Bili su posljednji dani aprila 1992. godine kada su prvi put zašutjeli topovi Radovana Durmitorskog oko Sarajeva. Bilo je to jedno od prvih tzv. primirja. Za sarajevskog studenta koji je otišao samo na vikend kući idealna prilika da se vrati u grad jer, zaboga, “neće više valjda pucati”, a i ponio sam samo jedne farmerke i jaknu od garderobe! Džaba odgovaranja rodbine i prijatelja da su četnici svuda na putu – ništa me nije moglo odvratiti. Pravi primjer kada mladost srlja u smrt. Opet, ovog teksta ne bi bilo da me spletom okolnosti sreća nije pomazila na oko 240 km dugom putu od nekih šest sati vožnje u oba smjera. Evo kako je to bilo.

Odluku da krenem u Sarajevo u petak, 1. maja 1992. godine, nakon desetak dana žestokih artiljerijskih napada na glavni grad Bosne i Hercegovine, pojačala je slučajna vijest da se poznanik Eso, fini i čestiti električar, sprema na put u Sarajevo po kćer koja se liječila na Kliničkom centru “Koševo” pa mu zatrebalo društvo.

POŠLI MI U SARAJEVO

“Da nisam sam, a i ti znaš Sarajevo pa ću lakše”, veli mi Eso kada me pronašao, premda sam vidio da je spreman ići i sam. Djevojčica se zvala Nasiha i imala je dvanaest-trinaest godina. Krenuli smo u starom, dobro očuvanom bijelom mercedesu, baš kao da ćemo na more. Do Kladnja nije bilo problema. Posve normalna vožnja. Iznad grada, prema Olovu, prve barikade. Vidimo čovjeka u maskirnoj uniformi s puškom “Thompson” i kratkom bradom kako diže ruku u znak “stoj”.

Opreznim korakom prilazi autu i pita za dokumenta. Zagledam se bolje, vidim zašivenu oznaku TO BiH s ljiljanima. Lijepo, vidi, imamo i “Thompsone”, samo što nisam naglas rekao, zadovoljan prizorom preda mnom! Dade Eso vozačku.

– Gdje ćete vi?

– U Sarajevo! 

– Sarajevo? – pita začuđeno momak u tridesetim godinama, s bradom od 4-5 dana, a la Rasim Kadić iz vremena kada su liberali nešto i značili u Bosni i Hercegovini.

– Da – odgovaramo uglas. 

– Pa, jeste li vi normalni, svuda su četnici na putu – pita nas u nevjerici vojnik, što je impliciralo da smo rijetke, možda i jedine budale koje je sreo s autom na putu za Sarajevo tih dana. 

– Pa moram dijete pokupiti u bolnici, ne mogu je ostaviti kad ne znam koliko će ovo trajati – veli Eso, iskreno i prostodušno, kakav je uvijek bio, spreman da se čak i uvjerava s čovjekom.

Upeo sam se i ja da dodam koju, ali je auto već krenulo nakon što je čovjek uvidio da nema fajde odvraćati nas od puta. U retrovizoru gledam teritorijalca, potpuno bez riječi, kako vrti glavom s puškom u ruci koju sam premijerno vidio “uživo”.

BRADA, A NIJE FILOZOF

Nismo vozili dugo, možda kilometar-dva, iznenada je pred nas iskočio pravi pravcati – ČETNIK! Ne znam sjećate li se lika iz serije Povratak otpisanih kako drži ogromni mitraljez “pedesettrojku” uperen u Tihog, u društvu Pavla Vujisića, šatro ministra Jovića iz Vlade Srbije, i njegove “sekretarice” (Zlate Numanagić). Baš je tako izgledala spodoba pred nama, debeo, mastan, s dugom bradom, šubarom i redenicima ukrštenim na prsima. Kako bismo rekli, “full” četnička ikonografija, četnik kakvog zamišlja i ima u memoriji prosječan naš čovjek. Jedino nije imao “pedesettrojku”. Kod ovog je visila automatska puška kalašnjikov preko velikog stomaka. Na tren, htjedoh da relaksiram trenutak nekom mirnodopskom opaskom pa otkrijem da liči i na bivšeg Breninog bradatog kontrabasistu iz “Slatkog greha”. Digao je ruku, vrlo oprezno. Pretpostavljam da su sa strana na neočekivane goste ciljali mitraljezi koje nismo vidjeli, ali mi zapravo uopće nismo bili svjesni trenutka. Četnik prilazi autu polahko, korak po korak i gleda čas u vozača, čas u mene.

– Isprave? 

Dade Eso.

– Kuda? 

– U Sarajevo, imam kćer bolesnu, leži u bolnici pa da je vratim kući! 

– Zagleda četnik Esu dobro, pa mene, pa opet u onu vozačku. 

– Imate li oružja? 

– Nemamo! 

– Dobro, hajde. 

Ono što nisam znao tada, a ni sada, opisati jeste potpuno cool raspoloženje nas dvojice, kao da razgovaramo s carinikom na granici. Ni sekunde pomisli na klanje nesrba u Bijeljini i gornjem Podrinju tokom cijelog aprila.

Četnik, pomalo zatečen iznenadnim putnicima namjernicima, kao da se zadivio i respektirao taj “višak hrabrosti”. A mogao nas je, vala, fino, serbes ustranu izdvojiti i po kratkom postupku sve završiti. Ne bi mu trebalo mnogo metaka. A i mercedes uopće nije bio loš za ratni plijen.

Kod Olova opet naši – TO BiH. Ista čuđenja i pitanja, “jeste li ludi”, te da ćemo teško ući u grad jer je Sarajevo blokirano.

– Ma, mi ćemo ući, moram dijete iz bolnice uzeti – ponavljao je Eso kao papagaj.

– Jest, čovjek mora dijete uzeti, šta, ba, blokada – znam da sam uvjeravao olovskog teritorijalca.

KARADŽIĆEVI SPECIJALCI

Iznad Olova, malo dalje od motela “Montana”, gdje su “Centrotransovi” autobusi uobičajeno odmarali na putu za Tuzlu da vozači prezalogaje, putnici protegnu noge i, bezbeli, naprave šta pazara motelu, srećem ganc nove policijske uniforme, najbolje koje sam do tada vidio u ratu, uživo, a i na TV-u. Plava, uredna uniforma, čizme i šapke a la Arkan odavali su neku dobro utreniranu i opremljenu specijalnu policiju. Kada smo stali, na naramenicama kod tri-četiri policajca vidio sam malu srpsku trobojku s četiri “ocila” i heklere preko glave, spremne da svakog trenutka budu upotrijebljeni, čini mi se. Pitali su sve isto kao prethodni. I o oružju, naravno, malo zagledali u auto i odmahnuli rukom.

– Hajte, al’ ne znam hoćete li ući u grad – kazao nam je onako usput “vođa barikade”, kao graničar koji vas upozorava na pažljivu vožnju.

Nastavili smo kao pravednici kojima se taj dan ništa ružno ne može desiti, uvjereni da svi drugi pretjeruju i da ćemo u Sarajevo ući bez problema. Zaboga, mi samo idemo po bolesnu djevojčicu u sarajevsku bolnicu! Ostavili smo na kontrolnom punktu začuđene Karadžićeve “specijalce” fantomske Srpske Republike Bosne i Hercegovine, koja će ubrzo dobiti današnje ime RS. Tek kad smo se počeli spuštati prema sarajevskoj kotlini – pažljiviji putnici na relaciji Tuzla – Sarajevo sjetit će se nakon rata one porušene kuće s čuvenim grafitom bh. liberala “Mi nismo krali – mi nismo srali!” – tek tu smo postali svjesni nepobitne činjenice: sami smo na cesti već skoro 90 km!!! Nigdje žive duše do Srednjeg.

JNA – JOŠ JEDNA SRPSKA VOJSKA

Tragova rata, paljevina i ruševina nije bilo. Prva barikada dočekat će nas tek na Vogošćanskoj petlji. Pamtim duge i za mene, nekako uvijek odvratne poluautomatske puške s onim bajonetima o desno rame šarolikog društva vojnika JNA i srpskih rezervista. Kontrola i zagledanje u lica kao da smo pali s neba, upravo ondje gdje je sada izgrađen kružni tok kod mosta koji vodi prema autoputu. 

– Ne znam hoćete li moći ući u Sarajevo – kaže rezervist pružajući nazad vozačku Esi. 

– Ma mi ćemo probati. Kud ćemo se sad vraćati kad smo stigli do pred sami grad – kaže mu zabrinuti otac male Nasihe.

Desno, gdje preko mosta prolazi autoput za Zenicu i Mostar, svuda pinzgaueri i neki manji kamioneti JNA. S lijeve strane iznad ceste vidio sam dobro utvrđeno mitraljesko gnijezdo s debelim naslagama vreća s pijeskom, kao da je kadar iz filma Valter brani Sarajevo. Bilo mi je nekako sve isto, samo umjesto kadra rahmetli Hajrudina Šibe Krvavca bili su to ipak pravi srpski vojnici u iščekivanju naredbe o hermetičkom zatvaranju grada iz kojeg se više neće moći ni ući a ni izaći. Gledam, pored onog mitraljesca ništa živo na cesti za Zenicu i Rajlovac nije moglo proći. Na mostu bez ikakvog prometa, izuzetno mnogo naoružanih ljudi u SMB uniformama, svi u nekoj žurbi. Prema izgledu, nesumnjivo najveći dio njih srpski su rezervisti zrele životne dobi, pomalo šlampavi, pristigli ko zna otkuda, a koje je tek čekao prljavi zločinački posao i opsada grada, najveća nakon Drugog svjetskog rata u Evropi.

Tek u Vogošći vidimo prve prave ožiljke rata. Pravo ratno stanje oko ceste, zapaljena auta i tragovi borbi u gradu i okolo, što ćemo mi u “tuzlanskom bazenu”, kako bi kazao Salih Brkić, tek 15. maja doživjeti.

Kod TAS-a posljednji četnički check point. 

– Gdje ćete? – pita malo stariji srpski rezervista. 

– U grad, moram po dijete u bolnicu'?

– A vi stvarno iz Tuzle krenuli u Sarajevo? – pita začuđeno, s osmijehom, čim pročita podatke vozača. 

– Da.

– Auuu. Ne znam, hajte, vidite hoće li vas “Zelene beretke” pustiti gore. Puca se, do sinoć je grmjelo po gradu – kaže “borac za srpsku stvar”.

– Vala, kad smo dovde, valjda će nas pustiti – ponavljao je Eso istu priču SMB uniformi.

“NE ZNAM ŠTA VAM BI DA KRENETE”

Čini mi se, kod Donjeg Hotonja, nisam posve siguran, stigli smo do posljednje prepreke na ulasku u grad. Momci s beretkama na kojima su bili ljiljani vrlo oprezno prilaze autu. Zaključujem da iz tog smjera nisu imali susreta. Kontroliraju. Ne mogu vjerovati da smo prešli 120 km i šest-sedam barikada.

– Hajte, brate, kad ste dovde stigli, samo ne znam šta vam bi da krenete baš danas – veli nam visoki sredovječni teritorijalac, branilac Sarajeva.

– Pa, zbog primirja. Čuli smo na TV-u – odgovorio je Eso dok je ohrndali mercedes brektao i pomalo nestrpljivo čekao da savlada i posljednji dio puta do najljepšeg i najdražeg grada na planeti.

Posvuda vidimo tragove borbi na okolnim zgradama i prvog utvrđivanja linija koje će, koliko znam, ostati do kraja Opsade uz neka neznatna pomicanja. Nakon Kobilje Glave, na Koševu još više tragova granata. Esu molim da napravimo “giro” kroz centar, pored Miljacke, da vidim što više grada nakon granatiranja, da ga zagrlim i tu, po sredini.

Vidim tragove bombi teškog kalibra. Baščaršija puna. Izlazim kod sebilja i objašnjavam Esi kako najbliže do Koševa jer ne poznaje grad. Obećavam mu doći na glavni ulaz u bolnicu u 12 sati. Na tramvajskoj stanici Baščaršija masa svijeta. Vidim, mnogi uživaju u suncu i prvoj obustavi vatre. Jednog poznanika, “dervišanera” iz hora, TV snimatelja Varakija ugledah naslonjenog na izlog prodavnice obuće “Borovo”. Guštera se, okreće lice suncu i uživa zatvorenih očiju. Bio je prelijep proljetni dan baš kao nekad kada smo znali ići na Darivu ili Vrelo Bosne. Ljudi su odahnuli nakon užasnih dana i noći pod granatama. Grad se ponadao da će ludilo stati, vidjelo se to na svakom koraku. I ja sam se uklopio u to pa sam naivno mislio da će pucanje utihnuti, bit će neki pregovori, neće valjda nastaviti rušiti tako lijep grad.

Na Kovačima, na ledini prema Tabiji, ondje gdje su se zimi djeca sankala – mezarluci. Napunit će se do kraja rata to šehidsko mezarje najhrabrijim Sarajlijama. Ako zaboravim četnike i teritorijalce s brojnih barikada, to bi bio moj prvi pravi susret s okrutnim slikama rata. Izbrojao sam 26 mezara, čini mi se, po bašlucima mladih momaka, prvih branilaca Sarajeva koji su zaustavili četnike s Lapišnice i istočnih prilaza gradu. Učim Fatihu, a oči mi suze i brada podrhtava. Zamišljam da sam lahko mogao biti jedan od njih da sam ostao i prihvatio ponudu raje s Vratnika iz rezervnog sastava policije. Poznavao sam neke momke i jedan mi je kazao da budem spreman ako zapuca, jer sam, zajedno s cimerom Dževadom, danas sjajnim patologom u Bihaću, prošao neki njihov screening u Lubinoj ulici. Za nekoliko sedmica bit ću dobrovoljac Drugog korpusa Armije RBiH pa ni u Sarajevu sigurno ne bih čekao mobilizaciju ili vojnu patrolu na vratima. Da sam ostao u gradu, bio bih branilac Sarajeva, znam sebe!

– Vidi, rat, pravi rat, a mi pizde u Tuzli pričamo nema rata i neće ga biti – govorim naglas, dok gledam unatrag prema pekari “Kod Mahira”, gdje smo jeli najslađe pizze za dugih studentskih noći. U Lubinoj me dočekala prazna kuća. Znao sam da je gazda Enes razgulio, kao i nas dvojica doduše. Otvaram i s vrata vidim tri komada usmrćenih povelikih pacova. Davno smo im Dževad i ja objavili rat, ali nikako da im dohakamo u prizemlju krila kuće gdje niko nije živio a koja nije održavana baš najbolje. Ondje smo samo nabrzinu znali spremiti ponekad večeru na rešou i bježati u sobe. Kad smo kretali, on se dosjetio kupiti lijepak i posuti ga oko dobrog komada hljeba i sira ne bismo li ih namamili u stupicu. Pun pogodak. Iz tri pravca su jurišali i zauvijek ostali na bojištu prozirne tvari iz koje nije bilo ni nazad ni naprijed. Tako se meni odjednom učinio Esin i moj zadatak koji je bio pred nama – vratiti se u Tuzlu. 

ZA SARAJEVSKE LOPOVE NEMA BARIKADA

U studentskoj sobi prvo idem do glavnog razloga najrizičnijeg puta u životu – novca koji sam sakrio u ormaru. Kao student koji je znao zaraditi podobro za džeparac saradnjom u novinama i izradom križaljki, zbog lošeg iskustva sa sarajevskim šanerima u vozilima GRAS-a, krio sam novac u studentskoj sobi. Naime, gradski džeparoši opljačkali su me u tramvaju na Skenderiji tako kvalitetno i maznuli par hiljada njemačkih maraka u punom novčaniku da sam to zapamtio za cijeli život. Od tada sam gotovinu krio u knjigama, na polici. Kakav bankovni račun. Lova je, srećom, bila nedirnuta, mada mi se činila bezvrijednom kad se sjetim svih rizika putovanja tog dana. Sve drugo bilo je ispremetano po sobi. Kuća je bila provaljena i fino opljačkana – bilo je posve jasno. Gledam, nigdje mog luksuznog izdanja atlasa The Times, za koji sam dao pola ušteđevine negdje u februaru 1992. godine. Znao je lopov šta treba prvo zgrabiti. Nema ni moja dva nova reketa. Zbogom, tenis, ionako je vrijeme za ratne igre. Preživio je Miroslav Krleža s njegovim izabranim djelima. Lopov je cijenio da purger nema izgleda na sarajevskom buvljaku. Peke. Bolje išta nego ništa.

Od garderobe ostali samo potkošulje i bezvezne sitne stvarčice. U torbu praktično nisam imao šta strpati. Zaključavam kuću i krećem na Koševo. Komšije, neki vazda neljubazni tipovi, Teftedarije, i sve mislim da je onaj s NTV Hayat njegov sin, ili su sišli u grad ili zbrisali od rata. Kuća avetinjski pusta. Nigdje nikoga. Ponovo zastanem na mezarlucima i zagledam u imena i godišta. Bože, od 19 do 35 godina, mislim da nije bilo starijeg. Kontam, svugdje bih sada svratio i pitao gdje su, recimo, Edin Prguda, Mirsad Avdić i ostala raja s filozofije. Gdje li su: Meliha, Mahira, Almasa, moje drage prijateljice, kćerke hfz. Ismet-efendije Spahića, jesu li žive? Nažalost, u augustu će ih u “Dairama”, u potrazi za vodom, sustići četnička granata. S njima je bila i Melihina lijepa djevojčica Esma i sve će izginuti osim Amine, četvrte hafizove kćerke, Allah ih nagradio dženetskim baščama, ali sam se u trenutku sjetio Ese, koji je, siromah, možda već bio spreman za put i nisam smio ni pomisliti da gubim vrijeme. 

POVRATAK OTPISANIH TUZLAKA

Čekao nas je povratak, ponovo preko najmanje šest-sedam barikada i možda sudbina pacova u onom smrtonosnom ljepilu u našoj kući u Lubinoj. Šta će biti s nama do Tuzle, dragi Bože, mislio sam u sebi, tek tada postavši svjestan svih opasnosti naše iznenadne ratne avanture, dok sam grabio prema Katedrali, a potom preko Mejtaša nastavio kraticom prema bolnici.

Eso je bio skoro spreman s kćerkom za polazak na kapiji koševske bolnice, gdje se motalo mnogo svijeta, vjerovatno rodbine prvih žrtava napada na grad. Nasihino nježno i lijepo lice s uvojcima koji su padali na oči odavalo je strah i tjeskobu zbog višednevnih granatiranja grada pa smo brzo sjeli u auto i krenuli nazad.

Zanimljivo, s Esom nikad više slova nisam prozborio o našoj najrizičnijoj životnoj avanturi, ali mogu samo zamisliti šta je jedan roditelj mogao pomisliti pred takav put na kojem je smrt vrebala na svakom koraku. Sjećam se da ju je samo jednom nešto kratko pitao o životu u bolnici, napadima na Sarajevo, a ona je jedva nešto procijedila i ponovo je šutnja ispunila auto. Bez riječi, čekali smo susret s prvom barikadom i izlazom iz grada.

Uzgred, Esina životna priča najbolje oslikava historiju Bosne i Bošnjaka u modernoj historiji. Rodio se u Višegradu početkom Drugog svjetskog rata. Četnici su mu sve pobili od njegovih Zukića, a on je, kao beba, ipak nekako preživio. Bez igdje ikoga, ko će znati kakvim linijama, čijom naklonošću i vezom, našao je dobro srce daleko od rodne Drine. Kod usvojitelja Osme se i oženio, stekao porodicu. Imao je četiri kćerke, a silno je želio nasljednika. Bog mu je uslišao dove. Nekako pred rat rodilo se peto dijete – sin!

U Donjem Hotonju, prije samog izlaska iz grada, svratili smo nakratko kod njegovog zeta, visokog i stasitog čovjeka muževnog lica i crne guste kose, poput Stevena Seagala, porijeklom iz Istočne Bosne. U kratkom susretu ispričao nam je nevjerovatnu priču o prvih nekoliko sedmica rata u Sarajevu. Za nas iz “mirne Tuzle” sve je zvučalo strašno, iako smo preko TV-a i radija podosta toga vidjeli i čuli! Taj skromni i čestiti čovjek odmah se uključio u redove TO BiH, a i kako ne bi, četnici su mu skoro došli pod kuću u tom vogošćanskom naselju. Poslije sam čuo da je poginuo već u junu na linijama odbrane grada, da ga dragi Bog nagradi Džennetom za njegovu šehidsku smrt.

Barikada TO BiH će nas pustiti bez prevelikog zagledanja čim smo pokazali djevojčicu i otpusni list iz bolnice. I SMB vojnicima i rezervistima na srpskom check pointu taj su papir i uplašena djevojčica na zadnjem sjedištu bili dovoljni za prolaz. Dok smo izlazili iz Vogošće, na ranije spomenutoj petlji ponovo zagledam u mitraljeska gnijezda s više strana dobro zaštićene vrećama pijeska. Grad je bio potpuno blokiran i omča se sve više stezala.

U Semizovcu je tada još bila uspravna džamija. Godinu poslije, 28. maja 1993. godine, u džamijskoj kući pored nje desio se jedan od najstrašnijih zločina u tom kraju. Bez ikakvog povoda zaklan je Hasib-efendija Ramić, imam semizovačkog džemata, i njegovo troje malodobne djece: Muhamed, Meliha i Ahmed, žena Šefika i četveromjesečna beba Amina, koju su zločinci zadavili. Njihova tijela otkrivena su u zajedničkoj grobnici na petom kilometru puta Semizovac – Olovo tek nakon rata, i to na osnovu bebine cucle.

ESO IMA DOZVOLU ZA PIŠTOLJ...

Još nekoliko kontrola bile su ohrabrujuće, iako ni to nije relaksiralo napeto stanje u autu. Bila je to ustrajna šutnja, bez ikakve želje da se započne neka priča. Blizu ranije spomenutog motela između Srednjeg i Olova ponovo specijalna policija Karadžićeve paradržave. Ovaj put entuzijastično okružuju auto kao iz pokazne vježbe, valjda i da malo razbiju monotoniju, šta li. Ista pitanja i odgovori. Tip zagleda u vozačku i nalazi neki papirić.

– Aaa, imaš dozvolu za pištolj, ha? Gdje ti je pištolj? – skoro je poskočio specijalac od nenadanog otkrića.

– Da je bogdom da ga imam, momak – doda Eso, a mene presiječe po trbuhu od njegovog prostodušja.

Da sam mogao, uštinuo bih ga, ili udario nogom, ali sve je bilo već prekasno. 

– To mi je dozvola koja mi je ostala tu, a nemam pištolj – htio je popraviti dojam siroti Eso, ali uzalud – čovjek je gospodar riječi sve dok je ne izgovori. 

– Znaš šta, ako ti sad nađem pištolj, gotov si – urlao je pobješnjeli policajac dok je stezao spremni “Heckler” uperen u nas.

Istjerali su nas iz auta i pretražili cijeli motor, sjedišta, bumpere, da sam mislio da će prevrnuti auto naglavačke. Bijesan zbog nepronađenog “krunskog dokaza”, gleda nas specijalac, lupka vozačkom po ruci i misli koje “mjere” poduzeti.

– Hajde, gubite se – jedva procijedi, a mi smo kao u filmu brzo ušli u auto i izgubili se prema barikadama TO BiH da se Radovanovi specijalci ne bi predomislili.

S našima je ionako sve bilo lakše. Sad je trebalo proći one četnike s redenicima, šubarama i šmajserima, velim u sebi dok i dalje vozimo bez ikakvog razgovora. Ne znam šta se desilo, da li lijep dan, vijesti o primirju, ali one četničke spodobe iznad Kladnja nije bilo. Ulazak u taj gradić značio je kao ulazak u Tuzlu. Sad smo samo mogli imati barikade s ljiljanima, a njih se nismo bojali. Kakvo olakšanje! Mislim da cijeli put u povratku nismo nekoliko riječi progovorili, ali sada sam više nego uvjeren da je samo dragi Bog mogao umiješati Svoje prste na tako dugom putu načičkanom barikadama bosanskih rodoljuba i velikosrpskih zlikovaca.

Bože, za što li si nas sačuvao?

...A JA SAM KUPIO DVA KALAŠNJIKOVA

Onaj prvi četnik s redenicima kao iz serije Povratak otpisanih bio je tačno slika i prilika Arkanovih koljača koji su klali i palili Fočom, Višegradom, Zvornikom. Njihov je zadatak bio, po zamisli Domuza s Dedinja, da posiju strah i teror među narodima u Bosni i Hercegovini masovnim ubistvima i silovanjima, progonom civila i paljevinama gradova i sela, a onda će sve ići lakše, porast će mržnja i nepovjerenje, puška i nož, ko šta već ima, samo će se čvršće stisnuti na svim stranama.

Oni rezervisti na ulazu u Sarajevu bili su JNA i lažna i obećavajuća snaga na početku agresije koja nas je uvjeravala kao u Bijeljini da svi “muslimani predaju puške i da će sve biti u redu jer ih štiti JNA”. Specijalci kod motela “Montana” bili su Karadžićevi jurišnici “u rukavicama” koji su trebali preuzeti kontrolu nad očišćenim i ubijenim gradovima glumeći “pravnu srpsku državu”.
Sve mi je stalo i “samo se kazalo” u tih 240 km neviđene iznenadne avanture koju sam sa strahom i zebnjom ispričao tek možda dvojici ljudi do danas. Esin sukus beskrajnog poštenja, čiste i neukaljane duše, roditeljske brige za djetetom i naivnosti bio je slika i prilika Bošnjaka od Trebinja do Bosanskog Novog 1992. godine uvjerenih da im se ništa ružno ne može desiti jer ništa nisu pogrešno uradili.

I sve to na jednu stranu, ali moja potreba da vidim Sarajevo, napadano i barbarski rušeno sedmicama iz svih oruđa i oružja s brda iznad grada bila je posve iracionalna. Znam da sam samo dva puta ronio suze tokom rata i oba puta bila su zbog slika ranjenog grada na Miljacki, a gotovina iz stana zbog koje odoh po nezaboravno životno iskustvo ubrzo je ionako postala bezvrijedna, čim su zatvoreni putevi. I za kraj. Znam da ima puno važnijih svjedočenja o početku Agresije na Bosnu i Hercegovinu, ali meni se učinilo zgodnim podsjetiti se na godišnjicu početka najduže opsade u historiji jednog grada u moderno doba i ispričati uzbudljivu i pomalo nestvarnu putešestviju iz prvog primirja u Sarajevu. Tog dana jedan stari bijeli mercedes naivno je, ali istovremeno i prkosno i hrabro redom prošao sve barikade, možda posljednji put demonstrirajući suverenost i integritet Bosne i Hercegovine 1992. godine na putu Tuzla – Sarajevo, pred totalni ratni haos. Samo
dan prije nego što će Sarajevo biti potpuno zatvoreno. Samo dan prije pokušaja zauzimanja zgrade Predsjedništva Bosne i Hercegovine i totalnog napada na grad.

Put mi je nekako ipak napunio dušu i srce. Vratio sam se zadovoljan, vidio sam voljeni grad, premda ga je tek čekalo najgore, užas troipogodišnje opsade, ali mi je i otvorio oči da sam znao šta mi je činiti. Našao sam preprodavce oružja iz Hrvatske i kupio dvije automatske puške kalašnjikov za 800 DM, skoro posljednju ušteđevinu koju sam imao, i rekao rodbini i prijateljima: “LJUDI, OVO JE RAT!”, kako će kasnije, u dramatičnom tonu, kazati popularni novinar na dnevniku TV BiH. Ipak, i dalje je bilo naivnijih od mene koji su mislili da mi nije dobro, da pretjerujem, ali se sjećam da sam tada negdje rekao: “Ljudi, mi se moramo boriti i odbraniti Bosnu i Hercegovinu, pa makar nas sve pobili, jebem li im majku!”