Nepregledno polje islamske kaligrafija izrodilo je raznovrsne tipove arapskog rukopisa i omogućilo razlijevanje islamske kulture izvan njenih primarnih granica. Arapski alfabet, piše Annemarie Schimmel, bio je poznat Evropi tokom srednjeg vijeka i često korišten u dekorativne svrhe. Profinjeni ispis pisan kufskim pismom na odori pripravljenoj za krunidbu njemačkog cara otkriva zapadnjačku očaranost arapskim harfovima. Ipak, arapska slova bila su shvaćena kao egzotični ukrasni izumi. Tek je u poznom petnaestom stoljeću arapski alfabet predstavljen njemačkim čitateljima kao zasebo pismo. Već u 18. stoljeću, uz pojačano zanimanje za orijentalne sadržaje, neka istraživanja u Njemačkoj bila su posvećena ranom razvitku kaligrafije. Čak je i Goethe u svom Zapadno-istočnom Diwanu raspolagao naslovima raznovrsnih stilova kao što su naskh i ta'liq, tvrdeći da nebitno koji stil Zaljubljenik koristio sve dok taj stil izražava njegovu ljubav.
Znameniti halifa prvi je učitelj kaligrafije
Teško je razmrsiti nejasne izvore zabilježene u arapskim i perzijskim tekstovima vezane za najstarije forme arapskog pisma. Oni najčešće upućuju na ma'qili stil, osnovni stil kojim je pisao poslanik Idris, a.s., a koji nije imao nikakve zakrivljene linije. To je ujedno i prvi arapski alfabet, temeljni stil arapskog pisma. Schimmel navodi i predanje koje odražava prijelaz sa starosemitskog alfabeta na razvijeni kufski stil pisanja. Prema toj predaji, osim naslijeđenog pisma koje se kao civilizacijska tekovina vezuje za Idrisa, a.s., hazreti Ali ibn Ebi Talib razvio je takozvano kufsko pismo s omjerom 1/6 zakrivljenih i 5/6 pravih linija. „Kufa je zacijelo bila jedno od važnih središta umjetnosti pisanja, a politička povezanost Ali ibn Ebi Taliba sa ovim gradom naglašava općenito tvrdnju kako je Ali bio prvi učitelj kaligrafije. Potonja pokoljenja mu pripisuju da je izumio dvorogi elif koji može biti oblik koji se pronalazi u ranim ispisima i naziva se dvosjekli elif. Baš kao i sufije, jednako tako i kaligrafi svoje duhovno rodoslovlje povezuju sa Alijem“, piše Schimmel.
Autorica navodi riječi Franza Roshentala koji tvrdi da „najstariji arapski pisani dokumenti pokazuju najnezgrapniji stil pisanja.“ Stoga je, tvrdi ona, jedno od istinskih čuda islama kako se to pisanje razvilo, u relativno kratkom vremenskom rasponu, u veoma srazmjernu i visoko profinjenu kaligrafiju izuzetne ljepote. Veličanstveni su brojni poznati primjerci Kur'ana pisani kufskim pismom. Ipak, ne postoje niti dva primjerka koja su istovjetnog stila. Primjerci Kur'ana pisani kufskim stilom, navodi Schimmel, uvijek su zadržavali čitljivost, ali kada se rukopis radio na materijalima drugačijim od tankog pergamenta ili papira, tada su se razvile i nove forme pisanja. „Kovanice i pečati nude neke divne i lijepo utisnute oblike slova koja su se skladno slagala u malom zaobljenom prostoru. (...) Posebno teško se razabiru ispisi na tkanim materijalima, takozvani tiraz koji se ili utkivao u lanenu ili svilenu tkaninu različitim višebojnim koncima, ili se naknadno ukrašavao na tankom materijalu“, piše Schimmel.
Kaligrafija u različitih sferama života
Slova lam i elif, koja tvore određeni član u arapskom jeziku i koja su prisutna u šehadetu i imenu Allah, navela su umjetnike da ih spletu na domišljate načine. Annemari Schimmel ističe da je središnji pojam islama – ime Allah – ponudio beskrajne mogućnosti umjetnicima „...koji će popuniti prostor između njegova dva lama čvorovima, cvijetnim motivima, zvjezdicama i drugim ukrasima koji, postave li se u njihov pravi kontekst, služe povjesničaru umjetnosti da odgonetne vrijeme nastanka ispisa pisanih kufskim pismom.“ Više od svega drugog, u kaligrafiji očaravavaju ispreplitani motivi koji ostavljaju dojam arabeske, pa neupućen posmatrač pomisli kako je određeni umjetnički uradak arabeska čiji motivi nemaju značenje, a radi se o levhi na kojoj je ispisan kur'anski ajet.
Schimmel piše da je spomenuto preplitanje, kombinirano sa vegetativnim motivima, dosegnulo svoje nauzvišenije savršenstvo u trinaestom stoljeću, kada su Seldžuci u Anadoliji pronašli neka divna rješenja za ovaj kaligrafski izum. „Posljednji sjajni primjerak ove umjetnosti predstavlja Svjedočanstvo vjere (šehadet) u svojoj šiijskoj formi u mihrabu džamije u Isfahanu, u kojoj se obavlja molitva petkom, a potiče iz 1307. godine, dok se oku neobrazovane osobe nadaje kao jednostavna mreža arabeski. Ovaj ispis ima gotovo magičan karakter; on se, zacijelo, može razumjeti kao jedna vrsta hamajlije; ispisi kao što je ovaj, nečitljivi kakvi mogu izgledati, prenosili su baraku – blagoslov promatraču“, objašnjava Schimmel. Upravo ove riječi upućuju na onaj aspekt kaligrafije koji je čini istinskom umjetnošću, a on se ogleda u tome da promatrač ne mora razumjeti kaligrafski ispis da bi bio zadivljen pred njegovom ljepotom.
Veliki doprinos kaligrafiji Schimmel prepoznaje u uredskim rukopisima i zvaničnim dokumentim pisanim na papirim raznovrsnih boja. Povodom ustoličenja glavnog kadije, vezir i kaligraf Sahib ibn Abbad sačinio je godine 996. dokument od sedam stotina redaka od kojih je svaki redak ispisan na jednoj foliji samarkandskog papira. Cijeli svitak je smotan i stavljen u korice od slonovače, a izgledao je poput debeog stupa. Ovaj zadivljujući dokument, navodi Schimmel, stoljeće kasnije poklonjen je Nizamulmulku skupa sa Kur'anom koji je sadržavao prijvod u crvenoj tinti, i objašnjenje teških izraza u plavoj tinti, a ajeti su bili označeni zlatnom bojom.
Geometrija pisma iz pera Ibn Muqle
Razvitak istinski lijepog i skladnog pisanja vezan je za ime Ibn Muqle, porijeklom iz Širaza. Nekoliko puta služio je kao vezir, sve dok nije ubijen u zatvoru 940. godine. Prije nego je ubijen, neprijatelji su mu odsjekli desnu ruku što je, kako primjećuje Schimmel, bila najsvirepija kazna s kojom se mogao suočiti vrhunski učitelj kaligrafije. Njegov najveći doprinos kaligrafiji ogleda se u povezivanju simetrije svih slova sa simetrijom elifa, to jest, razumijevanje elifa kao osnove svakog drugog slova. Ibn Muqla je, ustvari, odredio razmjer svakog pojedinog harfa i na taj način u kaligrafsku umjetnost unio elemente nauke. „Razmjeri su se određivali romboidnim tačkama pisanim perom tako što bi elif bio 5, 7 ili 9 tačaka visok, harf ba jednu tačku visok a pet tačaka dug i tako redom. „Geometrija slova, koja je usavršena definiranjem odnosa među dijelovima slova u krugovima ili polukrugovima, ostala je biti vezana uz kaligrafe sve do našeg vremena, a savršenstvo pisma prosuđivano je prema uzajamnom odnosu slova, ne jednostavno prema njihovom obliku“, zaključuje Schimmel.
Ibn Muqlino majstorstvo je bilo takvo da su ga prozvali Božijim vjesnikom u lijepom pisanju. Njegovo ime opjevali su mnogi pjesnici, sve do naših dana. Tako je egipatski pjesnik Shauqi u prošlom stoljeću uspoređivao stupove Alhambre sa „elifima koje je pisao Ibn Muqla.“ Njegov učenik Ali ibn Hilal, zvani Ibn Bawwab, 1000. godine prepisao je Kur'an a taj se prepis, zbog dugih ritmičkih zavijutaka na krajnjim zaobljenim slovima, smatra jednim od najljepših prepisa ikad. Ibn Bawwab je svoju školu osnovao u Bagdadu, a iz nje je izišao posljednji veliki srednjovjekovni kaligraf Yaqut al-Musta'simi, o čijem značaju govori podatak da je njegovih šest učenika razvilo vlastite stilove pisanja.
