Mnogi su bili iznenađeni kada se 2. marta 16 afričkih zemalja suzdržalo od prijedloga Ujedinjenih naroda za osudu ruske invazije na Ukrajinu a Eritreja je čak glasala protiv. Bio je to kristalno jasan prikaz snage svjetske sile na tom kontinentu čiji je uticaj sve do tada ostao gotovo neprimijećen od strane miliona Evropljana.

Jer Evropa tada nije znala gotovo ništa o tome kako bi Rusija mogla pod svonju kontrolu staviti zalihe žita dok je osvajala nove teritorije u Ukrajini, niti da su Rusija i Ukrajina zajedno proizvodile 40% žitarica koje uvoze afričke zemlje.

Malo je ko znao za intenzivno raspoređivanje ruskih plaćenika (Wagner) u Libiji kako bi podržali vojskovođu za kojeg se nadaju da će dominirati zemljom s velikim rezervama nafte, strateškim lukama i bliskim vezama s NATO-om. Putinovi plaćenici također su zauzeli položaje u Maliju i očekuje se da će pomoći vojnoj hunti nakon nedavnog puča.

U isto vrijeme, Rusi su nastavili pojačavati svoju prisutnost u Port Sudanu, povlaštenoj lokaciji na Crvenom moru i simpatije koje su prema njima već postojale u sudanskoj vojsci. U narednim mjesecima, prema Brookings institutu, sjena Moskve trebala bi se snažnije projicirati u Gvinejskom zaljevu (Gvineja, Republika Kongo, Demokratska Republika Kongo i Gabon) i u Angoli.

Moskva je snažno uticala na Gvineju (prethodno preko predsjednika Alpha Condéa, a sada preko hunte predvođene pukovnikom Mamadyjem Doumbouyom) kako bi joj zagarantirala pristup rudnicima boksita, i, štaviše, približava pozicije Republici Kongo, Demokratskoj Republici Kongo i Gabon kako bi sudjelovala u unosnoj trgovini naftom i mineralima u centralnoj Africi.

Slučaj Angole je veoma zanimljiv. Ta je zemlja postala prirodna meta Moskve ne samo zbog svojih golemih resursa nafte, zlata, dijamanata i drugih minerala, već i zbog toga što je njenom relativno izoliranom predsjedniku Joãu Lourençu potrebna podrška svjetske sile kako bi opstao na vlasti. Lourenço se školovao na vojnoj akademiji u SSSR-u zahvaljujući snažnim vezama Rusije s Angolom tokom Hladnog rata.

Isprva te veze s Afrikom Sovjetima nisu bile očite. Lenjin i Staljin vidjeli su kontinent kao niz kolonija pod čvrstom kontrolom evropskih imperija. Njihov se angažman završavao na bombastičnim rečenicanma namijenjenim isključivo svojim državljanima, jer su znali da ne mogu računati na simpatije čelnika kolonija, koje postavljaju London, Bruxelles ili Pariz ali ni običnog svijeta koji nije imao nikakvog dodira sa marksizmom, socijalizmom i komunizmom. Klasna svijest zvučala je čisto retorički u okruženju u kojem su dominirale kaste i plemena.

Drugi svjetski rat potvrdio je kolaps većine evropskih sila kao velikih globalnih igrača. Pukotine koje će završiti s propašću carstava već su se nazirale, a na nastanak nacionalističkih i dekolonizacijskih pokreta nije se dugo čekalo. Činilo se kao povoljan scenarij za jedinu evropsku imperijalnu silu koja je preostala, SSSR, da intervenira u Africi uz obećanje jednakosti, prosperiteta i antiimperijalizma koje je pružala njegova doktrina. To se dogodilo tek pedesetih godina u Egiptu i Gvineji.

Predsjednik Gamal Abdel Naser naginjao je Rusima zbog mješavine oportunizma i ideološke sklonosti. Pokušao je kupiti oružje od Sjedinjenih Država, ali je našao zatvorena vrata. Isto se nije dogodilo sa Sovjetskim Savezom. Moskva je odmah shvatila da ima zajedničkih stvari s tom željom da se nacionaliziraju proizvodni sektori i velike infrastrukture (uključujući Suecki kanal), tim diktatorskim vodstvom koje je bilo skriveno iza zajednice i taj proždrljivi apetit za centralno planiranje ekonominje s argumentom vraćanja ljudima onoga što je bilo njihovo i preraspodjele bogatstva.

Može se reći da je Egipat bio velika škola u kojoj su Sovjeti naučili da nacionalizam može biti vjeran saveznik u Africi u borbi protiv kapitalizma i, tačnije, protiv Sjedinjenih Država. Naser je nabavio tone ruskog oružja, a dobar dio egipatske vojne i intelektualne elite godinama je studirao na velikim univerzitetima i oficirskim školama komunističke vlasti.

Primjer Egipta zanimljiv je i u drugom smislu. Za početak, pokazuje da je sovjetsko zanimanje za Afriku počelo ubrzo nakon Staljinove smrti i odbacivanja. Do tada su njeni prioriteti bili usmjereni na jačanje carstva i njegovih satelita u Evropi, a njegova prisutnost u Africi bila je obrnuto proporcionalna snazi ​​uticaja drugih evropskih sila. Drugi važan aspekt egipatskog slučaja bio je da odražava nestabilnu i izrazito personalističku i oportunističku prirodu odnosa između Sovjeta i afričkih zemalja.

Veze između dviju zemalja bile su razvodnjene s dolaskom na vlast Anwara Sadata, Naserovog nasljednika koji se sve više približavao američkoj orbiti. Ako je Kairo 1971. potpisao sporazum o prijateljstvu sa SSSR-om, godinu dana nakon Naserove smrti, 1976. je već otkazao pakt, a 1981. diplomatski odnosi sa SSSR-om su prekinuti nakon mirovnog sporazuma između Egipta i Izraela. Konačno, 1984. godine, s Hosnijem Mubarakom, oficirom školovanim u sovjetskoj vojnoj školi u Kirgistanu, koji je već bio na vlasti, ponovo su uspostavljeni odnosi s Moskvom, koji su opet izblijedjeli kada je sovjetska vlast implodirala i kada ju je naslijedila veoma oslabljena Rusija.

Egipat je postao primjer uspjeha za neke arapske i afričke zemlje koje su stekle nezavisnost, a Hruščov je vjerojatno mislio na njih kada je 1961. godine izjavio da su Sovjeti spremni intervenirati u bilo kojem antikolonijalnom sukobu, nešto što će se dogoditi tek narednih godina.

U kasnim 1950-ima, slijedeći obrazac koji podsjeća na današnji, podržavali su autokratskog vođu u Gvineji, Ahmeda Sékoua Touréa, relativno izoliranog na međunarodnom nivou i u očajničkoj potrazi za stranom pomoći. Savez s Moskvom trajao je samo nekoliko godina, ali je neko vrijeme postao prikazom ruske moći u Africi što je uznemirilo tadašnju Kennedyjevu administraciju.

SSSR je bio uključen u strašna previranja u Angoli i Etiopiji. Krajem 1970-ih Moskva je stala na stranu Etiopije protiv Somalije, a dvadesetak su godina sponzorirali gerilce koje su formirali u Tanzaniji kako bi olakšali napade iz Angole i Namibije na Južnu Afriku.