Mnogo toga su Fahrudin Radončić i Sefer Halilović napisali i rekli jedan o drugome tokom proteklih decenija. Ponekad dobrog, kada je trebalo braniti zajedničke dijelove biografije, ali pretežno lošeg. No čini se da “prva ljubav zaborava nema” pa se tako šegrt Radončić sjetio svog starog kalfe Halilovića, u čijem je štabu svojevremeno izučavao i usavršavao onaj zanat čiji stvarni majstori sjede u Beogradu. Doduše, uloge su sada ponešto promijenjene pa je učenik davno nadmašio svog učitelja u vještini političke i društvene subverzije, ali veza je i dalje tu.

U tom duhu ponovnog okupljanja društva starih političkih sabotera, Radončić i Halilović su u centrali SBB-a održali sastanak na kojem je raspravljano ono što ih tišti još od 1993. godine – kako preuzeti potpunu vlast u Sarajevu i većinski bošnjačkim prostorima Bosne i Hercegovine. Pri tome su zajednički konstatirali potrebu “ukrupnjavanja opozicije i pravljenja bloka za predstojeće opće izbore”, što bi i bilo sasvim legitimno da nije činjenice da Radončić i njegova stranka SBB već jesu dio vlasti u ovom ili onom obliku na gotovo svim nivoima, da ne spominjemo sarajevsku “Trojku”.

Opozicija je u stvari šifra za “svi oni koji nisu SDA” pa ovako njihovi pozivi u suštini znače samo jedno – neutralizaciju SDA.
Uostalom, kalfa i njegov šegrt to i ne kriju jer otvoreno zagovaraju i važnost opcije jednog kandidata “opozicije” za člana Predsjedništva BiH iz reda Bošnjaka.

Naravno, pozicija “prvo u Bošnjaka” jeste tiha patnja i neostvarena ambicija i Halilovića i Radončića no prvi je prokockao sve šanse još tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu kada je kao načelnik Glavnog štaba Armije RBiH demonstrirao bošnjačkoj javnosti odvratni cezarizam i kaudiljizam dok je njegova nekadašnja kafe-kuharica čak tri puna teško poražena na izborima, te je stoga očekivati da će podržati nekog trećeg kandidata.

Koliko je Radončić odlučan u svom ponovnom pohodu na vlast, pokazuje i to da je Mirsad Kukić Kuko, nekadašnje “lice s potjernice”, to jeste jedan iz plejade onih čije su se političke potjernice mogle pronaći na stranicama Dnevnog avaza, naprasno, samim činom izlaska iz SDA, doživio rehabilitaciju lika i djela te osobitu čast da bude ugošćen u Tornju od strane “Osnivača i Vakifa”. Tema sastanka je naravno bila opet ista – “ukrupnjavanje opozicije radi promjene političke i ekonomske situacije”, a iako je i PDA, baš poput SBB-a, dio vlasti na raznim nivoima planiraju “ulaganje maksimalnih napora i iskazivanje tolerancije kako bi opozicija izašla s jednim kandidatom za člana Predsjedništva BiH”.

Cilj svih ovih sastanaka svakako jeste “preuzimanje ključnih procesa”, kako se to i tvrdi u Dnevnom avazu, ali, nažalost, ne radi “razvoja stabilne Bosne i Hercegovine, mirnijih regionalnih odnosa i zaustavljanje masovnog iseljavanja mladih iz Bosne i Hercegovine” već zbog nečega sasvim drugoga. Naime, ovakav juriš na vlast “nesvete alijanse” sastavljene od starih poznanika, povremenih neprijatelja te vječitih pretendenata na vlast jeste u funkciji druge Radončićeve opsesije, a koja ima ponajviše veze s njegovom servilnošću spram onih koji zagovaraju ideje koje su u suprotnosti s bošnjačkim ili interesima Bosne i Hercegovine.

Pristajanje na podvale zvane “Otvoreni Balkan”, a što je ništa drugo već “Velika Srbija” u drugom pakovanju, ili donošenje izbornog zakona po Čovićevom ukusu, jeste daleko lakše sprovoditi uz neutraliziranu SDA i opravdati javnosti ukoliko se djeluje u okviru neke raznorodne koalicije u kojoj niko neće biti odgovoran za veleizdaju.

Srećom, “ukrupljavanje i pravljenje jedinstvenog bloka” za preuzimanje vlasti u ovakvom kontekstu i zbog takvih razloga nije prošlo 1993. godine pa neće proći ni danas. Bošnjaci su u ovih 30 godina demokratije ipak dovoljno politički sazreli da bi im se desilo da osobe poput Radončića, Halilovića i Kukića, kojima je zajedničko ne samo ambiciozno vlastohleplje već i sklonost ka stvaranju kulta vlastite ličnosti, više ikada puste blizu vlasti, barem u takvoj mjeri gdje se donose odluke od nacionalnog značaja.