Ideja da je cionizam doseljenički kolonijalizam nije nova. Šezdesetih godina prošlog stoljeća palestinski akademici povezani s Istraživačkim centrom PLO-a u Bejrutu već su shvatili da se u Palestini ne suočavaju s klasičnim kolonijalnim projektom. Izrael nisu klasificirali kao puku koloniju poput britanskih ili američkih, već su ga analizirali kao fenomen koji je postojao u drugim dijelovima svijeta i definiran kao doseljenički kolonijalizam.
Zanimljivo je da je na 20 ili 30 godina pojam cionizma kao doseljeničkog kolonijalizma nestao iz političkog i akademskog diskursa. Ponovno se pojavio kada su se naučnici iz drugih dijelova svijeta, posebno Južne Afrike, Australije i Sjeverne Amerike, složili da je cionizam fenomen sličan pokretu Evropljana koji su stvorili SAD, Kanadu, Australiju, Novi Zeland i Južnu Afriku. Ova ideja nam pomaže da puno bolje razumijemo prirodu cionističkog projekta u Palestini od kasnog 19. stoljeća do danas, i daje nam perspektivu o tome što možemo očekivati u budućnosti.
Mislim da je ova posebna ideja koja se pojavila 1990-ih, koja je tako nedvosmisleno povezivala radnje evropskih doseljenika – posebno u mjestima poput Sjeverne Amerike i Australije – s radnjama doseljenika koji su došli u Palestinu krajem 19. stoljeća, razotkrila tvrdnje jevrejskih doseljenika koji su kolonizirali Palestinu i prirodu lokalnog palestinskog otpora kolonizaciji.
Doseljenici su slijedili važeću logiku koju su usvojili doseljenički kolonijalni pokreti, naime da se za stvaranje uspješne doseljeničke kolonijalne zajednice izvan Evrope moraju ukloniti starosjedioci iz zemlje koja je bila kolonizirana. Što znači da je domaći otpor ovoj logici bio borba protiv eliminacije, a ne samo za oslobođenje. Ovo je relevantno kada razmišljamo o operaciji Hamasa i drugim operacijama palestinskog otpora od 1948.
Sami doseljenici, kao što je bio slučaj s mnogim Evropljanima koji su stigli u Sjevernu Ameriku, Srednju Ameriku ili Australiju, bili su izbjeglice i žrtve progona. Neki manje nesretni samo su tražili bolji život i više prilika. Ali većina su bili prognanici Evrope koji su željeli stvoriti Evropu negdje drugdje, novu Evropu umjesto Evrope koja ih nije željela. U većini slučajeva birali su mjesta gdje su već živjeli drugi ljudi, domorodački narodi. Stoga je najutjecajnija skupina bila ona vođa i ideologa koji su pružali vjerska i kulturna opravdanja za kolonizaciju stranih zemalja. Ovome je dodana potreba da se ovisi o Carstvu kako bi poduzelo kolonizaciju i održalo je, čak i ako su se kolonisti, kada je došlo vrijeme, pobunili protiv carstva koje im je pomagalo i zahtijevali i postigli neovisnost, samo da bi naknadno obnovili svoj savez s Carstvom. Anglo-cionistički odnos koji je postao anglo-izraelski savez dobar je primjer.
Ideja da se ljudi mogu nasilno protjerati iz zemlje kojoj se teži vjerojatno je razumljivija – iako ne i opravdana – u kontekstu 16., 17. i 18. stoljeća, jer je bila povezana s apsolutnom podrškom imperijalizmu i kolonijalizmu. Hranila se zajedničkom dehumanizacijom nezapadnih, neevropskih naroda. Ako su ljudi dehumanizirani, lakše ih je eliminirati. Ono što je cionizam učinilo tako jedinstvenim kao doseljenički kolonijalni pokret je to što se pojavio na međunarodnoj sceni kada su ljudi diljem svijeta počeli dovoditi u pitanje pravo na eliminaciju autohtonih naroda, na eliminaciju domorodaca. Tako razumijemo trud i energiju koju su cionisti, a kasnije i država Izrael, uložili da prikriju pravi cilj doseljeničkog kolonijalnog pokreta poput cionizma, a to je bila eliminacija domorodaca.
Ali danas u Gazi eliminiraju domaće stanovništvo pred našim očima, pa kako to da su odustali od 75 godina pokušavanja sakriti svoju politiku eliminacije? Da bismo ovo razumjeli, moramo uzeti u obzir transformaciju prirode cionizma u Palestini tokom godina.
U ranim fazama kolonijalističkog projekta cionističkih doseljenika, njegove su vođe primjenjivali politiku eliminacije, osiguravajući, u pokušaju da se zaokruži krug, da je moguće izgraditi demokratiju i u isto vrijeme eliminirati domorodačko stanovništvo. Postojala je snažna želja da se pripada zajednici civiliziranih naroda i njezini su čelnici uzimali zdravo za gotovo, osobito nakon holokausta, da politika eliminacije neće isključiti Izrael iz tog članstva.
Kako bi zaokružili ovaj krug, čelnici su inzistirali na tome da su njihove operacije za uklanjanje palestinskog naroda bile odmazda ili odgovor na palestinske akcije. Ali vrlo brzo, kada su ti vođe odlučili prijeći na snažnije eliminacijske operacije, napustili su lažnu izliku "odmazde" i jednostavno prestali opravdavati ono što rade.
S tim u vezi, to je korelacija između načina na koji se odvijalo etničko čišćenje 1948. i trenutnih izraelskih operacija u Gazi. Godine 1948. čelnici su opravdavali svaki počinjeni masakr – poput zloglasnog masakra u Deir Yassineu 9. aprila te godine – kao da je to bila reakcija na palestinsku akciju (moglo je biti bacanje kamenja na autobus ili napad na jevrejsko naselje), ali moralo se prikazati iznutra i izvana kao nešto što ima opravdanje, kao samoodbrana. Zapravo, zato se izraelska vojska zove Izraelske odbrambene snage. Ali budući da je to projekt kolonijalnog naseljavanja, ne može uvijek ovisiti o "odmazdi".
Cionističke snage započele su etničko čišćenje tokom Nakbe u februaru 1948.; Mjesec dana su sve operacije predstavljane kao odmazda za palestinsko protivljenje Planu podjele Ujedinjenih naroda iz novembra 1947. Dana 10. marta 1948. cionističke su vođe prestale govoriti o odmazdi i usvojili plan za etničko čišćenje Palestine. Od marta 1948. do kraja te godine provedeno je etničko čišćenje Palestine, koje je uključivalo protjerivanje polovine stanovništva, uništenje polovine gradova i dearabizaciju većine gradova. kao dio definiranog, sistematskog i namjernog programa etničkog čišćenja.
Slično, nakon okupacije Zapadne obale i Pojasa Gaze u junu 1967. godine, svaki put kad je Izrael želio radikalno preobraziti stvarnost ili poduzeti opsežnu operaciju etničkog čišćenja, odbacio je potrebu da to opravda.
Danas smo svjedoci sličnog obrasca. U početku su akcije predstavljane kao odmazda za operaciju 'Tufun al Aqsa', ali sada je to rat nazvan "Mač rata", čiji je cilj vratiti Gazu pod direktnu kontrolu Izraela nakon etničkog čišćenja njene teritorije i stanovništva kroz kampanju genocida.
Veliko je pitanje zašto su zapadni političari, novinari i akademici upali u istu zamku u koju su upali 1948. godine? Kako je moguće da još vjeruju da se Izrael brani u Pojasu Gaze, da reagira na akcije 7. oktobra? Ili možda nisu nasjeli na to. Možda su svjesni da ono što Izrael radi u Gazi koristi 7. oktobar kao izgovor.
U svakom slučaju, izraelska tvrdnja o izgovoru svaki put kada napadne palestinski narod služila je za održavanje štita imuniteta koji mu omogućuje da provodi svoju kriminalnu politiku bez straha od bilo kakve reakcije međunarodne zajednice. Izlika je poslužila kako bi se istaknuo imidž Izraela kao dijela demokratskog i zapadnog svijeta i stoga je ostao izvan svih osuda i sankcija. Sva ova priča o samoodbrani i odmazdi je odlučujuća za imunitet koji Izrael uživa od vlada globalnog sjevera.
Ali kao i 1948. godine, Izrael se danas također odriče izgovora jer produžuje svoje djelovanje i tada čak i njegovim najvažnijim pristašama postaje teško podržati njegovu politiku. Veličina razaranja, raširenih ubistava u Gazi, genocida, dosegli su toliku razinu da je Izraelcima sve teže povjerovati da je ono što rade doista samoodbrana ili reakcija. Dakle, u budućnosti će sve većem broju ljudi biti teško prihvatiti ovo izraelsko objašnjenje genocida u Gazi. Većini ljudi je jasno da je potreban kontekst, a ne izgovor. Historijski i ideološki vrlo je jasno da se sedmi oktobar koristi kao izgovor da se dovrši ono što cionistički pokret nije mogao dovršiti 1948. godine.
Godine 1948. doseljenički kolonijalni pokret cionizma iskoristio je niz povijesnih okolnosti (na koje sam se detaljno osvrnuo u svojoj knjizi Etničko čišćenje Palestine) da protjera polovicu stanovništva Palestine. Kao što sam već spomenuo, u procesu su uništili pola palestinskih sela, srušili gotovo sve gradove, a ipak je pola palestinskog stanovništva ostala unutar Palestine. Oni koji su postali izbjeglice izvan svojih granica nastavili su pružati otpor, čime nisu uspjeli ispuniti težnju doseljeničkog kolonijalizma da eliminira domoroce. Od 1948. godine do danas, Izrael je koristio i pojačao svu svoju moć da izvrši ovu eliminaciju.
Potpuna eliminacija domorodaca ne podrazumijeva samo vojnu operaciju zauzimanja mjesta, masakriranje ljudi ili njihovo protjerivanje. Eliminacija mora biti opravdana i pretvorena u inerciju, a način za to je trajna dehumanizacija onih koji žele biti eliminirani. Ne možete masovno ubijati ljude ili 'genocidirati' druga ljudska bića osim ako ih ne dehumanizirate. Stoga je dehumanizacija Palestinaca poruka koja je eksplicitno i implicitno ucijepljena u izraelske Jevreje kroz njihov obrazovni sistem, njihov sistem socijalizacije u vojsci, kroz medije i politički diskurs. Za dovršetak eliminacije bitno je prenijeti i održavati ovu poruku.
Svjedoci smo, dakle, novog, posebno okrutnog pokušaja dovršene eliminacije.
Pa ipak, nije sve beskorisno. Zapravo, ironično, ono što ovo posebno neljudsko uništavanje Gaze razotkriva je neuspjeh cionističkog doseljeničkog kolonijalnog projekta. Možda zvuči apsurdno jer opisujem sukob između malog pokreta otpora, Palestinskog oslobodilačkog pokreta i moćne države s vojnim strojem i ideološkom infrastrukturom usmjerenom isključivo na uništenje domorodačkog naroda Palestine. Oslobodilački pokret nema presudnu podršku dok država s kojom se suočava ima moćan savez koji ga podržava – od SAD-a do multinacionalnih korporacija, sigurnosnih kompanija vojne industrije, masovnih medija i dominantne akademije; govorimo o nečemu što je očajno i obeshrabrujuće u svjetlu međunarodnog imuniteta koji imaju politike eliminacije prakticirane od ranih faza cionizma do danas. Ovo se čini vjerojatno najgorim poglavljem izraelskog projekta jer podiže svoju politiku eliminacije na novu visinu s mnogo koncentriranijim nagonom za ubijanjem hiljada ljudi u kratkom vremenskom razdoblju, kao što se nikada prije nije usudio učiniti.
Pa kako to može biti i trenutak nade? Prije svega, razmišljajući o dugoročnoj budućnosti, politički entitet poput ovog – država – koji mora ustrajati u dehumanizaciji palestinskog naroda kako bi opravdao svoju eliminaciju, počiva na vrlo nesigurnim temeljima. Njegova strukturna slabost bila je očita već prije sedmog oktobra i djelimično je posljedica činjenice da ako se odustane od projekta eliminacije, ostaje vrlo malo da se ujedini grupa ljudi koji sebe definiraju kao jevrejsku naciju Izraela.
Ako se isključi potreba za borbom i uklanjanjem palestinskog naroda, ono što ostaje su dvije suprotstavljene jevrejske strane, kao što smo vidjeli kako se suočavaju na ulicama Tel Aviva i Jerusalema do 6. oktobra 2023. Ogromne demonstracije sekularnih Jevreja (onih koji opisuju sebe kao sekularne Jevreje (uglavnom evropskog porijekla) koji vjeruju da je moguće stvoriti pluralnu demokratsku državu uz održavanje okupacije i aparthejda nad palestinskim stanovništvom unutar Izraela, suočeni s novom vrstom mesijanskog cionizma razvijenog u jevrejskim naseljima na Zapadnoj obali – ono što sam drugdje nazvao 'država Judeja' – koja se iznenada nastanila među nama s izgovorom da sada mogu stvoriti neku vrstu cionističke teokracije bez imalo obzira prema demokraciji, i uvjereni da je to jedina perspektiva za buduće Jevrejske Države.
Obje vizije dijele samo jedno zajedničko: obje strane ne mare za palestinski narod, obje vjeruju da opstanak Izraela ovisi o održavanju njegove politike eliminacije Palestinaca. Ali to je neodrživo. Raspast će se implozijom iznutra jer se u 21. stoljeću država i društvo ne mogu održati zajedno na temelju toga da njihov zajednički osjećaj pripadnosti treba biti dio projekta genocidne eliminacije. Možda djeluje za neke, ali ne za sve.
Prije sedmog oktobra već smo vidjeli znakove toga: Izraelci koji imaju mogućnosti u drugim dijelovima svijeta zahvaljujući svom dvostrukom državljanstvu, profesijama i finansijskim mogućnostima, ozbiljno razmišljaju o preseljenju svog novca i sebe iz Države Izrael. Ono što će ostati bit će ekonomski slabo društvo vođeno ovim spojem mesijanskog cionizma, rasizma i eliminatorske politike prema Palestincima.
Da, u početku ravnoteža moći može pogodovati strani eliminacije, a ne njenim žrtvama, ali ravnoteža moći nije samo lokalna, već i regionalna i međunarodna, i što su politike eliminacije opresivnije – i strašno je to reći, ali to je tako – što manje ih se može maskirati kao „odgovore“ ili „odmazde“, a više će ih se doživljavati kao brutalnu politiku genocida. Stoga je manje vjerojatno da će imunitet koji Izrael uživa danas biti održan u budućnosti.
Iskreno vjerujem da je ono što proživljavamo u ovom vrlo mračnom vremenu – a to je mračno vrijeme jer je eliminacija Palestinaca dosegla drugu razinu – bez presedana. Što se tiče izraelskog diskursa i intenziteta i svrhe njegove politike eliminacije, u povijesti nije postojalo takvo razdoblje; Ovo je nova faza brutalnosti prema palestinskom narodu. Čak ni Nakba, koja je bila nezamisliva katastrofa, ne može se usporediti s onim što vidimo sada i što ćemo vidjeti u nadolazećim mjesecima. Po mom mišljenju, nalazimo se u prva četiri mjeseca dvogodišnjeg razdoblja u kojem ćemo vidjeti najgore strahote koje Izrael može nanijeti palestinskom narodu.
Ali čak i u ovom mračnom vremenu moramo shvatiti da se kolonijalni projekti doseljenika koji se raspadaju uvijek koriste najgorim sredstvima za pokušaj preživljavanja. To se dogodilo u Južnoj Africi i Južnom Vijetnamu. Ne govorim kao politički aktivist: govorim kao poznavatelj Izraela i Palestine i uvjeren u svoje akademske sposobnosti. Na temelju smirene stručne analize, tvrdim da smo svjedoci kraja cionistički projekt, nema sumnje.
Ovaj historijski projekt je došao kraju i bit će to nasilan kraj: ovakvi projekti obično se nasilno urušavaju, i stoga je to vrlo opasan trenutak za njegove žrtve, koje su uvijek Palestinci zajedno sa Jevrejima, jer su i Jevreji također žrtve cionizma. Dakle, proces urušavanja nije samo trenutak nade, on je i zora koja će se pojaviti nakon tame, i to je svjetlo na kraju tunela.
Međutim, iz takvog kolapsa odjednom nastaje praznina; To je poput zida koji polako nagrizaju pukotine koje se otvaraju u njemu i koji se u kratkom trenutku uruši. Moramo se pripremiti za njegov kolaps, za nestanak države ili raspad projekta kolonijalnog naselja. Vidjeli smo što se dogodilo u arapskom svijetu, kada haos praznine nije ispunjen nikakvim konstruktivnim i alternativnim projektom; u tom slučaju haos se nastavlja.
Jedno je jasno: ko god razmišlja o alternativi cionističkoj državi, ne bi trebao tražiti modele za zamjenu države u kolapsu od Evrope ili Zapada. Postoje puno bolji modeli koji su lokalni i koji su dio nasljeđa bliže i dalje prošlosti Mašreka (istočnog Mediterana) i arapskog svijeta u cjelini. Dugo osmansko razdoblje ima modele i nasljeđa koji nam mogu pomoći da se oslonimo na ideje iz prošlosti kako bismo gledali prema budućnosti.
Ovi modeli mogu pridonijeti izgradnji vrlo drugačijeg tipa društva, onog koje poštuje kolektivne identitete i individualna prava, i koje od nule gradi novi model koji ima koristi od učenja na pogreškama dekolonijalizacije u mnogim dijelovima svijeta, kao što je npr. arapskom svijetu i Africi. Ako je tako, nadamo se da će stvoriti drugačiji politički entitet koji će imati ogroman pozitivan utjecaj na cijeli arapski svijet.
Ilan Pappé, Izraelac, profesor je historije i direktor Evropskog centra za palestinske studije na Univerzitetu Exeter. Autor je brojnih knjiga, Etničko čišćenje Palestine, Najveći zatvor na svijetu: Povijest okupiranih teritorija, Zaboravljeni Palestinci: Povijest Palestinaca u Izraelu ili Razgovori o Palestini, između ostalih.
