"Moramo mu pomoći, Adriano. Kad je bio u Ajaxu, bio je čak i bolji od mene." Ovim je riječima Clarence Seedorf 2004. uvjerio Adriana Gallianija da potpiše Harveyja Esajasa, koji je nakon što je krajem devedesetih okušao sreću u raznim klubovima u Nizozemskoj, Italiji i Španiji (Real Madrid B i Móstoles), završio u njegovoj zemlji kao perač suđa sve dok ga nije spomeniuo Seedorf.

Esajas je u Ancelottijev Milan stigao s više od stotinu kilograma i nakon mjeseci krutih treninga s prvim timom debitirao u utakmici Kupa protiv Palerma u januaru 2005. Unatoč samo tri minute dobio je pljesak San Sira. To je jedino što je odigrao. Iako je bio u kadru za finale Lige prvaka u Istanbulu, završio je izgubljen u nogometu između Legnana i Lecca da bi se kasnije vratio ugostiteljstvu u svojoj zemlji.

Ova se epizoda dogodila samo deset godina nakon dolaska, također u Milanello, Zizíja Robertsa, Liberijca kojeg je preporučio George Weah. To su neke od najneobičnijih priča o Calciomercatu, fudbalskoj pijaci koja je izumljena u Italiji 1913. godine.

Prvi se transfer desio prije više od jednog stoljeća, kada vrlo mladi Renzo De Vicchi nije mogao odbiti sočnu ponudu iz Genove: "Ostavi Milano i svoj posao portira. Ovdje ćeš se igrati s nama i radit ćeš u Banca Nazionale". Uz to, dobio je 300 lira. Bilo je to 1913. godine.

Bio je to prvo talijansko pojačanje u historiji iako se pravi novac počeo vrtjeti 1923. godine, kada je Virginio Rosetta napustio Pro Vercelli i potpisao za Juventus u zamjenu za 50.000 lira. Bio je to skandal, jer je kraj romantičnog, amaterskog fudbala, Kasnije - 1942. – će Valentino Mazzola i Ezio Loik stići u Torino iz Venecije. S njima je prvi put prekoračena granica od tadašnjih milion lira (danas oko 35.000 eura) za transfer. Italija je bila u ratu a taj je transfer bio opijum za razorenu, dezorijentiranu zemlju, s krizom identiteta u rovovima.

Predsjednici, lideri, biznismeni, aristokratija i sitni prevaranti brzo su počeli razmjenjivati igrače kao da su Panini sličice. Prvo su to činili u hotelu Andreola, blizu glavnog kolodvora u Milanu. Upravo je tamo 1952. Achille Lauro, predsjednik Napolija dao 105 miliona lira za švedskog napadača Hassea Jeppsona.

Dvije godine ranije, aristokrata, mondenski i ekstravagantni Raimondo Lanza di Trabia, bio je predsjednik Palerma i kupio je Danca Helgea Christiana Bronéea za pedeset miliona lira. Bilo je to 1950. godine. Kilogram kruha koštao je nešto više od sto lira.

Kasnije će u Italiju stići zvijezde poput Maradone, Platinija, Zica, Van Bastena, Sócratesa, Paola Roberta Falcaoa ili Matthäusa ali prije njih su na scenu stupili menadžeri, Paolo Mazza, Gipo Viani, Italo Allodi ili ambiciozni mladić Romeo Anconetani, budući predsjednik Pise. Nazvani su mister 5%, jer je to postotak koji se uzimao kao zarada u svakom poslu.

To je vrijeme kada Gigi Riva odlazi u Cagliari, a Gianni Rivera u Milano. To je početak Ferlaina, predsjednika koji je doveo Maradonu iz Barçe. Učinio je to nakon što je platio dvije milijarde lira za Beppea Savoldija, što mu je donijelo bezbrojne kritike jer je Napulj tih godina gladovao. Ovako je tu situaciju opisao novinar Enzo Biagi u Corriere della Sera. "Ferlaino nije uvrijedio bijedu; on ju je utješio." Churchill je uvijek govorio da se Italija suočava s ratom poput fudbalske utakmice, a fudbalskom utakmicom kao s ratom.

Vjetar u leđa tih je godina dala lira koja je tada bila u razdoblju prosperiteta, mnogo više nego euro danas, koji pati od kidajuće inflacije. Od tada se balon napuhivao bez prestanka. Roberto Baggio stigao je u Juventus za 25 milijardi lira iz Firence a već je tada krenuo šou-biznis Berlusconija, koji je Juventusu oteo talenta u usponu po imenu Roberto Donadoni.

Tako su završile osamdesete, slavne jer je talijansko Savezno vijeće odobrilo povratak stranaca u Serie A nakon gotovo 15 godina prisilne apstinencije što je bila kazna za užasnu sliku ponuđenu na Svjetskom prvenstvu 1966. godine. Prvi su stigli Ruud Krol u Napoli i Falcao u Romu.

U devedesetima se Massimo Moratti pridružio karnevalu, u želji da oponaša veliki Inter Luisita Suáreza i Helenia Herrere (kojim je predsjedao njegov otac), doveo je Ronalda za 160 milijardi.

Sljedeće godine mu se pridružuje Crespo, koji dolazi iz Parme, za 104 milijarde. Upravo će Parma Calista Tanzija (vlasnika Parmalata) nedugo nakon toga bankrotirati. Slično je poslovao Sergio Cragnotti, koji je doveo Simeonea, Nedveda, Simonea Inzaghija, Mancinija, Mihajlovića i Bokšića u Lazio prije nego što je završio iza rešetaka.

Tržište je bilo ludo, smjenjivali su se napadi menadžera željnih novca, predsjednika, biznismena i igrača. Začarani krug koji je 1995. dodatno sluđen presudom Bosman. Sve je opet poludjelo u zemlji čiji su klubovi skupljali evrospke titule. Papin, Stoičkov, Zanetti, Mijatović...

Svi su htjeli u Italiju, u kojoj će se nekoliko godina kasnije roditi i Sky Sport koji će decenijama imati monpol nad prenosima utakmica a ozbiljan novac zaradit će televizije Silvija Berlusconija koji će ostati upamćen kao jedan od najvećih predsjednika svih vremena.