Sarajevska gradonačelnica Benjamina Karić postala je jedna od najomraženijih ličnosti sarajevske mutant ljevice. Prizemno i primitivno ismijavanje njenog prezimena, izgleda, stila odijevanja, nastupa, izjava... ima sad već i višegodišnju historiju. Karićka je prošla i prolazi kroz mrzilački špalir na koji je bio pretplaćen i njen prethodnik Abdulah Skaka.

I dok je neprestani javni linč bio očekivan u Skakinom slučaju, budući da se stranačkim opredjeljenjem, ideološkim uvjerenjem, svjetonazorom pa čak i porijeklom nalazio na suprotnoj strani od ogromne većine svojih napadača, u Karićkinom slučaju riječ je o neispunjenim očekivanjima koje su od nje imali ovdašnji drugovi i drugarice. Još gore, u pitanju je nekontrolirani bijes potaknut uvjerenjem da je Karićka izdala ideološke postulate odrođenog FGR-a. O čemu je zaista riječ najbolje pokazuje tekst Rubine Čengić naslova “Benjamina Karić u (vlastitoj) Zemlji čuda”.

Kao prvi grijeh gradonačelnice Čengićka navodi njeno prisustvo na sarajevskoj Tabiji za prvi dan Ramazana gdje je “djelila bombone i puštala balone”. Štaviše Čengićka poredi gradonačelnicu s Marijom Antoanetom, koja poručuje puku da “jedu kolače ako nemaju hljeba”. Dovođenje u istu ravan apokrifne izjave, koja je služila da prikaže aristokratsku odrođenost od stvarnosti i legitimira francuske revolucionare, s ramazanskim iftarom koji je stoljećima vjerska tradicija ogromne većine građana Sarajeva, što će reći običnog naroda, nije tek boljševička malicioznost, već i svjedočanstvo koliko je sama Rubina Čengić odrođena od stvarnosti života u Sarajevu.

Istovremeno, takva izjava potvrđuje i ideološki ekstremizam Rubine Čengić, koja, očito, ne može prihvatiti da funkcija gradonačelnice jednog grada uključuje i poštovanje i učestvovanje u manifestacijama tradicionalnih vrijednosti većine građana. Što se tiče Rubine Čengić, očito bi gradonačelnica Benjamina Karić trebala da proleterski “mjenja stvarnosti” tako što će aktivno bojkotovati vjerske, naročito muslimanske, manifestacije i promovirati one sekularno-jugoslavenske.

Posebno je interesantno, kada je već riječ o kolačima, da je upravo Rubina Čengić svojevremeno stekla određenu notornost pokušavajući amortizirati pozive na bojkot pekare “Manja”. Kada je Saša Trivić, vlasnik ovog lanca pekara, veličao ratnog zločinca Ratka Mladića te izazvao pozive na bojkot njegovih proizvoda u Sarajevu, slatkohrana Rubina Čengić pokušala je dezavuirati bojkot gostujući u emisiji Radija Kameleon donoseći razne peksimete iz Trivićeve radnje u pokušaju da Trivićev velikosrpski šovinizam relativizira slučajem hapšenja pojedinih sarajevskih ugostitelja zbog utaje poreza i tome slično.

No, za Čengićku nisu sporni samo iftari već i način na koji Benjamina Karić obilježava Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Naročito jer se gradonačelnica usudila zagrliti dječaka koji nosi beretku s ljiljanima, a što je za Rubinu Čengić slanje sporne poruke jer se takvim činom promoviraju “simobli” koji bi mogli uvrijediti one koji nisu bili u Armiji RBiH ili su u posjeti Sarajevu. Ali zašto bi gradonačelnicu ili bilo kojeg građanina Sarajeva bila briga za osjećanja onih kojima smetaju simboli Armije koja je odbranila državu Bosnu i Hercegovini i njen glavni grad Sarajevo? Jedine osobe kojima smetaju ljiljani jesu oni koji mrze Sarajevo ili su podržavali njegovu Opsadu. O njihovim osjećajima gradonačelnica nije dužna voditi računa, kao ni bilo koji drugi građanin Sarajeva, uostalom neka im Rubina Čengić podijeli “Manjinih” kifla i kolača ako im padne šećer kada vide ljiljane.

Rubinu Čengić, ali i njene istomišljenike, posebno je iziritirao gradonačelnicin odgovor na šovinističke uvrede Franje Šarčevića. Navikli da im se žrtve njihovih medijskih hajki moraju izvinjavati po golootočkom principu “Đura će ti oprostiti što te je tukao”, suzdržani odgovor Benjamine Karić, u kojem se nije posipala pepelom niti je obavila sesiju “samokritike”, već pozvala na poštovanje istinski vrijednosti, izazvao je pravi napad bijesa antipatriotske ljevice.

Rubina Čengić tvrdi da gradonačelnicina izjava kako joj je “moralna i službena obaveza da njeguje sjećanje na ARBiH i zastavu pod kojom se ta Armija borila” ustvari tipovanje na podršku “uskog kruga zavedenog naroda” koji ne vidi “kriminal, pljačku i nepotizam koji se pokriva pričom o ARBiH”. Takvim stavom Rubina Čengić opet potvrđuje koliko je sama ideološki zavedena, ekstremna i odrođena od patriotskog sentimenta ogromne većina građana Sarajeva. Možda su za Rubinu Čengić prve asocijacije kada se spomene Armija RBiH kriminal i pljačka, ali za ogromnu većinu građana, koji su preživjeli Opsadu, spominjanje Armije RBiH budi samo sjećanje na dane ponosa i slave.

Nadrobila je još svašta Rubina Čengić u svom napadu na Benjaminu Karić. Od potpuno izmišljenih anegdota o čovjeku koji pokušava procjeniti zlatnik koji je dobio od gradonačelnice, pa izašao plaćući iz zlatare kada mu je rečeno da “ništa ne vrijedi”, preko problematizacije postavljanja spomenika kralju Tvrtku, pa do zaprepaštenja što se gradonačelnica usuđila tražiti standarde u javnom govoru “akademskih građana”.

U suštini, sve se svodi na sljedeće, Rubina Čengić ali i svi ostali pripadnici mutirane depatriotizirane ljevice, poput Edina Zubčevića ili Eldina Karića, smatraju da se Benjamina Karić “odrodila” od osnovnih ideoloških postulata. Pojednostavljeno, postala im je previše “zelena”, previše “Bošnjačka”. Oni su očekivali gradonačelnicu koja neće “koketirati” s vrijednostima ogromne većine građana Sarajeva, nego će ih, ako im se već neće aktivno suprotstavljati, onda barem svjesno ignorirati, u pokušaju da “vrati duh prijeratnog Sarajeva”, u vrijeme kada su te vrijednosti bile protjerane iz javnih a kamoli službenih manifestacija. Činjenica da Benjamina Karić ne pleše kako drugovi sviraju dovela je do toga da je danas drugovi javno linčuju, seksistički vrijeđaju pa čak i optužuju za pripadnost ISIL-u!

A sve to ne govori toliko o Benjamini Karić, njenom mandatu i načinu na koji obavlja funkciju, koliko o njenim napadačima te kakvo distopijsko i totalitarno Sarajevo oni zamišljaju i priželjkuju. Daleko im kuća!