Dvadeset trećeg augusta počela je istraga protiv kolovođa otpora, koji su se još u Sarajevu nalazili. Od glavnih vođa bili su tada u Sarajevu samo Hadžijamaković i Kaukčić.

Poslije podne istog dana, kad je Filipović primio deputaciju, pretražio je jedan odio vojnika kuću Hadžijamakovića. Ovaj je odio do kuće odveo Aleksa J. Popović. Pretraga je ostala bez uspjeha, jer se Hadžijamaković nalazio u kući Kaukčića. Sutradan otišao je sam Hadžijamaković da se preda, premda je mogao pobjeći. Neko je upozorio jednu vojničku patrolu, i ova ga je kod Šeherije ćuprije opkolila i odvela u Konak. Pri polasku Hadžijamaković se obukao u najsvečanije odijelo i sa svojim se ukućanima oprostio. Bilo mu je 66 godina.


Nekadašnja Arebi Atik mahala, današnja Požegina ulica u Sarajevu, u kojoj je živio Muhamed Hadžijamaković

Odmah je sastavljen vojni sud. Istraga je tačno provedena. On nije ništa tajio. Tri puta su ga ispitivali, i on je uvijek govorio jedno te isto. Za svoje se čine nije kajao. Osuda je glasila: smrt na vješalima. Filipović je osudu potvrdio i naredio da se odmah izvrši. Hadžijamaković je osudu saslušao sasvim mirno i nije niko mogao primijetiti na njemu da ga je imalo kosnula. Pod Goricom, gdje se od puta Sarajevo-Pofalići odvaja put za Velešiće, pogubljen je Hadžijamaković. U času kad su mu skinuli lisičine, oteo je od jednog časnika revolver i dva puta opalio, a od jednog vojnika bajonetu i izlomio je na komadiće. Sad je nastalo očajno hrvanje između ovog junaka i austrijskih vojnika, i tek u sami suton izvršena je smrtna osuda: vojnici su ga izboli bajonetama. Pokopan je u njivi preko puta stratišta.

Sljedeći dan odveli su iz mekteba kraj Begove džamije hadži hafiz Sulejman-efendiju Kaukčića, imama iste džamije i osudili na smrt. Ni on nije u istrazi ni u čemu zaostao za svojim vjernim drugom Hadžijamakovićem. Strijeljan je na istom mjestu pod Goricom. Do početka septembra još su strijeljani: Halačević hadži Abdaga, Hrga Ibrahimaga, telel Gačanica hadži Mehmed, Dalagija Mehmedaga, Odobaša Mešo, Kahvić Sulejman, Jabučica Avdo, te Ciganin Budo i njegova žena. Osim Hadžijamakovića i Kaukčića svi su ostali platili glavom na osnovu lažnih prijava. Avdo Jabučica je priznao da je bio prisiljen da napravi igle za Krupove topove, ali je poricao da je 19. augusta sudjelovao u bojevima oko Sarajeva. On se pozvao na Simu Dunđerovića, da je taj dan bio u njegovoj kući. Kad je Simo došao pred sud, izjavio je da je toga dana Jabučica došao u njegovu kuću da ga porobi! Halačević je platio glavom zbog krivog svjedočenja Steve Ekmića, koji je Halačeviću dugovao poveću svotu novaca, a na kog se Halačević pozvao kao svjedoka. Ekmić je inače bio poznat kao čovjek koji je bio špijun turskih vlasti.


Salih Vilajetović, poznat kao Hadži Lojo

Još je nekih četrdesetak sarajevskih muslimana određeno za stratište, ali je general Filipović morao obustaviti prolijevanje nevine krvi po višoj zapovijedi. Govorilo se onda u Sarajevu da je ovo učinjeno na intervenciju engleskog konzula.

Hadži Lojo, koji je najviše vikao i galamio po Sarajevu, bio je uhvaćen tek 2. oktobra u selu Živojevićima kraj Goražda. Našao ga je natporučnik Mihael Stipetić, koji je išao s dvije kompanije vojske po selima ovog kotara. Petog oktobra dopraćen je u Sarajevo i, kako mu se rana na nozi dala za zlo, smješten je u vojnu bolnicu na Čengić-vili. Ovdje ga je liječio vojnički liječnik dr. E. Kramer. Najposlije mu nogu amputiraše. Po carevoj odluci pošteđen mu je život. Građanski ga sud osudi na pet godina tamnice. Hadži Lojo je ostavio zanavijek Sarajevo tek 1. oktobra 1879, kada je preko Beča i Praga poslan u Terezin, gdje je počeo izdržavati kaznu. Godine 1884. pomilovao ga je ćesar. Stavljeno mu je na raspolaganje gdje hoće da živi, samo ne u Bosni i Hercegovini. On je odabrao Hedžas, kuda ga opremiše na državni trošak. U Trstu se sastao sa ženom i sinom, koje ovamo dopratiše iz Sarajeva. Umro je u Mekki 1887.

(Hamdija Kreševljaković, Izabrana djela IV, Sarajevo u doba okupacije 1878., “Veselin Masleša”, 1991, str. 182-184)