Ako osoba ne može birati gdje će se roditi i ko su joj roditelji, isto se događa zemlji, naciji ili državi sa svojim kulturnim, geografskim i geopolitičkim DNK. Neki su konsolidirani stoljećima historije, drugima se negira ili dovodi u pitanje njihov identitet, neki su na karti (Churcillovim riječima) nacrtani pomalo nasumično, od dosadnih službenika u nasumično zimsko poslijepodne. Kao Sykes i Picot, koji su bili zaduženi za podjelu starog Osmanskog carstva između Francuske i Engleske nakon završetka Prvog svjetskog rata.
Jordan je mala (jedanaest miliona stanovnika) i ranjiva zemlja, s ograničenim resursima (turizam, nalazišta kalija i fosfata, nešto poljoprivrede, nešto industrije), s 22% nezaposlenih i na eksplozivnoj lokaciji. Ima komplicirane susjede poput Sirije, Iraka i Saudijske Arabije, a najveću granicu dijeli s Izraelom, neprijateljem u četiri rata, koji je nakon Šestodnevnog rata oteo važan komad (Zapadnu obalu), uzrokujući ogromnu izbjegličku palestinsku dijasporu.
Nakon invazije Sadama Huseina na Kuvajt prije više od trideset godina, irački projektili Scud prošli su kroz jordanski zračni prostor na putu do Jeruzalema. Prije osam dana to su učinile iranske bespilotne letjelice. Nikad im se ne da na miru disati, analizira La Vanguradia.
Jordanska demografija i vanjska politika su bomba, koja se u situacijama poput sadašnje (rat u Gazi, razmjena napada između Irana i Izraela) čini kao da može eksplodirati svakog trenutka. Prima oko tri miliona palestinskih izbjeglica (više od stanovništva Gaze), koji stižu u različitim valovima od 1948. godine do danas, s različitim pravima ovisno o porijeklu, neki imaju jordansko državljanstvo, a drugi ne. Rašireni su u desetak kampova koji su zapravo predgrađa Ammana, četvrti ili gradovi sami po sebi, raštrkani poput onih na Bliskom istoku, sa svojim trgovinama, brijačnicama, restoranima, školama i bolnicama.
Ali osim izbjeglica, još nekoliko miliona Jordanaca (bogatih i siromašnih) su palestinskog porijekla i čine blok koji predstavlja polovinu stanovništva zemlje koja je od 1994. godine priznala i u miru je s Izraelom, te mu je saveznik. iz Washingtona godišnje dobija milijardu dolara ekonomske i vojne pomoći.
Sve to tjera kralja Abdulaha (čijeg je istoimenog djeda 1951. godine u džamiji Al Aqsa u Jerusalemu ubio Palestinac bijesan zbog njegovog navodnog sporazuma s Izraelom o podjeli teritorije) na teško žongliranje kako bi održao geopolitičku ravnotežu. S jedne strane, Jordan oštro kritizira rat u Gazi, osuđuje genocid, poziva na prekid vatre i na rješenje temeljeno na dvije države te je najavio otkazivanje kontroverznog sporazuma o razmjeni energije za vodu s Izraelom. S druge strane, dopušta američke vojne enklave (kao što je tzv. Tower 22 na sjeveroistoku zemlje) i učestvuje u obaranju iranskih bespilotnih letjelica (na veliko zadovoljstvo Tel Aviva), iako Amman tvrdi da bi to učinio bez obzira o čijoj se letjelici radi jer se nije radilo o pomoći bilo kome, već o odbrani teritorije i nacionalnog suvereniteta (u kvartovima Ammana poput Marj al Hamana, rupe koje su projektili ostavili u asfaltu već su zakrpljene) .
Plovidba ovim močvarnim vodama pokazala se vrlo teškom za režim, koji je liberalizirao ekonomiju, ali je predmet kritika zbog pitanja nepotizma i upravljanja. Kao i svugdje, stanovništvo se žali na loše usluge, vrlo visoke cijene i poreze. Stotine ljudi već mjesecima demonstriraju nakon džume ispred ambasada Izraela i Sjedinjenih Država uz povike poput “Smrt Americi”, “Otvorite granice” ili “Stojimo uz Gazu”. Interventna policija se ne petlja, ispaljuje suzavac i izvršila je više od hiljadu hapšenja.
Iza demonstracija režim – očajnički tražeći lojalnost vojske i obavještajnih službi – vidi ruku Muslimanske braće, koji su glavna opozicija i kapitaliziraju gađenje prema, po mnogima, previše snishodljivom odnosu prema Izraelu, nakon obaranja iranskih bespilotnih letjelica (jedina je arapska zemlja koja je sudjelovala u operaciji, uz SAD, Francusku i Englesku), te zabrane protesta u pograničnom području sa Zapadnom obalom. Također i zbog utjecaja sukoba na turizam (atrakcije poput Petre i Gerasa su poluprazne) i nedostatka posla za mlade ljude. A cijene postaju sve više.
Kralj Husein bio je mađioničar koji je na prijestolju proveo 46 godina, Zapad ga je smatrao prijateljem, a Palestinci poštovali. Njegov sin Abdulah suočava se sa sličnim izazovom.
