Dodik okom, “trojka” skokom! Tako bi se mogla sumirati dosadašnja politika “relaksacije odnosa” nametnutog i nelegitimnog ambasadorskog režima Trojke. Naravno nije tu u pitanju bilo kakva relaksacija, već sramna predaja, mrtvačka mlitavost i odbijanje da se brane državni i bošnjački interesi pred podivljalom velikosrpskom politikom. Trojkaši su odlučili relaksirati odnose tako što će kapitulirati pred Miloradom Dodikom i njegovim zahtjevima.
Uprkos i za Dodika nezapamćenoj radikalizaciji političke situacije u Bosni i Hercegovini, otvorenim najavama secesije, (in)direktnim prijetnjama nasiljem, govoru mržnje spram bošnjačkog naroda, negiranju genocida pa čak i primitivnim uvredama na ličnoj osnovi, Elmedin Konaković, Nermin Nikšić i Predrag Kojović pristali se saviti leđa i puzavo otići na noge Dodiku kako bi se “dogovorili” ili tačnije bezuslovno kapitulirali pred Dodikovim ali i Čovićevim ultimatumima.
Iako su drage volje odlučili da se tako ritualno samoponize pred Dodikovim krkanskim velikosrpskim šovinizmom, to im nije priskrbilo bilo kakvog Dodikovog poštovanja. Sasvim očekivano, jer niko, a pogotovo ne politički krkani i siledžije u kakve se ubraja Dodik, ne poštuje kukavičko kompromiserstvo i odsustvo političke kičme. Štaviše, Dodik ih pravilno detektira kao slabost, koju treba obilato iskoristiti kako bi se proveli vlastiti ciljevi, pa će lista ultimatuma, ucjena i zahtjeva samo rasti. Koliko samo Dodik nipodaštava Nikšića, Konakovića i Kojovića najbolje ilustrirao to da je za cijelo vrijeme sastanka Milorad Dodik, ili osoba koja vodi njegov twitter nalog, pisala primitivne uvrede na njihov račun.
No vlastohleplje veleizdajničke “trojke” već davno je premašilo svaki obzir, rezon pa čak i upotrebnu funkciju koju su joj namijenili njeni sponzori iz ambasada, te je ona danas više u službi Beograda i Zagreba a manje Washingtona i Brisela. Gotovo parodično lideri “trojke”, poput Nermina Nikšića, usvojili su Dodikov narativ te se danas protive bilo kakvom nametanju, naročito u kontekstu Schmidtove izmjena Izbornog zakona, iako su sami na vlast došli zahvaljujući upravo i isključivo nametanju visokog predstavnika.
Moglo bi se reći da se interesi “trojke” danas potpuno poklapaju s interesima velikosrpske i velikohrvatske politike jer ih zanimaju iste stvari, prije svega permanentan ostanak na vlasti. “Trojka” to namjerava ostvariti preuzimanjem CIK-a, kako bi kidnapirala i kontrolirala izborni proces sa svojim srpsko-hrvatskim partnerima, zatim rješavanjem izmjena Izbornog zakona po željama Zagreba, kako bi se nametnula kao trajni hrvatski partner, te smirivanjem Dodika tako što će ga, kada god se ovaj maksimalno konfrontira sa Zapadom, abolirati i nanovo legitimizirati kao nezaobilaznog partnera pristajući da se s njime sastaje i dogovara.
Elmedin Dino Konaković nedavno je najbolje opisao vlastitu politiku, ali i politiku “trojke” poznatom poslovicom: “Veži konja gdje ti aga kaže”.
Lideri “trojke” pristali su biti kmetovi Dodik-age ili, još gore, konji koji se sami vežu ondje gdje im Dodik naredi. No to nisu obični već trojanski konji, koji svojom “politikom relaksacije” izdajnički širom otvaraju kapije bošnjačke Troje.
