Kako je pao 'Mandela Gvineje', jedne od najsiromašnijih muslimanskih zemalja svijeta

Pripadnici specijalnih snaga vojske Gvineje objavili su u prošlu nedjelju da su uhapsili predsjednika te zemlje Alpha Condea, preuzeli kontrolu nad glavnim gradom Conakryjem i “raspustili” dosadašnje institucije. U državnom udaru nije bilo žrtava, unatoč zvukovima automatskog oružja koji su se čuli tokom jutra u glavnom gradu. Kraj desetogodišnjeg Condeovog režima donio je scene kolektivne radosti u više četvrti glavnoga grada.

“Odlučili smo nakon što smo uhvatili predsjednika, koji je trenutno s nama, (...) ustav staviti izvan snage, raspustiti institucije, među kojima vladu”, rekao je u videoporuci komandant specijalnih snaga Mamady Doumbouya, u ime Nacionalnog odbora za okupljanje i razvoj, dok su uz njega stajali pučisti u uniformama i s oružjem.

Već se mjesecima Gvineja, koja se nalazi među najsiromašnijim zemljama svijeta, nalazi u dubokoj političkoj i ekonomskoj krizi, pogoršanoj pandemijom korona virusa. Conde je 2010. došao na vlast, postavši prvi demokratski izabrani predsjednik Gvineje nakon desetljeća autokratskih režima. Branitelji ljudskih prava kritikuju njegov pomak prema autoritarnom vladanju, dok se Conde ponosi time što je unaprijedio ljudska prava i rehabilitirao zemlju za koju kaže da ju je zatekao u ruševinama.

U kakvom je stanju ta afrička zemlja od 10 miliona stanovnika, u kojoj žive 24 etničke grupe, dovoljno govori da je bila teško pogođena epidemijom ebole 2014. godine. Zemlja je podijeljena na četiri velike geografske regije, a broj stanovnika koji nisu iz Gvineje znatno se povećao od sredine 1980-ih, kada su u zemlju počeli u većem broju stizati trgovci iz Libana i Sirije.

Više od 85 procenata Gvinejaca jesu muslimani suniti, a manje od jedne desetine jesu kršćani, uglavnom rimokatolici. Postoji mala grupa Gvinejaca koja i dalje slijedi lokalne tradicionalne vjerske prakse. U februaru 2017. godine Turska je poklonila narodu Gvineje medresu, islamski fakultet i džamiju. Taj je poklon važan faktor u očuvanju islama na tim prostorima. Zamisao projekta jeste školovanje mladih Gvineje, ali iz zemalja poput Gane, Malija, Senegala, Burkine Faso...

Predsjednik Gvineje Alpha Conde, koga je vojska svrgnula ove nedjelje pučem, došao je na vlast 2010. godine, nakon gotovo dva desetljeća borbe za predsjedničko mjesto. Za Condea, predsjedničkog kandidata od 1993. i vječnog rivala bivših predsjednika Sékou Touréa i Lansane Conté, zgrabiti vlast bio je toliko kompliciran proces da je više nikada nije htio prepustiti nikome drugom. Unatoč činjenici da je njegova posljednja kandidatura, za izbore u oktobru 2020, izazvala proteste koji su ostavili na desetine mrtvih u manje od godinu dana. “Ovi izbori nisu samo izbori, kao da smo u ratu”, izjavljivao je tada 83-godišnji predsjednik na skupovima tokom predizborne kampanje.

Porijeklom je iz bogate porodice i s 15 godina je otišao na školovanje u Pariz. U glavnom gradu Francuske studirao je pravo i doktorirao javno pravo na Univerzitetu Paris-Pantheon, gdje je i počeo karijeru predajući pravo i ekonomiju više od deset godina. Od studentskih dana bio je društveno i politički aktivan te je vodio organizacije poput Udruge studenata Gvineje u Francuskoj ili Federacije studenata Crne Afrike u Francuskoj.

Godine 1991. vratio se u Gvineju kako bi se, zajedno s ostalim protivnicima tadašnjeg sistema, borio za uvođenje višestranačja. Brzo je morao pobjeći iz zemlje i otišao je u izgnanstvo u Senegal. Godine 1992. njegova je stranka RPG legalizirana, a 1993. prvi put se kandidirao na prvim višestranačkim izborima u zemlji. Tada je prvi put izišao na megdan generalu Lansani Conteu, koji je bio predsjednik države od vojnog udara 1984. godine. Poražen je.

Na sljedećim predsjedničkim izborima, u decembru 1998, Conde je otet i zatvoren bez suđenja prije završetka glasanja, a Conté je proglašen pobjednikom. Conde je bio pritvoren više od dvadeset mjeseci prije nego što se pojavio pred sudom koji ga je 2000. osudio na pet godina zatvora zbog “zločina protiv državne vlasti i integriteta nacionalnog teritorija”. Na slobodu je pušten 2001. godine predsjedničkim ukazom o pomilovanju. “Ja sam intelektualac, moja borba je borba ideja, a moje oružje su pero i riječ”, kazao je na kraju suđenja.

Nakon smrti dotadašnjeg predsjednika Contéa u decembru 2008. godine i preuzimanja vlasti od strane vojne hunte na čelu s kapetanom Moussom Dadisom Camarom, Conde je sve svoje napore usmjerio na povratak i stvaranje slobodne, transparentne i demokratske države. Na vlast je konačno došao 2010. godine, u drugom krugu izbora, unatoč tome što je u prvom krugu izborio samo 18,25 posto glasova, u poređenju s 43,69 posto glasova, koliko je osvojio njegov budući najveći suparnik, čelnik opozicije Cellou Dalein Diallo. “Ja ću biti Mandela Gvineje”, izjavio je Condé tokom predsjedničke zakletve. No, tokom svoja dva mandata ne samo da nije prekinuo sistemsko nasilje u ovoj zapadnoafričkoj zemlji već ga je njegov režim itekako nastavio koristiti.

Percepcija Alpha Condea na početku njegove političke karijere je bila percepcija “demokrate koji je četrdeset godina svog života posvetio borbi za slobodu, demokratiju i vladavinu prava”, rekao je Diallo. “Danas znamo da je autokrata, spreman i da ubija samo da bi ostao na vlasti”, dodao je čelnik opozicije. Musliman, oženjen i otac jednog djeteta, Conde je insistirao na ostanku na vlasti, iako je 21. decembra 2020. istekao njegov drugi i posljednji mandat po Ustavu.

Kako bi to postigao, predsjednik je 22. marta 2020, nakon višemjesečne neizvjesnosti, raspisao referendum koji mu je omogućio promjenu Ustava i ponovni izbor. No, njegovi protivnici organizovali su demonstracije u kojima je najmanje 50 ljudi izgubilo živote, prema tvrdnjama organizacije Amnesty International, iako je opozicija tvrdila da je bilo najmanje 90 mrtvih.

Conde je obećao da će favorizirati višestranačje, paritet, podržati mlade, razvijati rudarske gradove, poboljšati životni standard Gvineje i opskrbu vodom i električnom energijom u zemlji koja je, unatoč velikom rudarskom, vodenom i poljoprivrednom potencijalu, i dalje jedna od najsiromašnijih na svijetu. Međutim, Lahidijev izvještaj, platforma koja prati i ocjenjuje obećanja Alpha Condéa i njegove vlade, kaže da je između 2015. i 2020. godine predsjednik države ispunio samo 13 posto svojih obećanja.

Vojska koja ga je pritvorila opravdala je puč “nedostatkom poštivanja demokratskih načela, lošim upravljanjem finansijama, endemskim siromaštvom i korupcijom”, problemima koje Condé više neće moći rješavati iz svoje voljene predsjedničke fotelje.

Od sredine 20. stoljeća Gvineja je doživjela brz rast stanovništva, praćen stalnom migracijom iz ruralnih područja u urbana središta. Ipak, i dalje tri petine stanovništva živi na selu. Glavno urbano središte jeste Conakry, stari grad koji se nalazi na ostrvu Tombo. Kankan, u Gornjoj Gvineji, trgovačko je, obrazovno, administrativno i muslimansko vjersko središte, dok Labé ​​služi kao trgovačko, administrativno i obrazovno središte.

Tragovi života na tim prostorima stari su 30.000 godina, a poljoprivredom su se tamo bavili prije 3.000 godina. Gradovi i sela Gornje Gvineje uključeni su u carstvo Mali od sredine 13. stoljeća. Portugalska prisutnost na obali datira iz 15. stoljeća, kada su razvili trgovinu robljem koja će imati veliki utjecaj na Gvineju do sredine 19. stoljeća. Vladar Fouta Djallona zemlju stavlja pod zaštitu Francuske 1881, kojoj se opire nezavisna država većinskog naroda Malinke sve do 1898. godine. Izolirane male grupe nastavile su se odupirati Francuzima do kraja Prvog svjetskog rata. Ugovori s Liberijom i Velikom Britanijom uveliko su utvrdili sadašnje granice do Prvog svjetskog rata.

Prema ustavu Četvrte francuske republike iz 1946, malom broju Afrikanaca iz Gvineje obrazovanih u Francuskoj bilo je dopušteno glasati za zastupnike u francuskoj Nacionalnoj skupštini. Na referendumu 1958. o ustavu za Petu francusku republiku samo je Gvineja, pod utjecajem Sékoua Touréa, koji je kasnije postao prvi predsjednik zemlje, glasala protiv članstva u Francuskoj zajednici. Gvineja je tako postala nezavisna.

Touréova je vladavina (1958–1984), međutim, postajala sve represivnija. Odbivši francusku pomoć, Gvineja je sa Sovjetskim Savezom i Narodnom Republikom Kinom ugovarala kredite i ekonomske i trgovačke sporazume. Kad nije uspjela postati punopravni ekonomski partner u sovjetskom bloku, Gvineja se obratila Francuskoj i drugim zapadnim zemljama za novčanu i tehničku pomoć.

Tokom Touréove vladavine zabilježena su brojna suđenja, zatvaranja i pogubljenja disidenata i drugih osumnjičenih. Postupno se sva moć koncentrirala u rukama Touréa i njegovih saradnika. Članovi njegove vlastite porodice zauzimali su vodeća državna mjesta. Iako je Demokratska stranka Gvineje, koju je Touré vodio od 1953, zadržala kontrolu, prestala je uživati ​​masovnu podršku koju je imala krajem 1950-ih i početkom 60-ih. Touréova smrt 1984. ostavila je stranačke vođe bez podrške, a vojni udar koji je uslijedio izveden je uz prilično snažnu podršku javnosti.

Puč je izvela vojska pod komandom pukovnika Mamadyja Doumbouya. Obučen u Francuskoj, komandant je specijalnih snaga vojske Gvineje od 2018. godine. Rođen je četvrtog marta 1980. u regiji Kankan u istočnoj Gvineji. Iza Doumbouya je više od 15 godina iskustva u vojnim operacijama u Afganistanu, Obali Slonovače, Džibutiju i Srednjoafričkoj Republici, kao i Izraelu, na Kipru, Velikoj Britaniji i, naravno, Gvineji.

Pukovnik se školovao i diplomirao u francuskim vojnim školama. U Francuskoj je također bio član Legije stranaca i tamo je magistrirao na Univerzitetu Panthéon-Assas Paris II. Također je završio specijalističku obuku za operativnu zaštitu na Međunarodnoj sigurnosnoj akademiji u Izraelu, kurs za komandante jedinica pješadije u Senegalu te kurs za obuku oficira u Gabonu.

Oženjen Francuskinjom i otac troje djece, vratio se u zemlju 2012. Međutim, za njega je malo ko znao sve do oktobra 2018, kada je učestvovao u vojnoj paradi organiziranoj povodom šezdesete godišnjice nezavisnosti koju je od Francuske Gvineja stekla 1958. godine. Doumbouya je jedan od oficira koji su stvarali Grupu specijalnih snaga vojske (GFS), koja je vodila puč, elitne jedinice sastavljene od dobro obučenih i opremljenih oficira i podoficira, koja je službeno stvorena dekretom koji je Condé potpisao u aprilu 2019.

Sve svoje znanje i obučenost Doumbouya je iskoristio petog septembra kako bi preuzeo kontrolu nad glavnim gradom Conakryjem i detronizirao Condéa. Kazao je da ustanak “nije državni udar”, prema njegovim riječima, radi se o “inauguracijskoj akciji za stvaranje uslova fa funkcionisanje države”. Tačnije, vladavine prava “u zemlji s političkom historijom”. Iako su udar osudile Afrička unija (AU), Ekonomska zajednica zapadnoafričkih država (ECOWAS), Ujedinjeni narodi i brojne evropske zemlje, za Doumbouyu je ovo bio čin koji “odražava legitimnu težnju ljudi koji žele živjeti u okruženju u kojem se mogu zadovoljiti osnovne ljudske potrebe”. U međuvremenu je Rusija pozvala na hitno oslobađanje predsjednika Condéa. “Moskva se protivi svakom pokušaju neustavne promjene vodstva”, navodi se u saopćenju Ministarstva vanjskih poslova.

Udar je izveden bez krvoprolića. Neke su trgovine zatvorene zbog straha od incidenata i nakon snažne pucnjave koju su nedjelju između specijalaca i vojnika lojalnih predsjedniku Condéu. Unatoč policijskom satu, sjedište Condeove predsjedničke straže opljačkali su ljudi koji su odnijeli rižu, limenke s uljem, klima-uređaje i madrace. Čini se da puč ima podršku javnosti, jer su mnogi građani izašli na ulice Conakryja u znak podrške vojsci.

Vođe državnog udara naredile su oslobađanje “svih političkih zatvorenika”, uključujući istaknutog aktivistu Oumara Syllu, poznatog kao Foniké Mengué, osuđenog na jedanaest mjeseci zatvora zbog pozivanja na mirne proteste. Stanje u zemlji i dalje je neizvjesno. Elitna jedinica koja je pritvorila predsjednika Condea tvrdi da je vlada smijenjena, ali ostatak vojnih struktura šuti i još nisu javno komentirali svoj stav. Doumbouya je u ponedjeljak objavio proglas u kojem je objasnio gvinejskim sigurnosnim snagama da je “došlo vrijeme za pomirenje s našim narodom, u čijoj službi moramo biti” te da je “vrijeme da ljudima ulijemo povjerenje, sigurnost i zaštitu, bez straha i nepovjerenja”.

Gvineja ima dugu historiju političke nestabilnosti. Godine 1984. Lansana Conte preuzeo je kontrolu nad zemljom nakon smrti prvog vođe nakon osamostaljenja. Ostao je na vlasti četvrt stoljeća, do svoje smrti 2008, a kasnije je optužen da je koristio državnu blagajnu za bogaćenje svoje porodice i prijatelja. Zatim je uslijedio drugi udar kojim je kapetan Moussa Dadis Camara preuzeo vlast u zemlji. Tokom njegove vladavine, snage sigurnosti otvorile su vatru na demonstrante na stadionu u Conakryju koji su protestvovali zbog njegovih planova da se kandidira za predsjednika. Camara je kasnije otišao u egzil nakon što je preživio pokušaj atentata, a prelazna vlada je organizirala izbore 2010. godine, na kojima je pobijedio Conde.

Ekonomija Gvineje ovisi o poljoprivredi i vađenju ruda. To je nerazvijena zemlja, ali ima najveće rezerve boksita na svijetu, minerala koji se koristi za proizvodnju aluminija. Zapravo, nestabilnost u zemlji ovih dana dovela je do toga da su cijene aluminija skočile na 10-godišnji maksimum zbog straha od daljnjih poremećaja opskrbe na tržištu. Zemlja ima i druge prirodne resurse poput zlata. Iako je rudno bogatstvo potaklo ekonomski rast tokom Condéove vladavine, mali je broj građana imao od toga značajnu korist. Udar je samo kulminacija dugogodišnje frustracije, prisutne najviše među milionima nezaposlenih mladih ljudi.