kipra i učešće zračnih snaga Emirata, Izraela i Grčke u zajedničkim manevrima u Mediteranu. Ovaj scenarij već je u početnoj fazi realizacije, a predstavljat će ozbiljan izazov za Tursku kao najveću regionalnu silu. I Abu Dhabi i Ankara duboko su svjesni nove paradigme trgovinskog koridora koji predstavlja do danas najveći izazov kineskoj inicijativi Pojas i put i stoga žele normalizirati svoje odnose kako bi se što bolje pozicionirali.
Arapsko-mediteranski koridor od Indije do Evrope predstavlja alternativu transregionalnom komercijalnom transportnom, ali za SAD “problematičnom” međunarodnom tranzitnom koridoru sjever-jug koji seže od iranske luke Chabahar do Moskve. Umjesto Chabahara, luke UAE-a – trećeg po veličini trgovinskog partnera Indije – služile bi kao čvorište za povezivanje Indijskog okeana. Iz Mumbaija indijska roba koja se otprema ovom multimodalnom rutom mogla bi stići na evropsko kopno za samo 10 dana, 40 posto brže nego preko pomorske rute kroz Sueski kanal.

Indija ima ambicije da postane globalni lider u izgradnji ove komercijalne arhitekture 21. stoljeća. Njen uspjeh ovisit će o sposobnosti New Delhija da razvije proizvodne lance vrijednosti na arapsko-sredozemskom koridoru Indija – Evropa.
Razvoj Indijsko-bliskoistočnog koridora hrane, vrijednog nekoliko milijardi dolara, koji putem investicijskih partnerstava s Indijom finansiraju Rijad i Abu Dhabi, ide u pravcu alternativne paradigme koja ima namjeru da Kinu i njen globalni projekt Pojas i put potisne kao vodećeg igrača. Središnju ulogu i mozak ovog koridora i nove paradigme predstavlja Izrael sa svojim sofisticiranim naučno-tehnološkim dostignućima u upravljanju vodom, čiji stručnjaci kroz strateško partnerstvo pomažu Indiji da, koristeći najsavremenije tehnologije, postane globalni lider u poljoprivrednom sektoru i proizvodnji hrane i solarne energije.

Istovremeno, vlade UAE i Saudijske Arabije rade s Vladom Indije i energetskim kompanijama na razvoju integriranog lanca vrijednosti energenata investirajući milijarde dolara u proizvodnju petrohemijskih proizvoda. Inovativne tehnologije najviše obećavaju za buduću integraciju lanca vrijednosti u arapsko-sredozemskom koridoru Indija – Evropa.

U kontekstu ovih dešavanja treba promatrati i intenziviranu saradnju Indije s Izraelom i Grčkom kao nadgradnju već postojećih historijskih veza s Emiratima. Stoga, Abrahamski sporazum potpisan prošle godine, koji formalizira raniju manje transparentnu saradnju Izraela s prozapadnim arapskim monarhijama zaljeva, predstavlja tek vršak ledenog brijega i početak izgradnje nove Indo-abrahamovske alijanse u nastajanju koju čine Indija, Izrael i UAE, u sinergiji s Grčkom, Jordanom i Saudijskom Arabijom kao partnerima. Trumpovu i inicijativu njegovog zeta Jareda Kushnera usvojila je administracija predsjednika Bidena. Kreiranje novog transregionalnog poretka na Bliskom istoku predstavlja izvanrednu šansu za pozicioniranje Indije kao globalnog igrača. Nova paradigma istovremeno predstavlja ozbiljan izazov i veliku prepreku za ostvarivanje ambicija Kine i Irana. Da li će se ovom projektu i na koji način suprotstaviti osovina otpora, grupa zemalja koja se protivi i oružano suprotstavlja dominaciji Amerike i Izraela, a koju predvodi Iran, država s regionalnim ambicijama koja ima drukčiju viziju Bliskog istoka, pokazat će dinamika, uspjeh ili krah iransko-kinesko-pakistanskog strateškog partnerstva i novog Arab-Med koridora koji je nastao na temeljima Indo-abrahamovske transregionalne paradigme.