Oktobar. To je prelazni, promjenjivi mjesec, posebno na planinskom području. Može proći s velikim brojem sunčanih dana. Može biti cijeli kišan. Nije iznenađenje ako i prvi sezonski snjegovi padnu u oktobru.
Ovaj “listopad” došao je s vjetrom i zebnjom! Selo Kalesija zbijeno je između Konjuha i Zvijezde u svoj svojoj ljepoti, ali i surovosti kad dođu hladni dani.
NESUĐENI DRVOSJEČA
Zalihe su drva pri kraju. Odlučio sam uzeti stvari u svoje ruke. Uzeo sam ručnu sjekiru, onu koju smo donijeli iz Olova, i zaputio se u šumu. Nekih pola kilometra od sela, na dijelu padine prema Krivaji, primijetio sam nekoliko stabala grabovine. Uz bukvu, to je najkvalitetnije drvo za ogrjev. Spustio sam se s ceste, došao do jednog stabla za koje sam procijenio da ga mogu dovući do doma i počeo zasijecati deblo pri dnu.
Iznad mene, preko ceste, dvoje djece čobana. Dječaci. Možda koju godinu mlađi od mene. S prvim zvucima udara sjekire ono dvoje djece se čudno zgledaše, da bi potom jedno otrčalo ka selu. Nastavio sam udarati sjekirom u dno stabla. Ljuštila se kora, izbijala je bjelina ispod, sa svakim udarcem deblo je bila tanje. Već pola sata sam bio tu, oznojen, u silnom trudu da presiječem i oborim stablo. Odjednom, na ulici se pojavio prilično namrgođen čovjek, glasno vičući: “Stani! Ko ti je to dozvolio?” Zastao sam na trenutak i upitao: “Molim?” Čovjek je sada bio ispred mene, nekako prijeteći se nadvijao, oštrim tonom kazavši: “Šta radiš, jesi l’ poludio? Odmakni!” Napravio sam korak unazad, u ruci sam držao sjekiru. “Vi ste šumar? Trebam drva.” Čovjek je razgoračio oči, s čuđenjem nastavio dalje govoriti: “Kakav šumar?! Ja sam vlasnik!” Nije mi bilo ništa jasno. “Ali nije ograđeno. Nije ničije, državno je...”, govorio sam mu. Potom je taj stariji čovjek uzdahnuo, nekako sa sjetom pitao ko sam, čiji sam, odakle sam. Pokušao sam uporno objasniti da trebam drva. Blago me naružio i na kraju više “zamolio” nego zaprijetio da se ne vraćam, da je šteta ovo drvo ovako mlado posjeći, da se može klizište pokrenuti ako se nekontrolirano sječe, da se mora držati nekog reda... Nisam ga razumio. Rat je. Trebala su mi drva.
Kao pokisao, teškim koracima vraćao sam se u izbjeglički dom. Nekako je, i prije nego ću doći, ta vijest prostrujala selom. Mama je znala! Sin jedinac “u krađi”. Otvorio sam vrata. “Šta si to uradio? Pred Nefušom sam htjela u zemlju propasti! Moje dijete! Ko ti je to rek’o? Ko te je navratio? Od koga si to vidio?”, ružila me mati. Počeo sam plakati i kroz jecaje izgovorio: “Mislio sam da je državno! Treba nam drva.” Mati me, sada bojažljivo, pogledala, prišla i zagrlila. Potom se počela smijati: “E, moj drvosječa, da to više nikada nisi uradio! Moraš pitati! Idi sad.”
NEUSPJELI PREGOVORI
Istrčao sam prema obližnjoj livadi na kojoj smo igrali fudbala. Ispod su bili cesta i Vasvin restoran, pa Krivaja, potom Konjuh, koji se uzdizao visoko pod nebo. Gorostas kao da je dodirivao sive, debele oblake ili su oblaci bili suviše nisko.
Tmurno. Hladno. Vjetar. Sjeverac. Šiba me u lice. Kao da na trenutke, kad zapuše, neko prisloni komade ledenica uz mene. Onda, u sljedećem trenutku, kad prestane puhati, kroz cijelo tijelo prostruji krv, tjerajući crvenilo u obraze. Stojim na brežuljku. Gledam. Dolaze kola. Vojni džip. Jedan pa drugi. Izlaze vojnici. Postavljaju stražu na ulazu u restoran. Potom dolazi tamnoplavi policijski golf. Zatim još dva auta. Mercedes i još jedan golf. Potom stojadin. Izlaze ljudi ozbiljna lica s torbicama.
Prilazim bliže, skoro sam na cesti koja razdvaja livadu od dvorišta restorana. Vojnici me spaziše. Pokazuju mi rukom da se udaljim. Živo me zanima šta se dešava. Ahmo mi ništa nije rekao.
Ponovo odlazim na obližnji brežuljčić, dovoljno daleko da me vojnici ne upozoravaju, dovoljno blizu da mogu sve vidjeti. Izlaze. Dvojica u maskirnim uniformama. Žučna rasprava. Unošenje u lice. Nisu se rastali u prijateljskim odnosima. Sad jasno vidim, na rukavu onog prvog vojnika je šahovnica, obilježja HVO-a.
Odlazim u selo. Svi su primijetili da se nešto dešava, ali niko ništa ne zna. Nailazi grupa Kovačićana, upravo iz smjera restorana. Pitamo znaju li oni išta. “Pregovori, piši propalo!”, govori jedan od njih.
Vraćam se na brežuljčić. Pojedina auta se pale. Odlaze. Vidim Ahmu. Vidno zabrinut. Puši. U razgovoru je s nekim. Obilježja Armije RBiH. Pozdravljaju se prije nego će sjesti u auto.
Sve se uskovitlalo, uzavrelo. Nešto je tu. Osjeti se u zraku. Nervoza raste. Blokada i dalje traje. Sve je manje i manje potrepština, hrane, garderobe, goriva.
ŽENE PREUZIMAJU INICIJATIVU
Navečer sijelo. Pozvani smo kod komšinice M. Muž joj je dobio vanredni zadatak. Otišao je u Pasku Luku. Valja osposobiti neke akumulatore. Dočekuju nas s halvom. U ovom vremenu neimanja to je kao praznik...
Igram se s mlađom djecom. Čitam im priču, slikovnicu o Bijelom očnjaku. Jack London. Uspio sam ih uspavati. I sam sam pospan. Ali ne mogu zaspati. Tek onako preklopih oči. Na tom su sijelu samo žene. Smiju se. Potom tajac. Slijedi neki ozbiljan govor. Valjda nije o meni i tom prokletom grabovom drvetu. Naćulio sam uši i pretvarao se da spavam. Dobro poznati glas pravi uvod. “Drage moje, večeras smo se okupile da bi razgovarale o onom šta je najbitnije, vjerujem, svakoj majci – djeca! Djecu valja obuči, obezbijediti im kakav-takav krov nad glavom... To manje-više imamo, nekako ćemo se prekomodati. Nek’ manji nose od većih... Nije niko na ulici. Stisnut ćemo se još ak’ ustreba.” “Jest, pravo si rekla”, potvrdiše ostali na sijelu. Potom nastavi: “Djecu treba nahraniti... A hrane je sve manje. Ide zima. Nit’ gdje nabaviti, nit’ gdje kupiti!”
Rimski most na Orlji
Nastao je tajac. Žena je zatim zastala kako bi se pribrala, kao kad se glumci pripremaju za glavnu tačku, koncentriraju se na ono od čega zavisi uspjeh cijele predstave... “Hranu valja zbaviti. Kako, pitamo se. Znamo u selu ko ima viška. Otišle bismo zajedno iskat’ za djecu. Pa neće ni ovo vječno trajati!”
Žene su klimale glavom. Da bi potom jedan piskutav glas rekao: “A ako ne daju?”
Ponovo je nastupila tišina. Sada još ozbiljnim tonom, progovorila je ona žena: “E onda valja otimat’! Svi zajedno, zato smo vas i zvali. Djeca moraju jesti, je l’ de?”
Uslijedio je žamor, žene su pričale uglas, čas jedna, čas druga, čas sve zajedno, kao da se svađaju, kao da raspravljaju... Tonovi su postojali tiši i na trenutak sam zaspao. Bilo je iza dvanaest na satu kada me mati probudila da idemo.
NEŠTO SE KRUPNO SPREMA
Došli smo kući. Mati je otišla u dio prostorije koji je bio neki vid improvizirane kuhinje. Uzela je hranu i počela raspoređivati u manje kutije... Potom je te kutije stavila u sanduk u kojem je stajala posteljina, a dio u ladice ispod krpi i garderobe. Pomagao sam. Pomislio sam, možda je i dobro što se pročulo da su nam pokrali brašno prilikom prevoza iz Milankovića. Ovako možemo biti meta. Neimaština ne bira. Raspoređivali smo, pakirali i prepakirali ono malo hrane što je bilo, skrivajući je po kući. Legao sam oko dva sata iza ponoći, umoran i nekako težak, u želji da što prije zaboravim prethodni dan.
Ujutro su me zvali Fahrudin i Emir da igramo fudbala. Svanuo je sunčan dan. Sušta suprotnost jučerašnjem. Šutali smo loptu, smijali se, uživali u ponovo vraćenom ljetu, razgovarali o školi, o curama (sad smo bili “veliki”), o ko zna čemu kada je cesta ispod nas zatutnjala... Kamioni – jedan, pa drugi, kolona vozila.... Jedan je vukao top, u drugom nismo bili sigurni šta se prevozi... Kamion s ceradom skrenuo je na proširenje, izašli su vojnici... Po prirodi radoznao, sišao sam dolje do ceste nastojeći uspostaviti komunikaciju.
“Zdravo. Kuda momci?”, upitah. “Rekli su nam Solun. Mislili smo da napadamo Grčku”, smijući se rekoše vojnici. “Blizu ste, možda desetak minuta odavde”, rekoh. “Imamo mi i Solun, i Rimski most, i Obelisk, ovdje u Olovu”, dodah. “Aha. A ti si iz Olova?”, upita me jedan od vojnika. “Da”, rekoh. “E pa ne idemo u tom smjeru”, reče vojnik dok se uspinjao nazad na kamion. Ostavio me u nedoumici, ali sam znao da se nešto krupno sprema.
