Umajadi su 756. godine osnovali emirat Cordobu na Iberijskom poluotoku. Ovo je bila najvažnija nezavisna muslimanska teritorija na Zapadu. Na taj je način Abderramán I raskinuo s Damaskom, nakon što je pobjegao od masakra Abasida protiv Umajada. Nakon što su sukobi između Arapa, Berbera i Sirijaca bili prevladani, ova je nova država s njegovim nasljednikom Abderramánom II postigla brzu islamizaciju cijele regije. Ali međusobne borbe nisu potpuno prestale, što je bio faktor koji je omogućio kršćanskim kraljevstvima da se reorganiziraju i pripreme za ponovno osvajanje.
Godine 912. Abderramán III stupio je na prijestolje emirata na rubu nestanka. Godine 929. novi muslimanski vođa formalizirao je novu državu, halifat Kordoba. Na ovaj način je inaugurirano jedno od najsjajnijih poglavlja Al-Andalusa. Trenutak najvećeg kulturnog i ekonomskog sjaja poklapa se s vladavinom samog Abderramána III i njegovog sina i nasljednika Alhakena II.
Godine 1009. došlo je do fitne, građanskog rata tokom kojeg su kršćanska kraljevstva intervenirala kao saveznici različitih strana. Tokom dva desetljeća koliko je trajao ovaj sukob, razni emiri su nasljeđivali jedni druge. Hisham III je bio posljednji monarh halifata.
Drugi faktor koji je vodio ka propasti bili su veliki ekonomski i vojni resursi koji su morali biti korišteni za ratove u sjevernoj Africi protiv Fatamija. Godine 1031. Córdoba je prestala biti metropola koja je zapanjila svijet svojim prosperitetom i kulturnim bogatstvom. Do tog trenutka, ovaj grad Al-Andalus je imao centraliziranu fiskalnu politiku i upravljao administrativnom podjelom kraljevstva.
Raspadom halifata dolazi do cjepkanja teritorije na različite cjeline s vlastitim entitetima: Murcia, Carmena, Huelva, Morón, Granada... Sve se one nazivaju taifa, koja će ostati na snazi do kapitulacije Boabdila pred katoličkim monarsima.
Dana 25. studenog 1491. Abdullah Muhammad XII, poznat kao Boabdil i katolički monarsi potpisali su kapitulaciju Granade u Santa Feu. Na taj je način ozvaničena predaja Nasridskog grada kršćanskim trupama koje su ušle u njega 2. januara 1492. godine.
Boabdil je bio posljednji sultan Granade. Njegov ostanak na vlasti nije bio lahak, dapače bio je vrlo komplikovan. Iako je bio prvorođeni sin emira Mulaya Hacéna postojale su dvije žene i više djece koja su pretendirala na prijestolje. A tu je bio i Mulayev brat, Zagal, koji je takođe imao svoje ambicije. Zahvaljujući klanu Abencerrajes, uspio je protjerati svog oca i amidžu i preuzeti vlast.
Boabdil nije bio iskusan ratnik, a u dva navrata ga je zatvorio Fernando el Catolico, kome je na kraju postao saveznik. Tokom ratnih godina u Granadi, skovao je zavjeru protiv jednih i udružio se s drugima kako bi mogao nastaviti biti Nasridski sultan. Nakon predaje, Boabdil je napustio grad. Tada se rodila legenda o uplakanom sultanu, o Maorovom uzdahu i čuvenoj rečenici "plači kao žena zbog onoga što nisi uspio odbraniti kao muškarac". U stvarnosti Boabdil je započeo ugodan život u Alpujarri, koji se potom nastavio u Fezu do kraja njegovog života, 41 godinu kasnije.
Emirat Granada bio je anomalija koja se nastavila opirati unatoč padu drugih taifa poput Seville i Valencije. Nestabilnost Kastilje i Aragona omogućila im je da prežive ali ključni razlog zašto je Granada i dalje bila nezavisna kraljevina bio je ekonomski: plaćala je novcem da ostane takva.
Fernando se odlučio za taktiku iscrpljivanja. Za razliku od Ferdinanda III, koji je uvijek planirao brze napade kako bi zauzeo neprijateljske gradove na mučan način, Ferdinand Katolik je pripremio opsadu koja je trajala dugo vremena.
Ali nakon krvavog zauzimanja Malage je počeo mijenjati svoju strategiju. Ta bitka pokazala mu je da preostali muslimani na poluotoku neće dobiti pomoć od kraljevstava Sjeverne Afrike ili udaljenih naroda. Zauzimanje Granade trajalo je predugo, a deset godina nakon njezina početka katolički su monarsi odlučili da je vrijeme za okončanje rekonkviste. Fernando i Isabel preselili su se u Santa Fe 1491. kako bi dovršili svoj veliki projekt.
Katolički monarsi su u sporazumu o kapitulaciji utvrdili da će postojati vjerska tolerancija zahvaljujući bezuslovnoj predaji Nasridskog kraljevstva. Kapitulacije su bile sastavljene od 77 članova koji su priznavali prava Maora i favorizirali miran suživot, no 1499. kardinal Cisneros je potkopao sve sporazume, a 1500. Albaicín se pobunio. Represija protiv pobune donijela je užas u gradu: spaljene su knjige na arapskom, srušene su džamije, a na njihovom mjestu izgrađene crkve. Tokom 16. stoljeća došlo je do još jedne oružane pobune. Konačno, Felipe II je 1602. dekretom protjerao Maore.
