Svjetski brendovi farmerica u jednom primjerku stizali su u Novi Pazar, a iz njega izlazile u milionima „preslikane“ do najsitnijih detalja. Između originala i falsifikata bio je znak jednakosti u modelu, kvalitetu, čak, i u pakovanju. I bile su deset puta jeftinije

Original falsifikati proizvodili su se u garažama, pomoćnim prostorijama, na brzinu pretvorenim sobama u proizvodne pogone. Bilo ih je preko 400 i u njima je bilo zaposleno više od 10.000 radnika iz ovog, ali i gradova u okruženju.

Većina je bila iz tekstilne industrije, koja je u ovom gradu bila privredna okosnica. Bio je to jedini način da premoste vrijeme između propadanja svojih tekstilnih fabrika i neprimanja plata i egzistencionalnog opstanka, piše srbijanski list Danas.

U fabrikama su bili „zakačeni“ na klimavo penzijsko-socijalno osiguranje, a u mini fabrikama za proizvodnju farmerica zarađivali su za život.

Majstori svog zanata – krojači i šivači i zaposleni na peglanju, za rad od jutra do mraka, zarađivali su i po dvije hiljade tadašnjih maraka, sa najnižim zaradama, oko 600 maraka, bili su oni koji su radili na sjeckanju konaca i pakovanju. Sve je moralo da bude spremno za utorak i nedjelju, udarne pijačne dane.

Za novopazarski džins, prvo farmerice, a onda jakne, košulje, haljine i suknje, čulo se daleko, pa su u kilometarskim kolonama autobusa i automobila kupaca i preprodavaca dolazili iz svih dijelova Srbije i zemalja u regionu. Kvalitetna i „markirana“ roba, na veliko i malo, kupovala se po niskim cenama na 600 tezgi na Robnoj pijaci.

Za stotinjak maraka mogla je da se obuče cijela porodica i kupe džins pokloni, a preprodavci su, u svojim mjestima, na toj robi zarađivali i po deset puta više.

Za rubriku „Vjerovali ili ne“ je podatak, da se devedesetih godina prošlog stoljeća, u Novom Pazaru proizvodilo godišnje 20 miliona farmerica, skoro farmerice po glavi stanovnika velike Jugoslavije.

Tada je ovaj grad nazvan „malim privrednim čudom“ i „dolinom džinsa“. Bio je to ekonomski bum, započet početkom devedesetih godina, kada su farmerice iz Trsta bile stvar prestiža. Krenulo je kao zanatski porodični posao.

U prvoj deceniji ovog stoljeća, garaže i pomoćne objekte počele su da zamjenjuju prave proizvodne hale sa najsavremenijom opremom, uvođenje ISO standarda, umjesto original falsifikata pojavilo se pedesetak domaćih brendova, došlo je učešće na sajmovima u zemlji i inostranstvu, sa pijačnih tezgi roba se preselila u butike i krenuo je izvoz u Rusiju i Belorusiju i još desetak zemalja Evropske unije.

Iako je novopazarski džins važio i važi za najkvalitetniji, osvajanje tržišta postalo je teško. Roba na inostranim tržištima nije kurentna, jer je njena izrada skupa zbog uvoza kompletnog repromaterijala, uglavnom, iz Turske, Grčke i Italije.

Sve naredne godine počele su da mijenjaju situaciju u džins industriji. U zidinama započetih velikih fabričkih hala ostala su zarobljena sopstvena i kreditna finansijska sredstva. Svjetska ekonomska kriza od 2009. godine počela je da smanjuje broj fabrika za proizvodnju džinsa i zaposlenih radnika i njihovih zarada, smanjivala se i proizvodnja, a sve jača je postajala konkurencija stranih firmi. Na to su se nadovezali pandemija korone i ratovi.

„Sve staje samo u jednu reč, istorija“, kaže Tigrin Kačar, vlasnik Fabrike za dečiju konfekciju „Stig“.

Ocjenjuje da je država zaboravila na ovdašnje proizvođače džinsa i da „svu prednost imaju strane firme“, jer „mi i ekonomski i organizaciono nismo u stanju da uđemo u tu tržišnu trku sa svim tim firmama, koje imaju plus podršku i naše države. Naše firme, koje su svih ovih decenija održavali i zapošljavali veliki broj građana, sada smo u nepovoljnom položaju“.

Kačar ističe da je sve drugačije. Nelojalna konkurencija inostranih firmi, natjerala je novopazarske proizvođače džinsa da koriste druge materijale i da kvalitetom traže svoje mjesto na tržištu.

„Sada imamo nenormalnu hiperprodukciju i tržišno ponašanje da nova kolekcija bude snižena i na rasprodaji, objašnjava vlasnik „Stiga“.

Instalisani proizvodni kapaciteti, od prošle decenije, koristili su se oko 40 odsto, a u pogonima je nedostajalo oko 1.000 krojača i šivača.

Mladi su sve manje bili zainteresovani da rade u tim fabrikama, čak nije bilo ni velikog interesovanja učenika iz Škole za dizajn tekstila i kože da u toku školovanja dobiju stipendiju, praksu obavljaju u fabrikama za proizvodnju džinsa i nakon završetka srednje škole imaju obezbijeđeno radno mjesto i mogućnost za usavršavanje u struci. Na konkurs koji je raspisala asocijacija proizvođača džinsa javilo se samo osam srednjoškolaca.

Sada je, u odnosu na prije desetak godina, sve svedeno na minimum. U poslu je ostalo dvadesetak proizvođača, toliko je i marki džins odeće. Većina se preorijentisala da radi kompletne brendove za proizvođače iz Grčke, Italije i Slovenije, koji su „velike investicije uz mali procenat zarade“.

Sadašnje zarade zaposlenih kreću se najviše do 70.000 dinara (oko 1200 maraka). I dalje radnici najviše vole isplate na ruke, bez osiguranja, jer ostale prinadležnosti ostvaruju na evidenciji nezaposlenih.

U fabrikama džinsa sve je manje mladih, koji masovno odlaze u zapadnoevropske zemlje, pa je počeo „uvoz“ radnika iz Pakistana i Vijetnama. Zna se da ih ima, ali ne i koliko. O tome vlasnici fabrika nerado govore.

U Novom Pazaru dvije i po decenije nema direktnih investicija, niti otvorenih novih radnih mjesta. Privreda se oslanja na lokalna mala i srednja preduzeća. Posao traži 23 hiljade ljudi i po stopi nezaposlenosti od 50 odsto radno sposobnog stanovništva, ovaj grad je pri dnu ljestvice.

Od nekadašnjih 400 proizvođača džinsa, poslije tri i po decenije, u poslu je ostalo manje od 10 odsto. Nastale kao rezultat sive ekonomije, opstale su samo one koje su ušle u legalne tokove poslovanja i ozbiljna ulaganja u osavremenjavanje proizvodnje.

Oni koji su ostali u poslu šansu za oporavak vide u otvaranju evropskog tržišta.. Tvrde da su njihovi proizvodi konkurentni na evropskom tržištu, jer modni trendovi, cijene i kvalitet mogu da zadovolje probirljivo evropsko tržište.

Na tom tržištu, sa svojim brendovima, prisustno je desetak novopazarskih proizvođača džins odeće, a na ruku im ide i Sporazum o slobodnoj trgovini, kojim su ukinute carine između Srbije i EU.

Njihovi proizvodi se prodaju na tržištima Poljske, Češke, Italije, Njemačke i Slovenije, a zbog blizine najinteresantnija su im tržišta Grčke, Bugarske i Rumunije. Ipak, najviše farmerica prodavalo se, do rata, u Rusiji i Bjelorusiji na osnovu bescarinskog sporazuma.

Ekonomski stručnjaci i kupci, Novi Pazar, nazvali su „malim privrednim čudom“, „dolinom džinsa“ i „prijestolnicom džinsa“, pa je prva asocijacija na ovaj grad postala odjeća od džinsa. Proizvodnja od teksas platna, ovom gradu, omogućila je da opstane u najtežim devedesetim godinama prošlog stoljeća.

Kvalitet proizvoda ostao je isti, od početka do sada. Poređenja između stranog i novopazarskog, pretežu na džins iz ovog grada. Robna pijaca je, oduvek, bila stalna adresa farmerica i ostalih odjevnih predmeta od teksas platna. Ima onih sa jedva uočljivim felerom od kamenovanja do onih bez mane, po ceni od 10 – 15 eura.

Osavremenjavanje poslovanja donelo je postavljanje bilborda duž saobraćajnica koje vode ka Novom Pazaru. Kompanije su trasirale puteve da se lakše dođe do njih i njihovih prodajnih objekata.

Evropski pokret u Srbiji i njemački ZDF, početkom prošle decenije, sproveli su istraživanje o političkoj i ekonomskoj situaciji u ovom dijelu Srbije.

U rezultatima tog istraživanja napisano je da se, do prve polovine devedesetih godina, u Novi Pazar, godišnje, legalno i ilegalno uvozilo ukupno 24 miliona metara teksas platna, proizvodilo 20 miliona farmerica, a dnevna proizvodnja po radniku bila je 36 komada.

Tada je mjesečni promet džinsa, na čuvenoj novopazarskoj pijaci, bio preko 10 miliona eura, odnosno 20 miliona tadašnjih njemačkih maraka. Hiper proizvodnja i velike zarade počinju da jenjavaju. Istraživači su ocijenili da je to posljedica uvoza jeftine odeće sa Istoka i carinjenja po nerealno niskim osnovicama.

Istraživači su zaključili da je do problema u ovoj oblasti došlo i zbog predimenzioniranih kapaciteta, uvođenja modernih tehnologija, nepostojanja jasne strategije i sektorske organizovanosti, povećanje konkurencije među proizvođačima džinsa, prelazak iz sive ekonomije u legalne tokove poslovanja i izmirivanjem obaveza prema državi. „Zlatno doba džinsa“ počelo je da blijedi još 2003. godine, zaključili su istraživači.

Novopazarski proizvođači džinsa dugo su se bezuspješno borili da otvore inostrana tržišta, a kao najpovoljnije, zbog bescarinskog sporazuma, učinilo im se rusko. Međutim, Rusi, u početku, nisu pokazivali veliko interesovanje.

Napori su se poklopili sa vremenom kada je Američka organizacija za međunarodni razvoj (USAID) dio svojih aktivnosti usmjerila ka pomoći razvoju privrede u Novom Pazaru. Jedna od aktivnosti, 2008. godine, bilo je formiranje Asocijacije tekstilaca (ASTEX), koju su činile 135 kompanija za proizvodnju džinsa, koje su na rusko tržište ušle pod zajedničkim imenom „Džins iz Srbije“.

Tada su počeli uspjesi na ruskim sajmovima i prvi rezultat bio je izvoz farmerica u vrijednosti od 225 hiljada dolara i otvoren je distributivni centar u Moskvi.