Ne znam kako sam došao kući. Otvorio sam vrata. Mama je plakala. Bio sam zatečen situacijom, smišljao sam šta reći, kako se opravdati za ovaj posljednji nestašluk... Na trenutak je zastala. Pogledala me i kroz jecanje jedva razgovijetno rekla. “Vesna je ranjena. Teško. Ako preživi, morat će joj nogu rezati. Sad je bila Nerma.”

Otrčao sam do Nerme, upravo je izašla iz smjene u Paskoj. “Ono je bila Vesna u hitnoj?”, upitah. Klimnula je glavom. “Puno je krvi izgubila. Sad je sve u Božijim rukama”, reče Nerma, medicinska sestra u ratnoj bolnici.

Vesna S. bila je naša kućna prijateljica. Komšinica. Neko ko me čuvao preko dana, u nekom periodu od nekoliko mjeseci, u uzrastu kada sam prohodao, a još nisam znao pričati, u vremenu kada je mama počela raditi...Vesna je bila “proljeće”. Vesna je bila radost. Neko za koga sam uvijek bio mala slatka beba koja se uneredila do izavrata... Vesna je bila jedna mladost, jedan svijet, jedan cvijet u punom cvatu...

Sjedili smo do sitnih sati tu večer u malom izbjegličkom stanu moleći, doveći, nadajući se pozitivnim vijestima iz hirurške sale, smještene tamo negdje iza Konjuha, s one strane, prema Kladnju, prema Tuzli...

Loše vijesti brzo putuju. Ujutro je došao Taib, naš stanodavac, neko ko nam je ustupio nekadašnji poslovni prostor za stanovanje. Taib je bio angažiran kao vozač hitne pomoći, zapravo svoga kombija prekomandovanog u sanitetsko vozilo.

Vesna nije preživjela. Previše je krvi izgubila. Osjetio sam prazninu. Nekakav tupi, zaglušujući bol, kao kada ste u nekoj vrsti zamke, nesigurni šta donosi sutrašnji dan, koliko će još biti tuge. Jedan po jedan segment, jedna po jedna slagalica naših prijeratnih života nestajala je. Vesna je bila dio te svakodnevice, bezbrižnosti, jutarnje kahve s mamom, odlaska na roštilj, na Zeleni, neko ko mi je donosio sitne poklone iz Skenderije (radila je u Ljubljanskoj banci u Sarajevu), neko ko je slao razglednice s Jadrana ili iz Rima, neko ko bi me istinski zagrlio, radovao se svakom mom školskom uspjehu, odrastanju, blago me zadirkujući za prve simpatije... To je bio taj komšiluk, često vrlo bliskiji i od krvnih veza s rodbinom razbacanom u svijetu, neko ko je dijelio i dobro i zlo, bez interesa, bez sujete, bez suvišnog objašnjavanja... Rat je donio stradanje. Progon. Tuđinu... Neki novi ljudi. Neki novi ambijent. Neka nova pravila. Potrebu da se stalno prilagođavate. Mati je plakala, sada još jače...

VESNA JE IZAŠLA NA SUNCE

Bio je juni. Bilo je sunce. Sve je napolju mirisalo na ljeto, na odmor, na život od prije, sve je mamilo, prizivalo da se izađe iz skloništa... U čaršiju. Nije granatiralo. Nisu se čuli pucnji. Vesna je izašla. Mnogi su izašli. A onda su, negdje oko podne, zapucali. Slali su ponovo smrt s brda, s uzvisina, iz topova... Jedino su to i mogli. Pucati po civilima. Od početka rata, a sada je već gotovo godina, u sučeljavanju dvije vojske, u sučeljavanju s Armijom RBiH nisu dobili niti jednu bitku... Kukavice! Zlotvori! Pogan velikosrpskog zla, došli ko zna odakle, nalazili su se na obroncima Olova. Gledaju, a ne mogu ući. Zato valja pucati. Ubijati Olovo.

Mjesec ili dva ranije, s prvim toplijim danima, sjedili smo tu u selu, u Kalesiji, s Vesnom, uživajući u suncu, zelenilu, beharu, još gajeći nade da će se ovo “ludilo” završiti. Intervenirat će Evropa. Intervenirat će Amerika. Civiliziran svijet će reći dosta! Zapad neće nijemo gledati...

Rat nije stao, uprkos međunarodnim snagama, pregovaračima, priči o univerzalnim vrijednosti, izvještavanju o logorima, o ubistvima, o progonu, o rušenju, paljenju cijelih naselja, gradova, zatiranju svega što se ne uklapa u projektirani velikosrpski ram s četiri ćirilična “c”. Naprotiv, rat se rasplamsavao. Valjda su dušmani osjetili da s protokom vremena, ma kako paradoksalno zvučalo, bez obzira na sve napade, žrtve, iskušenja kroz koja prolazi ovaj narod, zemlja Bosna jača! Svakim je danom organiziranija, naoružanija, s novim plamom i željom da se porazi agresor.

Ipak, koliko će još biti izgubljenih života, koliko još suza, šta će se s nama desiti? Rojila su se pitanja, bez odgovora, ili s mnoštvom mogućih odgovora...

Nisam više mogao izdržati, izašao sam napolje u silnoj želji da vrisnem, da trčim, da izbacim tu negativnu emociju što se sa svakim trenutkom provedenim u zatvorenom prostoru pojačavala. Došao sam na vrh sela, do korita, a zatim do davno napuštenog malog protočnog mlina koji je svjedočio o nekim davnim prošlim vremenima ili mi se tako samo činilo. Možda će mlinica ponovo raditi, kako je krenulo... Osjećao sam silnu želju da odem u Olovo. Kući. U mahalu. Da otrgnem, barem na trenutak, sjećanja, da se vratim, da osjetim mjesta gdje sam šetao s Vesnom, s Bucom... Znao sam da tako nešto nije moguće. Vrijeme se ne može vratiti. Ondje gdje sam živio bilo je suviše opasno, same zgrade su bile ruševine, razvaline, baš poput naših prijeratnih života koje je trebalo ponovo presložiti, naći neki novi motiv, ponovo krenuti ispočetka, jednom kada dođe mir...

Pogled se pružao ka selu, ka Konjuhu, ka šumi, dječaci su dovodili stoku na pojenje... Selo se polahko budilo. Ne znam otkud i kako to objasniti, gotovo da sam fizički mogao osjetiti tu promjenu raspoloženja. Tugu su postepeno mijenjali nada i prkos.

U prsima me preplavio osjećaj entuzijazma, kolao je kroz krvotok inat, kao da sam sada, nakon prvog udarca, te siline, te žestine što donose tužne vijesti bio na trenutak još odlučniji... Borit ćemo se. Dobro će pobijediti. Opet će biti života. I Olova. I opet ćemo mi na Zeleni vir.

NEOBIČAN POČETKA PRIJATELJSTVA

U tom razmišljanju prekinu me glas: “Dobro si ga udesio. Tri šava na nozi!” Bio je to Emir V., vršnjak, mještanin. Često smo igrali fudbal. Bio je brz i imao je precizan šut. Uvijek kada sam mogao birati, gledao sam da igram u istom timu s Emirom. “O čemu ti to?”, upitah, potpuno zaboravivši na jučerašnje naguravanje na rijeci. “Admir H. ne može na nogu. Ogromna posjekotina. Ondje gdje najviše boli – peta. Kako si ga samo ‘potopio’, dobro je ikako ispliv’o...”, preuveličavao je i dramatizirao Emir. Nisam ga mogao dalje slušati. Odmahnuo sam rukom. Nije mi godilo društvo. Morao sam biti sam. Ipak, kad bolje razmislim, kriv sam. Osjećao sam grižnju savjesti. Momentalno sam odlučio otići u Hadre, tamo gdje je stanovao Admir.

Za nešto više od pola sata brzog hoda već sam bio u selu. Upitah za kuću u kojoj je živio. Pokucah na vrata sa zebnjom, nisam znao kako će reagirati njegovi roditelji. Bilo je pregršt pitanja bez odgovora, no znao sam da moram doći. Bolje prije nego poslije, a kući je svakako mučna atmosfera. Otvorila je žena. Vjerovatno njegova mama. “Merhaba. Došao sam vidjeti Admira. Ja sam taj koji ga je povrijedio.” Rekoh onako brzo, iščekujući reakciju. “A ti si taj!”, reče blago povišenim tonom Admirova mama. Kao da me htjela naružiti, nareziliti, što smo se dječijom nepažnjom doveli u ovu situaciju. Zatim se blago nasmiješi i reče: “Izvoli. Nek’ si došao. Evo Admira u dnevnoj. Rekao mi je ste se pogurkali. Trebate paziti. U ovim vremenima teško je do doktora... Može sok od jabuke?”, upita me i izgubi se u hodniku.

Admir je ležao u dnevnoj sobi. Noga mu je bila zamotana u gips, peta do iza zgloba. Provirivali su iz te gipsane čizme samo prsti. “Kako si?”, upitah. “Možda propustim sezonu na Krivaji. A i fudbala neću moći igrati ovo ljeto zasigurno”, reče Admir. Bilo je u tom odgovoru i šegačenja i žalopojke. Sjedio sam sat ili dva, unezgođen zbog onoga što se desilo, s druge strane, na trenutak zaboravivši smrt, svu ratnu zbilju, dramu što se odvijala tek nekoliko kilometara od ovog pitomog bosanskog sela... Pričali smo o svemu, isprekidano, bez reda, i o sportu, i o simpatijama, i o snovima, stremljenjima... Razvijalo se jedno prijateljstvo između dva dječaka koja su se jučer gurala, u žaru natjecanju skoro da je došlo i do prave tuče...

Vratio sam se nazad u Kalesiju u poslijepodnevnim satima. Bilo je pite sirnice za ručak. Još je bio živ običaj da se u vrijeme žalovanja pogođenoj porodici pripremi obrok ili dva od komšija... Vjerovatno je neko donio iz sela. Možda Vasva. Znala je za prijateljstvo mame s Vesnom. Da su odrastale zajedno...

Šutjeli smo. Osjetio sam mučninu. Nisam mogao biti u ovim trenucima unutar četiri zida. Izašao sam. Igrat ću fudbal ili otići na Krivaju, vozit ću bicikl... Svaki slobodan trenutak korist ću maksimalno. Možda sljedećeg neće biti. U ratu se mora napraviti balans. Previše je ružnih, teških vijesti.

Potrebno je biti u pokretu, imati razloga i vremena i za radost, nabaciti osmijeh, zvučati optimistično ma kako teško bilo... Ponavljao sam u sebi tu mantru kako bih ostao “pozitivan”, kada dođem pred raju...

Ništa nije pomoglo. Osjetio sam kako suze nadiru dok sam se spuštao iz sela ka Krivaji, ka ploči, ka kupalištu... Nikada više neću čuti Vesnu. Nikada je više neću vidjeti. Ostat će zauvijek jedno prazno mjesto. To je rat. To je zbilja. To je ono što boli... To je ta cijena da bismo mi koji ostajemo jednog dana živjeli slobodno.